Foto: iStock
Do sada ste verovatno svi čuli razgovor između glumaca Danijele Štajnfeld i Branislava Lečića. Iako je razgovor pokazao lice nečega veoma ružnog, on istovremeno može poslužiti i kao lekcija o terminu koji opisuje jednu specifičnu dinamku u međuljudskim odnosima. U pitanju je gaslighting.
O poreklu termina
Nažalost svih mrzitelja anglicizama, gaslighting nema adekvatan prevod u srpskom, ali bi izluđivanje i izvrtanje stvarnosti bili blizu originalnom značenju. Pojam gaslighting nastao je 1938. godine kada je Britanac Patrik Hamilton napisao predstavu Gas Light, koja je 1944. godine pretvorena u popularan film sa čuvenom glumicom Ingrid Bergman.
Film prikazuje bračni par u kojem muž svesno manipuliše svojom ženom tako što joj narušava percepciju stvarnosti, usled čega ona polako gubi svoje “ja”. To je i srž pojma: gaslighting je čin u kojem se svesno potkopava nečije viđenje stvarnosti kroz negiranje objektivnih činjenica ili emocija radi postizanja veće kontrole.
Robin Stern, psihoanalistkinja koja trenutno radi na Jejl Univerzitetu, skovala je termin gaslight efekat u knjizi iz 2007. godine, kako bi opisala kako gaslighting dugoročno deluje na žrtve, a ovo je čak i bila reč 2018. godine prema Oksfordskom rečniku.
To je iskazivanje nežnosti, a ne nepoštovanje
Ako Slavica konstantno govori Zoranu da ne doprinosi dovoljno nedeljnom čišćenju, a on uvek negira da se to događa i krene da je naziva “ludom” u pitanju je gaslighting. Cilj je naravno manipulacija koja dolazi tako što žrtva više nije sigurna u to šta misli i oseća, ali zna da može pouzdati u jednu osobu – onu koja vrši gaslighting.
Ova metoda manipulacija često uključuje bezočno laganje, pokušaje izolovanja žrtve i konstantno kritikovanje korišćenjem najslabijih tački nečijeg samopouzdanja. Tada žrtva više nema kome da veruje, a na svaku sumnju u glavi već ima spremne odgovore.
Kako se tačno gaslighting uklapa u razgovor sa početka teksta? Danijela Štajnfeld je u intervjuu za Insajder izjavila da ju je 2012. godine silovao Branislav Lečić. Govorila je i o postraumatskom stresu od kojeg se lečila godina, dok je Lečić negirao sve i predložio da dobrovoljno ode na poligraf testiranje. Ubrzo je objavljen i snimak njihovog razgovora iz 2016. godine.
Jesi li normalna?
U tom razgovoru Štajnfeld podseća Lečića na incident i govori da se tada osetila nepoštovano i ugroženo. Lečić kaže da se seća te večeri, ali daje drastično drugačije tumačenje. “Ja razumem, ali to je velika greška. To je moje iskazivanje nežnosti, a ne nepoštovanje. To je dostignuće. Da si došlo do tog stepena interesovanja da kod mene izazoveš tu emociju. Jesi li normalna?”, izgovora u jednom dahu Lečić i zatim se glasno pita da li Štajnfeld uopšte “zna ko je on”.
Lečić za sada nije negirao autentičnost snimka, već tvrdi da je to isečak sa “probe nekog komada”. Iako pretpostavka nevinosti uvek mora da postoji, deluje malo verovatno da je u pitanju razgovor u kojem je Lečić “glumio”. Verovatnije je ovo iskreno i iskrivljeno Lečićevo tumačenje traume kroz koju je Štajnfeld prošla.
Gaslighting u 4 koraka
Ne treba mnogo analize da se u pomenutom isečku uvidi gaslighting u 4 koraka. Prvi korak je ideja da Štajnfeld greši u tumačenju te večeri i da je greška to što se osetila ugroženo i nepoštovano. Ne samo da sa emocijama nema puno greške, već je ovo očigledno odbacivanje nečijeg emotivnog bola i doživljaja. Kada neko dođe i kaže da je juče povredio ruku ne možete reći da greši. Slično je i sa emotivnim povredama. Negiranje nečijih emocija je isto kao i negiranje njegovog pogleda na svet i zdravog razuma.
