Zašto se uoči izbora malo priča o ekonomiji?
Admir Čavalić

Direktor udruženja "Multi"

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Ono što je specifično za Bosnu i Hercegovini jeste da su građani, u zavisnosti od toga gdje žive, u kojem entitetu, kantonu ili da li pak u Brčko distriktu, bili različito izloženi represivnim mjerama.

 

Početkom marta ove godine u Sarajevu je uhapšena novinarka, književnica i aktivistica Nidžara Ahmetašević. Sve je snimala i odmah podijelila sa javnošću, što je i osnovni razlog njenog hapšenja. Na snimku se čuje kako Nidžara upozorava policajce da pravilno nose maske. Ono što je opštepoznato je da lokalni zakoni ne prepoznaju snimanje policajaca kao čin prekršaja. Zbog toga je puštena isti dan. Nidžarin slučaj je samo jedan u nizu slučajeva kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini tokom  Covid-19.

Kao i u većini zemalja u svijetu, tako i u Bosni i Hercegovini, vlasti su donijele niz mjera koje ugrožavaju ili su na granici ugrožavanja ljudskih prava i sloboda. Takve, privremeno ili trajno restriktivne mjere su djelimično opravdane u kontekstu aktuelne krize koja predstavlja generacijski  zdravstveni izazov. Međutim, određene granice moraju da postoje, a kada govorimo o ljudskim pravima.

Možda najbolje definisane granice se odnose na Načela iz Sirakuze, koje je Ekonomski i socijalni savjet Ujedinjenih nacija usvojio 1984. godine. U okviru navedenih se navodi da svaka mjera preduzeta da se zaštiti stanovništvo, a koja ograničava individualna prava i slobode, mora biti: propisana zakonom, neophodna u demokratskom društvu, zasnovana na čvrstim naučnim dokazima, podložna preispitivanju, vremenski ograničena i proporcionalna cilju koji se treba postići. Na bazi navedenih načela moguće je utvrditi značajna kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, što će se predstaviti u nastavku kolumne.

 

Kršenja ljudskih prava

Shodno predstavljenim principima, brojni su primjeri kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Već u martu prošle godine, entitetske vlasti su uvele ograničenje u vezi kretanja za osobe iznad 65 i ispod 18 godina, što je jasna diskriminacija po osnovu dobi. Dodatno, vlasti u entitetu Republika Srpska (RS) su ograničile slobodu izražavanja i kritike mjera, shodno odluci koju je potpisala gospođa Željka Cvijanović, predsjednica ovog entiteta.

U tom periodu, policijska uprava Prijedor je podnijela prekršajnu prijavu protiv Maje Stojić Dragojević, kardiologa i člana Predsjedništva opozicione Srpske demokratske stranke (SDS), zbog kršenja Odluke o kažnjavanju objavljivanja lažnih vijesti i širenja panike. Prijava je podnesena kao odgovor na njene izjave da u RS nema dovoljno ventilatora, kreveta ili službi intenzivne njege, i za tvrdnje da je RS nespremna za nadolazeću krizu. Optužena je za širenje lažnih vijesti i naloženo joj je da plati kaznu u iznosu od 500 eura.

Kada je riječ o pravu na privatnost, ovo pravo je povrijeđeno nekoliko puta i to objavom ličnih podataka kao što su ime, prezime, godina rođenja, grad/mjesto, datum izolacije i telefonski broj osoba koje su obaveznoj samoizolaciji. Ubrzo nakon što je započela ovakva praksa, Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH donijela je rješenje u kome se navodi da se otkrivanje podataka u javnosti o osobama koje su bile pozitivne na koronavirus nakon testiranja i onih koji su u samoizolaciji ili izolaciji, ali ne krše navedene mjere, ne može smatrati javnim interesom.

