Foto: iStock
„Izbori u Srbiji – zablude i rešenja“ je zamišljen kao serijal tekstova koji je otpočeo u aprilu 2020. godine, sa idejom da se ukaže na neke od najvećih problema izbornog sistema u Srbiji, na (negativne) posledice koje on proizvodi – ne samo u odnosu na politički sistem, već i na društvo u celini; kao i da se razmotre moguća rešenja i njihova primenljivost.
Fokus je stavljen na parlamentarne izbore kao najvažnije, ali su se pojedini tekstovi bavili i ostalim nivoima: predsedničkim, pokrajinskim i lokalnim izborima.
Autor serijala je Dejan Bursać, naučni saradnik na Institutu za političke studije.
Danas, 12 meseci i 12 tekstova kasnije, pred čitaocima se nalazi ceo serijal – a ovde možete da ga vidite na jednom mestu:
1. Ko je moj poslanik? Problem predstavljanja u izbornom sistemu Srbije
Da li Vas kao građanina zaista predstavlja onaj poslanik za koga ste glasali? Da li znate ko je to uopšte? Da li možete da mu se obratite sa nekom žalbom, zahtevom ili idejom? Da li možete na neki način da ga držite odgovornim? Da li predstavlja Vaš grad, Vašu opštinu, okrug? Da li za bilo koga od 250 članova Narodne skupštine možete da kažete: „Ovo je moj poslanik“?
Autor kao rešenje za problem odgovornosti poslanika i reprezentativnosti Narodne skupštine nudi uvođenje neke od varijanti većinskog izbornog sistema.
2. Koliko poslanika treba Srbiji?
Često se u domaćem javnom diskursu postavlja pitanje veličine parlamenta.
Po pravilu, predlagači sličnih inicijativa ističu da je 250 poslanika previše za Srbiju, da je parlament neefikasan, da poslanici ništa ne rade, da glasaju „na zvonce“, da ne dolaze na sednice, da su previše plaćeni.
Iako su neke od ovih tvrdnji istinite, ovaj tekst argumentuje da je broj poslanika marginalno pitanje i da nije bitno koliko ih ima sve dok je na snazi proporcionalni izborni sistem, u kojem su poslanici predstavnici stranaka, a ne građana.
3. Potpisi i izborne liste – kampanja pre kampanje
Autor se zalaže da praksu prikupljanja potpisa za izborne liste treba ukinuti, da redosled na izbornom listiću treba određivati žrebom, da predaju lista treba vremenski odvojiti od kampanje i da treba postrožiti pravila koja regulišu naziv izbornih lista.
Na taj način bi se izbegle zloupotrebe, a procedura predaja lista bi se vratila u okvire administrativnog posla kojim se osigurava fer takmičenje za sve učesnike, a ne arene koja strankama služi za marketing i pokazivanje snage.
4. Birački spisak – izvor nepoverenja
Glasaju mrtvi? Glasaju migranti? Neko glasa umesto građana koji glasaju u inostranstvu?
Da li je to zaista tako? Nije, ali građani u to veruju. Tj. ne veruju u birački spisak i u institucije koje ga vode.
Koji su mehanizmi za povratak poverenja građana?
5. Moramo da pričamo o RIK-u
Republička izborna komisija nije stalni, a ni samostalni organ. Ona je praktično ad hok skupštinsko telo. Nema sopstvenu administraciju, nema kapacitete, nema ni zakonsku obavezu da se bavi unapređenjem izbornog procesa u vremenu između dva izborna ciklusa.
Profesionalizacija RIK-a i stvaranje nezavisnog tela koje bi se bavilo izborima značajno bi unapredili ne samo izborni proces, nego i političku kulturu u celini.
6. Manjine u parlamentu – istorija, problemi i rešenja
Kratak pregled istorije institucionalnih rešenja za predstavljanje stranaka etničkih manjina u Narodnoj skupštini.
Koji izborni sistem se pokazao kao najbolji za manjine i zašto?
7. Glasanje iz dijaspore – može li drugačije?
Treba li uopšte dijaspora da glasa, na koji način, i za koga?
Zašto stotine hiljada srpskih birača u inostranstvu ne izlazi na birališta? Na koji način podstaći participaciju dijaspore? Šta bi njihov izlazak na glasanje doneo?
Autor kao rešenje nudi formiranje posebne izborne jedinice za dijasporu, što je rešenje koje već postoji u Hrvatskoj, Rumuniji ili Makedoniji.
8. Glasanje poštom: stvar je u (ne)poverenju
U jeku američkih predsedničkih izbora, u kojima je glasanje poštom preokrenulo rezultat, i u našoj zemlji se pominje mogućnost uvođenja mehanizama glasanja na daljinu.
Takva rešenja imaju svoje prednosti: povećavaju izlaznost i legitimitet izabranih predstavnika, smanjuju troškove organizacije biračkih mesta, podstiču ravnopravnije izborne uslove, olakšavaju glasanje dijaspore.
Ali, glavni problem sa glasanjem na daljinu je (ne)poverenje. Zamislite kakve sve optužbe i teorije zavere bi preplavile naš javni prostor kada bi na sledećim izborima pola miliona glasova stiglo poštom.
9. Da li nam trebaju direktni izbori za predsednika?
Tekst o načinu na koji biramo predsednika Republike, i zašto je on duboko pogrešan.
Direktno izabran predsednik, u sistemu u kome je primarni nosilac izvršne vlasti vlada izabrana u parlamentu, često stvara disrupciju sistema i neformalni transfer političke moći na predsednika.
Za mladu demokratiju poput Srbije, to je pogubno. Izbor predsednika treba održavati u parlamentu.
10. Glasanje u Srbiji: otkud višak u biračkom spisku?
Još jednom o uvek aktuelnoj temi biračkog spiska, da bi se detaljnije objasnilo odakle višak od milion upisanih u odnosu na broj punoletnih građana. Gde su ti birači?
Spoiler alert: birači su u dijaspori.
11. Pokrajinski izbori u Vojvodini – efekti izborne reforme uživo
U junu 2014. godine, Skupština Vojvodine je naprasno promenila izborni sistem: ukinut je dotadašnji mešoviti, po kome se 60 poslanika biralo imenom i prezimenom u jednomandatnim izbornim jedinicama, a još 60 sa stranačkih lista. Uveden je čist proporcionalni sistem glasanja za liste, kakav postoji na republičkom nivou.
Sada uživo možemo da pratimo i analiziramo sve pozitivne i negativne strane te reforme.
12. Promena izbornog sistema – da li treba da krenemo sa lokala?
Zašto nemam pravu i nezavisnu lokalnu politiku?
Zašto su odbornici na lokalu lojalniji svojim centralama stranaka u Beogradu, nego komšijama koji su za njih glasali?
Zašto ne postoji direktan izbor za gradonačelnike i predsednike opština?
I kako sve to promeniti?
*Stavovi izraženi u kolumnama u okviru serijala predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.