Foto: iStock
Porodične vrednosti po ovome se zasnivaju i sprovode tako što država izdvoji veliku količinu novca za skupe i populističke mere finansijske pomoći, koje su uglavnom kratkog roka i podrazumevaju direktna finansijska davanja u vrlo diskriminatornim okvirima.
Predstavljanjem programa socijalne i porodične politike, Srpski pokret Dveri nedavno je najavio da će teme porodičnih vrednosti – konzervativni i patrijarhalni stavovi o porodici kao nukleusu društva – ponovo biti centralna tačka njihovog političkog delovanja, dok za glavni poligon rasprave o porodičnim politikama uzimaju aktuelni Predlog Zakona o istopolnim zajednicama.
Dveri su predstavile programe porodične i socijalne politike koji deluju kao nova radikalizacija njihovih desnih stavova nakon nekoliko godina umerenije politike u okviru Saveza za Srbiju, sa akcentom na borbu protiv korupcije, smenu režima i kritiku autoritarnosti.
Iako su prilikom predstavljanja ovog programa članovi Dveri istakli da su porodične vrednosti oduvek u fokusu njihovog delovanja i srž njihove politike, sama potreba za ovakvim podsećanjem i obnavljanjem te politike ostavlja utisak da su njihovi birači te vrednosti izgubili iz vida.
Kao idealna prilika za dokazivanje srpstva i odbranu patrijarhata, stigao im je i predlog Zakona o istopolnim zajednicama, koji bi, ako se usvoji na leto ove godine kao što se najavljuje, mogao da bude zaista veliki i revolucionarni iskorak u pravcu jednakosti za srpsko društvo, iako i dalje nedovoljan za zadovoljanje prava LGBT zajednice.
Dveri su najglasnije ustale protiv istopolnih zajednica, napadajući zakon kao neustavan. U čitavoj ovoj raspravi predstavljaju zakon koji uređuje „zajednicu“ dvoje ljudi kao što i sam naziv kaže, kao da je nešto što će, ne samo dozvoliti brak i usvajanje dece gej parovima, već i uništiti tradicionalnu srpsku porodicu. Dok se vrši ovakva zamena teza, stvara panika i podstiče mržnja prema LGBT zajednici, nemoguće je argumentovano diskutovati o stvarnim potrebama društva za zakonima i politikama koje uređuju privatni život i porodične odnose.
Probaćemo ipak da sagledamo neke moguće štetne posledice porodičnih politika kakvim ih Dveri predstavljaju i interese koji stoje iza toga.
Koliko košta porodica?
Da bi sve politike i ideje o pomoći porodici koje Dveri predlažu bile sprovedene, potrebno je i mnogo novca koji neko treba da izdvoji. A ko – pa naravno, država odnosno poreski obveznici.
Porodične politike koje su Dveri predstavile stižu uz opširan socijalni i ekonomski program koji za ciljeve pomoći porodici predviđa različite mere.
To su:
- 1. Povećanje broja opština sa porodilištem;
- 2. Dečji dodatak za svako dete do navršene 18. godine života;
- 3. Progresivno smanjenje poreza na zarade prilikom stupanja u brak i za svako novorođeno dete i smanjenje poreza na imovinu za porodice sa više dece;
- 4. Prednost pri zapošljavanju na odgovarajuće stručno radno mesto jednog člana porodice u kojoj nijedan član nije zaposlen;
- 5. Donošenje Zakona o zaštiti prezaduženih porodica;
- 6. Besplatan sport za svu školsku omladinu.
Dakle, porodične vrednosti po ovome se zasnivaju i sprovode tako što država izdvoji veliku količinu novca za skupe i populističke mere finansijske pomoći, koje su uglavnom kratkog roka i podrazumevaju direktna finansijska davanja u vrlo diskriminatornim okvirima.
Kratkoročnu pomoć bez suštinskog poboljšanja socijalnog statusa i životnih šansi dale bi mere pod brojem 1, 2, 5. i 6.
Diskriminatorno bi, na primer, bilo omogućiti progresivno smanjenje poreza za one koji stupaju u brak ili dobijaju decu. Jer šta ćemo sa onima koji, zbog nekih objektivnih okolnosti van njihove kontrole, ne mogu da stupe u brak ili dobiju decu? Da li ljudi koji imaju problema sa plodnošću i nikako ne mogu da imaju potomstvo, ili ljudi koji ne mogu da nađu partnera za brak – treba još i da plaćaju veći porez na zaradu od onih koji imaju tu sreću da su zasnovali porodicu? I šta je sa našom slobodom izbora da ne ulazimo u brak i ne želimo da rađamo decu? Za nju bismo, u sistemu kakvim ga oblikuju Dveri, morali da izdvojimo dosta novca.
Poseban problem ovih mera mogao bi da predstavlja teren koji se otvara za zloupotrebe. Zamislite samo te ljude koji se venčavaju samo „zbog papira“ odnosno poreskih olakšica. I zaštita „prezaduženih“ porodica lako bi mogla da postane predmet različitih zloupotreba i mahinacija i rezultiralo bi time da prezadužene porodice ostaju – prezadužene, a u dugove ulaze i oni kojima porodice duguju novac, dakle još više socijalnih slučajeva.
Prednost pri zapošljavanju za osobe iz porodica u kojima su svi nezaposleni takođe je problematična jer bi morala da zadire u pravo poslodavaca da izabere adekvatnog radnika i teško je, i nepravedno, sprovesti tako nešto u čitavom privatnom sektoru.
Borba za konzervativne glasače
Stavljanjem porodičnih politika u fokus, pokret Dveri koristi priliku da direktno kritikuje novoformirano Ministarstvo za brigu o porodici i demografiju na čijem čelu je Ratko Dmintrović, član Srpskog patriotskog saveza (SPAS) Aleksandra Šapića. Čini se da je namera Dveri da se bore za onaj deo biračkog tela koji je dao podršku Šapiću a neguje tradicionalne vrednosti, konzervatvnijieg je usmerenja ali opoziciono nastrojen. Takvi birači ostali su razočarani kada je Šapić postao deo vladajuće koalicije, te je moguće da će „otkazati“ podršku SPAS-u, upravo zbog njihove saradnje sa vlašću. Izgleda da je lider Dveri ovde prepoznao potencijal da uzme nove glasove i ponudi se kao opoziciona, i još radikalnije konzervativna opcija od Šapića.
Ova (nova) radikalnost u stavovima u borbi za jednu ciljnu grupu birača, Dverima je bila neophodna i jer umerenija „pro-porodična“ opcija u opozicinoj političkoj ponudi već postoji u vidu Narodne stranke. Narodnjaci ne postavljaju porodične politike toliko visoko na lestvici svojih ciljeva, ali odredbe njihovog programa adresiraju i pitanja kao što je „nizak prirodni priraštaj“ i „masovni egzodus mladih iz Srbije“, uz promovisanje jakih nacionalnih vrednosti. Nešto suptilnije zagovaranje porodičnih vrednosti iz Narodne stranke dolazi i kada njen lider Vuk Jeremić govori o ličnoj porodičnoj borbi za potomstvo, vantelesnoj oplodnji i značaju adekvatnih politika za ove probleme.
Trudnoća nakon 35. godine života nije najjednostavnija stvar.
Ako se borite za potomstvo, ili to planirate u doglednoj budućnosti, pogledajte Natašin razgovor o tome sa jednim od najpoznatijih brazilskih lekara, kolegom iz Borda #TheMoveFoundation.https://t.co/5MDvPntIBq pic.twitter.com/jRXzq2FfgY
— Vuk Jeremić (@jeremic_vuk) March 25, 2021
Imamo li pravo na drugačije vrednosti?
Kada se sagleda program porodičnih politika Dveri, ne sme se zanemariti i pitanje – čije porodične vrednosti on štiti i uzdiže?
Porodične vrednosti samo heteroseksualaca? Samo pravoslavaca? Samo Srba? Zašto i gejevi ne bi imali pravo na porodicu u ovakvoj formi kakva je za njih prihvatljiva? Da li to znači da porodicu ne treba da imaju gejevi, muslimani, romi – pripadnici bilo koje manjine?
Kome uopšte smeta i šteti (potencijalna) sloboda manjinskih zajednica da neguju svoje vrednosti, svoj vrednosni sistem, drugačiji od onoga koji ima većina?
Prema postavci porodice i porodičnih politika kakvima ih vide Dveri, dalo bi se zaključiti da pripadnici neke manjine ne mogu da formiraju porodicu koja je „korisna“ ovom društvu, odnosno da njihova deca ne doprinose prirodnom priraštaju, ne mogu da daju ugledne članove i doprinos društvu, te je najbolje izopštiti ih i lišiti prava koja imaju drugi građani, uglavnom oni koji pripadaju većinskoj zajednici.
Zalaganje za povećanje nataliteta i podršku porodici je tema koja uvek izaziva emocionalnu reakciju aktera u politici te zato može lako da dovede do poteza i politika koje nisu najracionalnije osmišljene već klize u demagogiju i populizam.
Nema se šta zameriti želji da se poveća prirodni priraštaj i neosporan je problem Srbije sa smanjenjem populacije. Ali ovaj problem imaju i mnogo razvijenije države i još uvek se nije našao model obimnih socijalnih davanja koji bi dao dugoročne pozitivne rezultate za izmenu demografske slike.
Umesto toga, samo jačanje ekonomije, stabilan rast i suštinske promene u kvalitetu života mogu biti istinski podsticaj za one koji žele da rade na proširenju porodice. I to podrazumeva slobodu da se u skladu sa ovakim željama (ne)živi, bez osude i diskriminacije ili pritisaka koji su često deo narativa politika o porodičnim vrednostima.