Pravo na okupljanje je također više puta ugrožavano i to prije svega totalno selektivnim pristupom – određeni skupovi poput političkih su dozvoljeni, dok bi se određeni događaji, poput protesta, zabranjivali. Posebno su se kršila prava na kretanje. Na samom početku krize se vrlo lagodno “igralo” sa karantinom pa je tako selo Špionica Srednja u Tuzlanskom kantonu, sa 460 stanovnika, stavljeno je u karantin od strane Štaba civilne zaštite Srebrenik uz raspoređivanje policijskih snaga na njegovom ulazu. Sve ovo se dešavalo na početku pandemije, što iz ove vremenske distance izgleda nadrealno – poput djelovanja ministara sigurnosti Bosne i Hercegovine koji je obeshrabrio diplomatsko-konzularne kancelarije drugih zemalja da državljane Bosne i Hercegovine šalju u njihovu matičnu zemlju, što je suprotno Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima u kome se navodi da „niko ne može proizvoljno biti lišen prava ulaska u svoju zemlju”. Brojni drugi primjeri kršenja ljudskih prava su dokumentovani u opširnom izvještaju OSCE-a “Ljudska prava u periodu COVID-19 – Utvrđeni propusti u ostvarivanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini”

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Neustavna djelovanja i secesionizam

Ono što je specifično za Bosnu i Hercegovini jeste da su građani, u zavisnosti od toga gdje žive, u kojem entitetu, kantonu ili da li pak u Brčko distriktu, bili različito izloženi represivnim mjerama. Ovo je rezultat decentralizirane prirode političkog ustrojstva Bosne i Hercegovine, što se reflektuje na kršenje ljudskih prava. Tako je npr. još uvijek na snazi policijski sat u FBiH, dok je u RS ova mjera ukinuta prošle godine.

Vraćajući se na jednu od prvih mjera za ograničavanje slobode kretanja u BiH, 22. marta, Kanton 10 donio je odluku kojom zabranjuje državljanima BiH da ulaze na područje kantona u pokušaju da spriječi širenje COVID-19. Ova mjera je oštro kritikovana kao neustavna i stvorila je veliko političko nesuglasje, a povučena je u roku od nekoliko sati. U javnosti se ovo tumačilo kao secesionistička politika.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je imao dosta posla u doba pandemije, ali je itekako odgovorio zadataku. Po apelaciji Lejle Dragnić i A.B., Ustavni sud je donio odluku kojom se utvrđuje da su zabranom kretanja za starije od 65 i mlađe od 18 godina prekršena ljudska prava tim populacijskim grupama. Krajem godine Ustavni sud je donijeo drugu odluku da mjera ograničena kretanja i nošenja maski tokom pandemije korona virusa predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava. Ova odluka koja se ticala nošenja maski u javnom prostoru je značajan iskorak u zaštiti ljudskih prava, pa čak i u evropskim okvirima.

 

Pravo na život

Na kraju, shodno aktuelnim percepcijama građana Bosne i Hercegovine, najviše ugroženo pravo je ono na ljudski život i to u vezi nedostatka vakcina. Za razliku od susjednih zemalja, decentralizirani model Bosne i Hercegovine je apsolutno podbacio po pitanju nabavke vakcina i procesa vakcinacije. Dosada je vakcinisano svega par hiljada građana, isključivo zdravstvenih radnika. Šira javnost je ljuta zbog toga, naročito sada kada se pronalaze alternativni načini za vakcinaciju. Jedna od posljedica nedostatka vakcina u Bosni i Hercegovini je jačanje prekograničnih odnosa sa Srbijom – preko vikenda na hiljade građana iz čitave države je otišlo u Beograd, a kako bi se vakcinisali vakcinama Covishield (AstraZeneca). U međuvremenu, intenzititet kršenja ljudskih prava se smanjio u odnosu na prošlu godinu, ali, svejedno, javljaju se novi potencijali za kršenje istih – poput npr. toga ko će preferencijalno (“ispod stola”) dobiti (Pfizer ili neke druge) vakcine? Odnosno, ko ima pravo na život?

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *