Foto: iStock
Tekst je deo rubrike „Popularna istorija sa Stefanom Radojkovićem“
Ključna reč je „empatija“, jer ona jeste jedna od dostupnih terapija za traume kojima su naši preci bili izloženi. Ništa manje bitna jeste uloga empatije u sprečavanju ili barem ograničavanju reprodukcije trauma „s kolena na koleno“.
Na 80. godišnjicu osnivanja Nezavisne Države Hrvatske (10. april 1941. godine) – proglasom Slavka Kvaternika prvo na Markovom trgu, ispred Banskih dvora oko 13 časova, a potom i preko radija, označena je nezavisnost Hrvatske – pokušaću da vas upoznam sa državom čije je kratko, četvorogodišnje, postojanje ostavilo nesagledive posledice po stanovništvo i njegovo potomstvo; traume koje ni do danas nisu zalečene. Istorijska nauka, osim što pokušava da osvetli, razume, objasni i ovakve periode ljudske istorije, može da ponudi i uvid u živote ljudi uhvaćenih u vrtlog Drugog svetskog rata u Evropi, kako bismo ne samo razumeli mesto i vreme u kojem su živeli, stradali i preživljavali, već i razvili empatiju prema njima.
Ključna reč je „empatija“, jer ona jeste jedna od dostupnih terapija za traume kojima su naši preci bili izloženi. Ništa manje bitna jeste uloga empatije u sprečavanju ili barem ograničavanju reprodukcije trauma „s kolena na koleno“. Možda ’41. godina ne bi bila godina koja se ponavlja da nam je pristup istraživanju i obeležavanju stradanja naših predaka za vreme NDH bio osetljiviji i svesniji. Slično, možda nam se ne bi „ponovila istorija“ da su istraživanja Jasenovca, simbol stradanja širom NDH, bila oslobođenja „tabu pristupa“, kako zaključuje Jovan Mirković u svojoj kapitalnoj studiji o izvorima i literaturi o jasenovačkim logorima.
Upravo zato, trudiću se da u daljem tekstu pružim znatiželjnim čitaocima uvid u osnovne odlike Nezavisne Države Hrvatske, ali kroz perspektivu njenih žrtava – gde god je to moguće. Naravno, pogled osoba koje su živele, stradale, a neke i preživele uvezane genocide nad Srbima, Jevrejima i Romima, dopuniću sa odgovarajućim nalazima istoričara ili pak informacijama pruženim od strane počinioca zločina.
Institucije Nezavisne Države Hrvatske
Isečak iz svedočanstava Vojislava Prnjatovića, zapisan u Beogradu 9. aprila 1942. godine od strane službenika Nedićevog Komesarijata za izbeglice i preseljenike, pruža nam uvid u neke od institucija NDH, pored ustaškog pokreta, koje su omogućile i sprovodile zločine nad stanovništvom širom države: „Izbegavajući i tako svaki kontakt sa svetom do krajnjih mogućnosti, ja sam se držao svoje kancelarije i posla u njoj i svoje kuće. Jedino, kao samac hranio sam se u restoranu hotela „Europa“. Tu sam upao u oči nekim ustašama, […] Pretsednik pokretnog prekog suda musliman Hajrozić, i bivši jugoslavenski konjički oficir Dervo Čengić, koji je tada bio aktivan hrvatski major. […] Ta dvojica podneli su pismenu prijavu Upravi sarajevske policije protiv mene u kojoj me optužuju da sam četnički jatak i da finansiram četnički pokret. […] Na osnovu te prijave sarajevska je policija 11. decembra 1941 g. upala u moju kancelariju izvršila pretres mene lično i cele kancelarije, a zatim su me odveli u moj stan gde su takođe izvršili pretres.“[1]
