Foto: iStock
Cirkularna ekonomija, u smislu principa o ponovnoj upotrebi resursa, nije nužno suprotstavljena principima na kojima se zasniva slobodno tržište, dokle god se cirkulacija resursa ne postiže intervencijom države i kontrolom koju će nad tržištem uspostaviti neki državni ili drugi vrhovni autoritet.
Okretanje Nebojše Zelenovića ka zelenoj politici sa insistiranjem na pretvaranju privrede u cirkularnu ekonomiju donosi nešto naizgled novo u politički život Srbije u kome se odavno nije pričalo o konkretnim programima, politikama i ideološkim pravcima.
Zeleni pokreti i cirkularna ekonomija važan su deo političke ponude u svim razvijenijim zemljama Evrope, ali u Srbiji ni političarima ni biračima, čini se, ova pitanja nisu bila naročito privlačna.
Od prve „najezde“ zelenih stranaka, a bilo ih je nekoliko sa sličnim nazivom kao što su Zelena stranka i Zelena stranka Srbije, birači nisu uspevali da ih razlikuju međusobno, a kamoli da prepoznaju razlike u njihovim programima. Kasnije se jednostavno pričalo o „onim zelenima koji su uz vlast“ i „onim drugim zelenima“, a bili su tu i „oni treći“ zeleni koji su se pretvorili u današnju Stranku slobode i pravde.
Iz ovog kratkog istorijata da se zaključiti da građani Srbije nisu „pali“ na zelene politike, ali i da stranke nisu znale da ih predstave na odgovarajući način i prikupe političke poene na temama kao što su zagađenje vazduha i vode, obnovljivi izvori energije, održivost i cirkularna ekonomija.
Novi zeleni pravac Nebojše Zelenovića
U tome će se, ako je verovati najavama, oprobati stranka Zajedno za Srbiju čiji je lider Nebojša Zelenović nagovestio samo deo ovog programa kroz nekoliko intervjua.
Govoreći o svom programu u „Tri tačke“ i novom pravcu u politici koji će predvoditi, Nebojša Zelenović je početkom ove godine rekao da se zalaže za “transformaciju privrede u cirkularnu ekonomiju, koja treba da reši neodrživu razliku između bogatih i siromašnih, vraćanje važnosti srednjoj klasi i da spreči zastrašujuće posledice klimatskih promena. Sve ovo će se desiti kroz ubrzanje ekonomskog rasta“.
Povodom programskih rešenja, Nebojša Zelenović je za Talas dao neke okvire u kojima će se program kretati, ističući da detaljnija rešenja planiraju da predstave do kraja ovog meseca.
“Naš politički program će dati jasan pogled na uključenje Srbije u veliku ekonomsku revoluciju koja započinje u Evropi i Americi. Daćemo rešenja za našu energetiku, industriju, kao i druge grane privrede. Povećanje upotrebe energije iz obnovljivih izvora i smanjenje korišćenja sirovina koje pribavljamo iz prirode, uz ogromno povećanje upotrebe recikliranih sirovina su magistralni pravac. Digitalizacija i povećanje privredne moći stanovništva, kroz redovno školovanje i obuke u toku radnog veka su noseći stubovi promena. Ulaganje u nauku i tehnološki razvoj će ključno odrediti uspeh ovog programa promena”, naveo je on.
Zelenović je ranije najavio formiranje „Zelene koalicije“ sa drugim organizacijama i pokretima sa kojima sarađuje kao što su levo orjentisani Ne davimo Beograd, ali i liberalni Građanski demokratski forum.
Ovakve najave u skladu su i sa njegovim približavanjem i saradnjom sa poslanicima Evropskog parlamenta iz grupacije „Zeleni“, koji u poslednje vreme iskazuju veće interesovanje za dešavanja u Srbiji.
Šta je cirkularna ekonomija i koliko se razlikuje od tržišne privrede?
Građani Srbije o cirkularnoj ekonomiji mogu da čuju samo ono osnovno – da je to ekonomija zasnovana na „kruženju“ kao što i sam naziv kaže, da podrazumeva preradu otpada i time veći nivo zaštite životne sredine na prvom mestu, ali i otvaranje radnih mesta u sektorima vezanim za preradu otpada, korišćenje otpada kao sirovine čime se smanjuju troškovi proizvodnje (uglavnom).
Dalje od toga prosečan građanin / birač ne zna mnogo, jer ga ni političke opcije ne edukuju o tome.
Sa druge strane, ako se pravi poređenje cirkularne i tržišne ekonomije, može delovati da cirkularnu ekonomiju mora da vodi jača intervencija države koja bi pokretala privrednu delatnost u smislu prerade otpada, davala subvencije kompanijama koje se bave ekološkim rešenjima i privlačila ovakvu vrstu investicija. To ipak ne mora da bude slučaj, a primeri iz sveta pokazuju da se zelene politike itekako mogu uklopiti u tržišni pristup ekonomiji.
Jedan takav slučaj je koalicija stranaka desnog centra i levih zelenih u Austriji koje su našle minimum zajedničkih interesa za saradnju. To nameće pitanje da li je ovakav model saradnje desnice koja zastupa interese privrednika i levice koja se bori za ekološku održivost – prava mera i balans ovih različitih politika.
Gde je cirkularna ekonomija u Srbiji?
No, da se vratimo na realnost Srbije.
Pričati o cirkularnoj ekonomiji u zemlji koja još uvek nema nijedno postrojenje za preradu otpada, gde se još uvek čeka na izgradnju prve, i za sada jedine, spalionice otpada u Vinči, gde se male hidroelektrane i vetro-parkovi pretvaraju u afere korupcije i pranja novca, umesto u dobre biznise za ulazak privatnih aktera na tržište proizvodnje električne energije, a građani ne znaju gde i kako mogu da odlože električni otpad, deluje previše idealistično.
Pored opštih programskih načela, za ozbiljnije adresiranje problema klimatskih promena, zagađenja i održive ekonomije u Srbiji, jako je važno da se političari odrede sa politikama koje bi vodili prema najvećim zagađivačima.
Kako će rešiti problem fabrika koje emituju zagađujuće materije, kao što je kineski Ziđin u Boru? Ziđin evidentno ima povlašćen položaj i zaštitu aktuelne vlasti te uspeva da izbegne namete i kazne koje bi vodile modernizaciji postrojenja i ulaganju u filtere za prečišćavanje vazduha od štetnih materija koje se emituju u vazduh. Zato bi bilo korisno da političke partije, posebno one iz opozicije, ponude suštinski durgačija rešenja za ovakav problem, koja ne bi podrazumevala samo subvencije – davanje budžetskog novca za opremanje fabrika po ekološkim standardima, što bi delu građana moglo da deluje kao „novčana nagrada“ za zagađivača, već i neke druge modalitete po kojima bi država mogla da zagovara očuvanje životne sredine.
Još važnije pitanje od privatnih fabrika koje su zagađivači, jeste da se političke partije koje zagovaraju zelenu ekonomiju, jasnije odrede prema državnim kompanijama koje su najveći zagađivači kao što je slučaj sa EPS-om (Elektroprivreda Srbije, Elektromreža Srbije, i ostale povezane kompanije).
Državni sistem za proizvodnju i distribuciju električne energije, ali i termolektrane koje su povezane sa ovim sistemom, bez premca su najveći krivci za nivo zagađenja vazduha u Srbiji, problem koji postaje sve akutniji prethodnih godina.
Politčari i stranke koji žele da naprave neku suštinsku razliku po ovom pitanju, u odnosu na funkcionisanje aktuelne vlasti, moraju jasno reći kako će pristupiti vođenju EPS-a, da li će i pod kojim uslovima dozvoliti ulazak drugih aktera na tržište proizvodnje električne energije, a tek tada se otvara teren za razgovor o obnovljivim izvorima energije.
Dobijanje energije iz vetra, vode ili od sunca, mogu biti (donekle) čistija rešenja u odnosu na postojeće tradicionalne energente, ali je važno da se zna ko su te kompanije koje će raditi na ovakvim rešenjima i pod kojim uslovima će im poslovi biti povereni kako bi se zadovoljili i principi slobodnog tržišta, vladavine prava i fer tržišne utakmice.
Ideja o ulaganju u nauku je ovde svakako važna jer su stručna, naučna rešenja i tehnološke inovacije ono što treba da predvodi bilo kakvu promenu ekonomskih odnosa, kako ne bi dilazilo do situacija da se ulaže u projekte iz političkih intresa, koji će se brzo pokazati kao potpuno ne rentabilni, i što je još veća opasnost, ne tako „zeleni”, odnosno štetni po životnu sredinu.
Šta kažu ekonomisti – kako do ekoloških rešenja u privredi?
Aleksandar Radivojević, ekonomista Fondacije za razvoj ekonomske nauke Ekonomskog fakulteta u Beogradu, kaže za Talas da je važno razlikovati cirkularna rešenja na mikro nivou – što je recimo povezivanje nekoliko preduzeća u lanac prerade materijala, od primene cirkularne ekonomije na makro nivou što bi trebalo da znači promene modela proizvodnje.
Promene na mirko nivou su nužni koraci koji mogu doneti pozitivne efekte, ističe on dodajući da bi i sama promocija cirkularne ekonomije u Srbiji mogla da vodi osnivanju novih preduzeća koja će osmisliti inovativna rešenja u ovoj oblasti a da je sledeći korak povezivanje takvih preduzeća.
– U nekom sledećem koraku u Srbiji bi se formirale industrijske zone u kojima bi preduzeća bila povezana na način da otpadni materijal jednog preduzeća predstavlja sirovinu za proizvodnju drugog preduzeća u toj industrijskoj zoni, nešto nalik Kalundborg partnerstvu u Danskoj, koje obuhvata 11 preduzeća. Ovakve zone predstavljale bi cirkularne ekonomije u malom, u kojima nekolicina preduzeća posluje u skladu sa idejama cirkularne ekonomije, ističe Radovijević.
Ideja je da proizvodnja svakog preduzeća rezultira otpadnim materijalom koji neko drugo preduzeće može koristiti u proizvodnji i da broj preduzeća u tom sistemu bude što veći.
On kaže da privatne kompanije mogu same pronaći različite načine da iskoriste otpadni materijal drugog preduzeća kao sirovinu u sopstvenoj proizvodnji i na taj način se uključe u cirkularni sistem.
Ipak, po njegovoj oceni, za pozitivne rezultate na marko planu potrebno je nešto više.
– Potrebno je voditi računa o svim aspektima proizvodnje, počevši od dizajna samih proizvodnih procesa na način koji omogućava što veću iskorišćenost otpadnog materijala, odnosno planiranje proizvodnje na način da se broj preduzeća u cirkularnom sistemu maksimizira. Ideja je da proizvodnja svakog preduzeća rezultira otpadnim materijalom koji neko drugo preduzeće može koristiti u proizvodnji i da broj preduzeća u tom sistemu bude što veći. Ovakav rezultat ne može se postići bez države kao nosioca ovih aktivnosti, naveo je on.
On je naveo i da su Evropska unija i Kina do sada pokazale najviše uspeha u primeni ovog koncepta ističući da je EU još krajem 2015. godine usvojila paket mera tranzicije ka cirkularnoj ekonomiji.
– Pristup Evropske unije razlaže proces implementacije cirkularne ekonomije na četiri faze značajne za njegov uspeh: dizajn proizvoda, proizvodnja, upotreba i operacije sa otpadom, definišući aktivnosti uticaja na svaku fazu pojedinačno, ali i na proces kao celinu. Uspeh implementacije zavisi od nivoa integrisanja principa cirkularne ekonomije u svakoj od ovih faza, ali i od njihove sinhronizacije, kaže Radivojević.
Drugačijeg stava je ekonomski novinar Miša Brkić, koji u razgovoru za Talas kaže da ne misli da je država ta koja mora da donosi zelena rešenja jer kompanije mogu samostalno da odluče da uvrste ekološki pristup u svoje poslovanje jer je to i u njihovom interesu.
Vlasnici i menadžeri kompanija treba da budu vizionari, da kompanije budu te koje će preuzeti, ne samo brigu o svom profitu, nego i o svom okruženju, ne mislim da to treba da rade države.
On ističe da ne moraju države, institucije ili bilo kakve organizacije biti te koje će osmišljavati politike poslovanja za kompanije.
– Ta priča o zelenoj planeti bi mogla da ugrozi tržišnu privredu. Meni smeta preveliki upliv država. Ne bih državi dao previše šansi da se bavi zelenim strategijama, ostavio bih kompanijama da procenjuju koliko je to njima važno. Vlasnici i menadžeri kompanija treba da budu vizionari, da kompanije budu te koje će preuzeti, ne samo brigu o svom profitu, nego i o svom okruženju, ne mislim da to treba da rade države. Mislim da je biznis dovoljno zreo da brine o svojoj i budućnosti životne sredine, ističe Brkić. On podseća da se i Zelenović, koji je otvorio temu cirkularne ekonomije, u svom političkom delovanju dosta oslanja na prakse Evropske unije, ali da u slučaju zelenih strategija u Srbiji, koja je ekonomski značajno slabija, ne mogu da se primene sva rešenja koja nudi EU.
Kao primer on navodi termoelektrane u Srbiji koje jesu najveći zagađivači u Evropi, ali dodaje da to nije problem koji naša država može i treba sama da rešava jer će u tom slučaju sav teret zelene energije da padne na potrošače. „Zato su potrebna pažljivo isplanirana rešenja“, ukazuje Brkić.
Može i bez intervencije države
Cirkularna ekonomija, u smislu principa o ponovnoj upotrebi resursa, nije nužno suprotstavljena principima na kojima se zasniva slobodno tržište, dokle god se cirkulacija resursa ne postiže intervencijom države i kontrolom koju će nad tržištem uspostaviti neki državni ili drugi vrhovni autoritet.
I svetske institucije koje se smatraju glavnim promoterima tržišne privrede i globalizacije – Međunarodni monetarni fond i Svetska banka, uzele su u obzir probleme životne sredine i, iako nastavljaju da zasnivaju svoje ekonomske politike na principima slobodnog tržišta, otvaraju odeljenja koja rade na politikama održive ekonomije i zaštite životne sredine.
Dakle, omogućiti slobodu izbora i slobodan pristup resursima i recikliranje se može uvrstiti u poslovanje, ali ne treba država niti političari bilo koje partije i vlasti da budu ti koji će vršiti preraspodelu resursa u pravcu ekoloških rešenja.
Država i političari mogu da daju podsticaje za primenu održivih rešenja u poslovanju, mogu da sprovode studije i ukazuju na primere dobre prakse koje će privatni sektor birati da primeni.
S toga je dobro dokle god oni pokušavaju da razviju političke agende koje obrađuju različite društvene i ekonomske probleme, mimo onih dnevno-političkih koji se tiču sukoba na relaciji vlast-opozicija. Ipak, važno je da govore i o konkretnim rezultatima koje donose politike za koje se zalažu, primere dobre prakse u svetu, uspešne modele i njihovu primenjivost u realnim okolnostima u Srbiji.