Drugi korak je izvrtanje seksualnog uznemiravanja u iskazivanje nežnosti. Seksualno uznemiravanje je sve ono što nežnost nije: grubost, nasilje, bezobzirnost i trauma. Ako čujete da je neko išao kod psihijatra zbog iskazivanja nežnosti slobodno javite. Ponovo, u pitanju je očigledno izvrtanje stvarnosti kako bi se žrtvi poremetila vera u svoje iskustvo i osećanja, a sa ciljem odbacivanja krivice. Ako uspete da ubedite žrtvu da je uznemiravanje zapravo bila naklonost, onda ona nema više sigurno tlo na kojem može da stane i govori o nasilju.
Treći korak sastoji se u dodatnom stvaranju konfuzije žrtve tako što se seksualno uznemiravanje ne prezentuje samo kao nežnost, već kao postignuće. Na stranu to što vrednost žene nikad ne zavisi od želje muškaraca, ovde je isto očigledna dinamika koja je deo gaslighting procesa. On je taj koji dodeljuje pažnju i tako određuje vrednost žrtve. Ako nema muške pažnje onda nema ni ženskog postignuća, pa je samim tim žena bezvredna. Lice koje svojim postupcima određuje vrednost druge osobe je ono koje ima kontrolu, što je i cilj gasliglighting procesa.
Poslednji korak je onaj najočigledniji i nalazi se u rečenici “Jesi li normalna?”. Gaslighting služi da žrtva posumnja u svoja sećanja, emocije i percepciju, usled čega će odustati od suočavanja sa manipulatorom. Ovako se deo po deo kruni samopouzdanje žrtve, što je čini još pogodnijom za kasniju manipulaciju. Nakon ovakvih optužbi, žrtva kreće da se pita da li je možda njena preosetljivost sve ovo izazvala. Čitava ideja da je Štajnfeld izmislila ili da je pogrešno zapamtila incident dobija posebnu boju mizoginije ako u obzir uzmemo to koliko je često odbacivanje iskustava žena zbog “emotivne neuravnoteženosti” ili “histerije”.
Da li silovatelji sebe nazivaju silovateljima?
Gaslighting nije fenomen koji čine isključivo muškarci. U pitanju je efikasna tehnika manipulisanja koju podjednako efikasno mogu da koriste i žene. Kako navodi Robin Stern, ljudi koriste gaslighting radi vraćanja kontrole u svoje ruke (što otklanja anksioznost) ili radi odbacivanja krivice zbog nečeg što su učinili. Stern ističe da gaslighting nije nešto sa čime se rađamo, u pitanju je naučeno ponašanje koje ne mora nužno ni biti svesno. Ljudi koji koriste gaslighting uglavnom nemaju dovoljno samosvesti ili perspektive da bi videla šta zapravo čine.
Upravo u nedostatku perspektive i introspekcije se možda krije i odgovor na pitanje zašto ljudi koji su kredibilno optuženi za silovanje mogu da javno i otvoreno da poriču zločin. Pomalo očekivano, istraživanja pokazuju da većina silovatelja nikada za sebe ne bi rekla da su nekoga silovali, iako možda priznaju da je u pitanju bio seksualni odnos bez potpunog pristanka druge strane. Američki istraživač Samjuel Smithajmen je 1970-ih vršio istraživanje sa preko 50 muškaraca koji su silovali nekoga, ali nisu bili uhvaćeni (muškarci su se anonimno javljali za intervjue).
Tokom istraživanja Smithajmen je zaključio da postoje brojni faktori koji utiču na odluku da seksualno uznemiravate nekoga (narcizam kao lična karakteristika je jedan od faktora), ali gotovo niko od ispitanika nije mislio za sebe da je silovatelj. Svi želimo da verujemo da smo u suštini dobre osobe, pa je naš um spreman da izvede kompleksnu mentalnu gimnastiku kako bi predstavio sopstveno ponašanje u pozitivnom svetlu. Ispitanici su čak i priznavali da su imali seks u kojem je druga strana to odbijala, ali sam događaj nisu nazivali silovanjem.
U našoj kolektivnoj svesti, silovatelji izgledaju kao karikature i otelotvorenja zla u ljudskom obliku, ali su nažalost u pitanju sasvim obični ljudi koji su svuda oko nas i koji često mogu sa potpunim samopouzdanjem reći da nisu nikoga povredili. Takvi ljudi se ne plaše poligrafa (na stranu to što je poligraf nepouzdano sredstvo).
Ne morate da budete glumac da biste zvučali iskreno dok istovremeno lažete o jako ozbiljnim stvarima. Potrebno je samo da imate dovoljno mentalne snage da iskrivite stvarnost u sopstvenu korist. Žrtve gaslighting procesa su one koje stvarnost vide ispravno.