Iz priloženog vidimo nekoliko stvari. Kao i u slučaju nacističke Nemačke, nisu samo pripadnici nacističke partije (NSDAP) i SS formacija učestvovale u zločinima nad nedužnim civilima, već je bio potreban ceo državni aparat kako bi se mere države i namere njenog ustaškog vođstva sprovele u život. Konkretno, učešće policije tj. odeljenje Ministarstva unutarnjih poslova u Sarajevu sprovodilo je hapšenja „osumnjičenih nepoćudnih elemenata“.[2] Drugim rečima, mit o „200 ustaša došlih u 2 kamiona iz Italije“, koji su sproveli genocide u NDH, ne izdržava proveru na osnovu empirijskih podataka (istorijskih izvora). Naravno, navedeno ne znači da pripadnici ustaškog pokreta nisu bili na čelu države; samo ističe činjenicu da nisu jedini odgovorni, iako jesu najvažniji, za zločine kojima je Vojislav Prnjatović svedočio, a koji su bili omogućeni zahvaljujući, između ostalog i železničkoj infrastrukturi:
„Na 24. decembra u 9 sati izjutra stigli smo na stanicu u Jasenovac tu su nas dočekali ustaše, oni u talijanskim uniformama, dakle bivši emigranti. Kako smo izlazili iz vagona odmah su nas stali tući kundacima. Poredali su nas u red i odveli najpre u ustaški „tabor“,[3] koji se nalazi u samom mestu Jasenovac. Posle su nas postrojili u dvorištu, stigla je, kratko vreme za nama i jedna grupa od 19 ljudi iz Zagreba. […]”
Fusnota iznad reči „tabor“, sa propratnim citiranjem ustava Hrvatske revolucionarne organizacije „Ustaša“, ukazuje na postojanje i paralelnih struktura u okviru NDH. Slično kao i u nacističkoj Nemačkoj, ustaše su stvorile svoje institucije koje su pratile, uslovno rečeno „kopirale“, administrativnu strukturu države, parirale joj i bile joj nadređene tokom većeg perioda postojanja NDH. Primera radi, pored Ministarstva unutarnjih poslova postojalo je i Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) na čelu sa Eugenom „Didom“ Kvaternikom. Nad svima njima je „bdela“ Ustaška nadzorna služba (UNS) direktno odgovorna Anti Paveliću preko jednog od njegovih najbližih saradnika, pomenutom Didi Kvaterniku.
Evolucija uvezanih genocida
Danas znamo, na osnovu istorijskih izvora, da su predstavnici NDH i ustaškog pokreta bili fascinirani posetama nacističkoj Nemačkoj, kada ih je Firer posavetovao da vode „nacionalno netolerantnu politiku tokom sledećih pedeset godina.“ Nešto slično predvideo je šef Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana: „Svijet je u ratu i još će neko vrijeme će biti. Naša se revolucija događa usred velikog rata. U takvim se prilikama dešava svašta, što se inače neće desiti. Može se i svašta poduzeti, što u mirno doba nije moguće. Mi moramo koristiti priliku. Srbi su nam već tri stotine godina najveća smetnja na vratu. S njima, tako namnoženima i takvima kakvi jesu, nikad sreće u našoh hrvatskoj državi. Sad je prilika! Moramo ih trećinu pobiti, trećina će pobjeći, a trećina će se pokatoličiti i postat će Hrvati.“[4] Pomenute reči nije izgovorio Mile Budak, ministar veronauke i nastave u NDH, već Vlado Singer, tokom maja 1941. godine, poznaniku Šimi Balenu u Zagrebu. Kao i u slučaju Adolfa Hitlera i njegovog najbližeg kruga, pismeno naređenje o sprovođenju „konačnog rešenja srpskog/jevrejskog/romskog pitanja“ nije postojalo. S druge strane, namera je bila kristalno jasna.
Operacionalizacija namere se najjasnije vidi u prva tri meseca postojanja NDH, a kao ključni i svojevrsni klimaks figuriraju događaji s početka juna 1941. godine – konferencija u Zagrebu, održana 4. juna u Ambasadi Trećeg Rajha, po pozivu Ambasadora Zigfrida Kašea, gde učestvuje 18 predstavnika NDH i III Rajha, te prvi antisemitski zakoni donešeni 5. juna – uoči prve posete Ante Pavelića Hitleru, održane 6. juna 1941. godine u Salcburgu.[5] Upravo tada, tokom salcburške epizode, Firer je ukazao Poglavniku na potrebu hrvatske države za pola veka „nacionalno netolerantne politike.“ Što se tiče poređenja sa nacističkom Nemačkom, pomenuta konferencija u Zagrebu, po svom značaju kako za počinioce zločina tako i za žrtve, može mirne savesti da se poistoveti sa Vanzejskom, iz januara 1942. godine.
Naime, usled potrebe da reše pitanja nepoželjnog (slovenskog) stanovništva u svojim državama – Treći Rajh u anektiranoj oblasti Slovenije oko Maribora, NDH srpskog stanovništva koje čini 30% od oko 6 miliona građana – dogovorena je razmena; „preseljenje“ 180 000 Slovenaca-katolika u Nezavisnu Državu Hrvatsku, kako bi nadomestili „preseljenje“ 200 000 Srba iz NDH u nemačku okupacionu zonu „Srbija“. Istog meseca, Eugen Kvaternik bio je u radnoj poseti III Rajhu radi upoznavanja sa nemačkim sistemom logora na primeru Zahsenhauzena. Samo tri meseca kasnije (septembar), Vjekoslav „Maks“ Luburić bio je u istoj radnoj poseti, svega nekoliko nedelja nakon osnivanja prvih jasenovačkih logora u Krapju (Logor I) i Bročicama (Logor II) tokom avgusta 1941. godine.
Podsećamo, naš svedok, Vojislav Prnjatović, obreo se u jasenovačkim logorima krajem decembra 1941. godine – Logori I i II su ugašeni u tom trenutku usled izlivanja reke Save tokom jeseni – u Logoru III tzv. Ciglana, najvećem i najvažnijem u okviru jasenovačkog sistema. Iz gore navedenog vidimo da nije slučajno što Vojislav nabraja određene grupe budućih zatočenika logorskog kompleksa: „Tako smo se u tom dvorištu našli odvojeni u tri grupe. U jednoj smo bili nas 62 sarajevska Srbina, 140 Jevreja u drugoj grupi, i u trećoj 19 zatočenika iz Zagreba. Onih 9 žena, koje su stigle s nama iz Sarajeva odvojili su od nas još na stanici i odveli ih, koliko smo kasnije doznali u Staru Gradišku.“[6] Prnjatović pominje Logor V (Stara Gradiška) gde su, uglavnom, ali ne i isključivo, zatočene žene; takođe, prema njegovom svedočenju, 19 Zagrepčana – prilikom trijaže novopristiglih zatvorenika Ljubo Miloš, zapovednik radne službe logora, lično je usmrtio pomenutu grupu – pripadalo je, po svemu sudeći, (ideološkim) protivnicima ustaša u okviru hrvatskog naroda.
Zločinci i žrtve
Upravo sada, nakon skiciranja konteksta za uvezane genocida, dolazimo do samih zločina tj. odnosa između direktnih počinilaca zločina i žrtava. Jedan od žilavijih mitova u vezi prvih jeste, parafraziram „ustaše su ludaci koji neprestano i neumorno kolju sve što miče“. Tačno, među ustašama je bilo psihički obolelih osoba „čuvenih“ po sadizmu (na primer, Ante Vrban), a naročito u okviru jasenovačkog logorskog kompleksa. Međutim, oni ne čine većinu, a navedena tvrdnja o „ludilu počinioca“ zapravo, nenamerno i kontraintuitivno, abolira ne samo ustaški pokret, već i celu Nezavisnu Državu Hrvatsku za genocide nad srpskim, jevrejskim i romskim stanovništvom.
Pozivajući se na Brauninga, Korb zapravo ukazuje na činjenicu da su retko kada svi počinioci zločina neuračunljivi. U realnosti, prema istraživanju ponašanja pripadnika nemačkog 101. rezervnog policijskog bataljona u Poljskoj, taj broj je obično oko 5% u odnosu na ukupno brojčano stanje grupe koja čini zločine i oni zapravo imaju svoju funkciju unutar te grupe. U odnosu na njih, ostatak počinilaca nastavlja da sebe smatra „običnim i normalnim ljudima“, koji „moraju da izvršavaju naređenja, ali nikako ne uživaju u tome“.[7] Prema Korbu, te mentalno poremećene osobe deluju kao stabilizirajući faktor za ostale, „obične ljude“, u okviru grupe. Ovde bismo dodali naše, komplementarno zapažanje. Ako bi, hipotetički govoreći, izrazita većina počinilaca zločina zaista bila umno poremećena, onda zločin poput genocida nikada ne bi mogao da bude počinjen jer za njegovo sprovođenje potrebna je namera kao i određen stepen planiranja za koje mentalno obolele osobe nisu sposobne.[8]
Da li navedene hipoteze prolaze proveru na osnovu primarnih istorijskih izvora? U dva izveštaja koja je sačinio Komesarijat za izbeglice i preseljenike, Vojislav Prnjatović detaljno iznosi način funkcionisanja jasenovačkog kompleksa (1. izveštaj), kao i njegovo lično iskustvo od momenta hapšenja u Sarajevu do trenutka oslobođanja iz Logora III. Na osnovu njegovih svedočenja vidimo da je Logor III u Bačićevim ciglanama bio izuzetno organizovan. Uprava se delila na „spoljašnju“ (ustašku) i „unutrašnju“ (logoraška). Zatočenici su bili podeljeni na tri grupe, na osnovu zadataka koje bi im ustaše dodeljivale: slobodnjaci, poluslobodnjaci i obični logoraši. Ubijanja logoraša Prnjatović je podelio na „pojedinačna“ i „masovna“. Ključna razlika bila je u nameri počinioca zločina. Pojedinačna ubistva zavisila su od hira, trenutnog emotivnog raspoloženja i/ili psihičkog stanja, ubice. Masovna su imala racionalno opravdanje, barem u očima „spoljne uprave“ logora:
„Drugi način „likvidiranja“ vršio se kako sam rekao od vremena do vremena, da bi se logor ispraznio. Takvo likvidiranje se vršilo prilikom tzv. „nastupa“ (zbor). Ja sam doživio takva tri „nastupa“. Na 1. januara o.g. popelo se brojno stanje Srba u jasenovačkom logoru na oko 450 ljudi. Zajedno sa ostalima bilo nas je svega oko 1100. Novi su transporti pristizali i logor je trebalo isprazniti.“[9]
Ne samo da je logorske kapacitete trebalo „prilagoditi“ za nove zatočenike, već i same logorske ekonomije i proizvodna postrojenja nisu imala potrebu za više od 1000 ljudi radi opsluživanja. Tu činjenicu Vojislav je iskoristio kako bi preživeo jedan od tri „nastupa“:
„Sredinom januara sazvan je „nastup“ svih zatočenika iz logora oko 1000 ljudi, većinom Srba. Tom prilikom Pavelićev poverenik za logor ustaški satnik Vjekoslav Luburić, lično izvršio je selekciju zatočenika koje je trebalo poubijati. Svaki je zatočenik morao lično da stupi pred njega i da mu kaže svoju profesiju. Iza mojih leđa stajao je jedan stari i iskusniji zatočenik, koji mi je šapnuo da izjavim da sam neki zanatlija, odmah sam shvatio o čemu se radi pa sam ga poslušao. Kako znam voziti auto, izjavio sam da sam automehaničar.“[10]
Otvorena pitanja
Siguran sam da Vas je tekst ostavio sa više neodgovorenih pitanja, nego što biste voleli. S jedne strane to jeste cilj članka; s druge strane mnoga otvorena pitanja još uvek ostaju i za naučnu zajednicu (ne samo istoričare)! U kojoj meri je Banovina Hrvatska pripremila teren za nastanak Nezavisne Države Hrvatske? Delimične, ne i konačne odgovore, ponudili su do sada Ljubo Boban i Veljko Đurić Mišina. Zašto je hrvatsko društvo NDH relativno kratko bilo izloženo ustaškoj propagandi, svega nekoliko meseci u odnosu na 8 godina nemačke propagande, pre nego što su zločini genocida dobili na zamahu? Koji je tačan datum osnivanja jasenovačkih logora? Koja je bila uloga žena u ustaškom pokretu i NDH? Temu je tek načela Martina Bitunjac. Pored Akcije Diane Budisavljević, bilo je još akcija građana NDH u cilju spašavanja nevinih života, ali da li znamo dovoljno o njima? Koliko znamo o vojnim akcijama i zločinima domobranskih jedinica Nezavisne Države Hrvatske u zemlji i na Istočnom frontu? Pojedine odgovore dobijamo kroz istraživanja Rorija Jeomansa, Bojana Dimitrijevića i drugih. Na koje sve načine su progonjene grupe stanovništva, sem oružanim otporom, pokušavale da prežive i opstanu u ekstremno vanrednim uslovima Drugog svetskog rata u NDH? Prema Eliezeru Papi i Gordani Todorić, humor iskazan kroz formu „partizanske hagade“ mogao je da posluži u te svrhe.
U slučaju našeg „automehaničara“ Vojislava, uočavamo nekoliko faktora koji su mogli da doprinesu šansama za preživljavanje. Prnjatović je imao 37 godina prilikom hapšenja u Sarajevu. Zrelo doba, relativno dobro fizičko zdravlje svakako su bili faktor koji je žrtvama mogao da ide u prilog. Takođe, posebne veštine i zanati, bilo one realne ili lažne, od vrednosti ustaškoj logorskoj upravi mogle su pribaviti žrtvama „preferencijalni“ status. Sreća laičkim rečnikom, kontigentnost događaja stručnim vokabularom, poput telefonskog poziva za Ljubu Miloša tokom njegovog krvavog pira u dvorištu „tabora“ sačuvala je glavu Vojislavu. Takođe, spremnost da posluša „iskusnije“ zatočenike logora i njihove savete u vezi iskrenosti po pitanju svoje profesije bila je faktor. Na koncu, intervencije srpskog Crvenog krsta i Komesarijata za izbeglice i preseljenike, kao i memorandumi Srpske pravoslavne crkve nemačkim okupacionim vlastima povodom ustaških zločina, dovele su do oslobađanja Vojislava Prnjatovića zajedno sa još 12 zatočenika iz jasenovačkih logora 30. marta 1942 godine.
Na njihovu sreću, a žalost većeg dela srpskog, jevrejskog i romskog stanovništva Nezavisne Države Hrvatske, ostatak 1942. godine bio je najkrvaviji u istoriji jasenovačkih logora, jer je već od aprila, kako je general Ivan Prpić izveštavao Poglavnika „mogao da primi neograničeni broj zatočenika.“
Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
[1] V. Prnjatović, „Zapisnik od 9. aprila 1942. godine sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu“, u V. Đurić Mišina (ur.), Jasenovački logor. Saslušanja srpskih izbeglica, Muzej žrtava genocida – Odbor za Jasenovac SAS Srpske Pravoslavne Crkve, Beograd, 2020, str. 57.
[2] Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore od 25. novembra 1941. godine retroaktivno su legalizovale prethodno vrlo raširenu i prisutnu praksu arbitrarnog hapšenja pojedinaca ili celih grupa u okviru srpskog stanovništva NDH. Vidi: Narodne novine NDH od 26. novembra 1941. u B. Begović, Zoran S. Mirković (ur.), Pravni poredak Nezavisne Države Hrvatske, Univerzitet u Beogradu – Pravni Fakultet, Beograd, 2018, str. 134.
[3] „Ustaša, hrvatski oslobodilački pokret, sastoji se od: Rojeva, Tabora, Logora, Stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je Ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je Ustaška jedinica na području jedne uprave općine. Logor je skup svih Tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju Logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima, što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.“, dostupno preko: https://sr.m.wikisource.org/sr-el/Устав_хрватске_револуционарне_организације_„Усташе“ (Pristupljeno 7. aprila 2021).
[4] S. Trifković, Ustaše – Balkansko srce tame, Catena mundi, Beograd, 2016, str. 196, prema S. Goldštajn i I. Goldštajn, Holokaust u Zagrebu, Novi Liber i Židovska općina Zagreb, 2001, str. 113.
[5] A. Korb, “Nation-building and Mass Violence. The Independent State of Croatia, 1941–45”, u J. C. Friedman (ed.), The Routledge History of Holocaust, Taylor & Francis Group, London, 2010, str. 293-295.
[6] V. Đurić Mišina (ur.), Jasenovački logor. Saslušanja srpskih izbeglica, str. 59.
[7] K. Brauning, Obični ljudi: 101. rezervni policijski bataljon i konačno rešenje u Poljskoj, Fabrika knjiga, Beograd, 2004, str. 244 – 248, 250 – 255 i 274 – 275.
[8] S. Radojković, „Uvezani genocidi i njihovo razumevanje: Razgovor s prof. dr Aleksanderom Korbom“, Godišnjak za istraživanje genocida, br. 12, sv. 1, str. 270-271.
[9] V. Đurić Mišina (ur.), Jasenovački logor. Saslušanja srpskih izbeglica, str. 62.
[10] Ibidem, str. 63.