Foto: iStock
„Ja moram da kažem da sam sretan što ste uništili koze, jer sada vidim da se vaša brda zelene. Ja bih želio da to učine svuda gdje još nisu učinili. Naš će čovjek osjetiti za 10 godina što je značila koza za njega, a što za šumu. Potrebno je gajiti ovce jer one daju i mlijeko i vunu. Gajite ovce, one neće uništiti šumu. A vi znate da šuma i klimu popravlja. Kada ova brda budu šumom obrasla, onda tu nećete imati onako suhu klimu, kao što je imate preko ljeta, onakvu nesnosnu vrućinu. Klima će se mijenjati, a time će se dobiti više mogućnosti za intenzivniju obradu zemljišta koje ovdje imate.“
– Josip Broz Tito, mašinbravar, očigledno ekološke orijentacije, član SANU, govor u Trebinju, 1954.
Josif Visarionovič Staljin i Pepe le Tvor, pre i posle Pepeovih liberalnih skretanja i poznanstva sa macom Penelope.
Nepoznati autor; širi se internetom kao da neki bauk kruži Evropom.
Ovo nije tekst o važnom društvenom i političkom pitanju emancipacije i zaštite prava građana. Nije svakako tekst o rodnoj ravnopravnosti. Ovo nije tekst o tome kako razvijati kroz medije ili drugde neke društvene modele koji će učiti devojčice i dečake da postoje granice ličnog, koje bez pristanka drugog ne smeju da se prelaze. Ovo nije tekst o rape culture.
Ovo je tekst o onome kada u nastojanjima da isprave nešto u društvu – bez obzira na to koliko to bilo bitno ispraviti, ili koliko ljudi koji to hoće da isprave bili u pravu – subjekti potencijalne promene što se kaže prsnu s’ mozgom i uredno počnu da proizvode totalitarnu političku atmosferu dok im se sav normalan svet smeje. Ovo je tekst da im pomerimo pamet i ismejemo ih, tako kao što ste pročitali, taman po preporukama Umberta Eka šta sa takvima treba da se radi, datim pri kraju kultnog romana Ime ruže.
Za Pepea, uz kog smo nasmejani bezbrižno odrastali.
Prolog: slučaj mace Penelope
Penelope – puno ime Penelope Pussycat – rođena je 1945, u mašti, iste godine kada na svet dolazi Pepe le Tvor (Pepé Le Pew). U mašti i crtanom filmu, Penelope će ostati upamćena kao mačka fatalne lepote kojoj nije mogao da odoli jedan Pepe le Tvor, do te mere da je, po uvidu u njihove snimke koje imamo, znao često da prelazi granice njenog ličnog i telesnog integriteta, često je time dovodeći do ludila. U najnovije vreme – ovih dana, takoreći – uspomena na Pepea – ponovo: imaginarnog tvora koji govori i živi u crtanom filmu, fiktivnog karaktera, predstave – ugrožena je mišljenjem i stavovima borkinja i boraca tzv. cancel culture, verovatno najispraznije ali verujem zato i duboko opasne ideološke konstrukcije koja se rodila u nekritičkim umovima ranog XXI veka. Nisam mnogo iznenađen, neki danas veruju da je Zemlja ravna ploča, neki da nas čipuju vakcinama, treći da je Kjubrik režirao sletanje na Mesec, pa neki su eto proponenti cancel culture. I usmeravaju je na animirane junake. Odoše slavne Mačke iz visokog društva (rasizam, koliko razumem), ode čuvena Fantazija (to boga pitaj zašto), Dambo (?!!), Knjiga o džungli, ode i Petar Pan. Pepe, u vreme svoje slave i legionar, pada poslednji.
Ja u svemu tome vidim zaveru. Potpuno mi je jasna i obrazložiću je u narednim redovima. Ne postoji, tvrdim, ciničnija namera da se nasilničko ponašanje žena nad muškarcima opravda i ustoliči kao standard do kenselovanje Pepea, kojim se status Penelope kao žrtve silovanja uzdiže u visine (to ste vi rekli – Pepe promoviše rape culture, znači neko je tu silovan). Ali Penelope koju ćemo upoznati je nasilnica, manipulativna, prevarant, sklona upotrebi narkotika, žena i mačka koja nikada nije uzmicala da Pepea iskoristi kada joj je bio potreban.
Moja poruka je: Cancel Penelope.
Penelope, predatorka
Da li u crtane filmove za decu uopšte treba uključivati životinje poput mačaka? Stereotipna društvena predstava mačke kao umiljate, mekane, mazne i nežne životinje, ukorenjena je tokom cele istorije ljudskog roda. Prati nas kroz religiju, film, poeziju; ona je Bastet stare egipatske religije, nalazimo je na tankom, usijanom limenom krovu, u „Ljudima mačkama“ sa prelepom Nastasjom Kinski. Međutim, mi vlasnici mačaka, znamo dobro kako to izgleda kad naš ljubimac ili ljubimica hoće da kaže „dosta“ – i to najčešće u potpuno neočekivanom trenutku, pošto su aman sekund pre toga zadovoljno trljale glavu i uši o naše šake. Ne jednom je autor ovih redova izašao iz takve situacije čisteći ogrebotine alkoholom, nekoliko puta mu je odrasla sijamska mačka visila sa pantalona kandžama u njegovim potkolenicama, o povredama gležnjeva i tabana nanetim kada onako divljački pojure za nogavicama pidžame dok landaraju a vi se spremate na spavanje, da ne počinjem. Domaća mačka je, ne treba to zaboraviti, veoma blizak evolutivni rođak veoma opasnih velikih mačaka poput lava, tigra, jaguara i drugih: nisu odneli jedan ljudski život. Pitajte miševe, vrapce i golubove šta misle. Da li jedna vrsta, tako opasna po živi svet pa čak i one koji rade na njenoj zaštiti i prezervaciji – ako već zaslužuje opstanak – predstavlja i odgovarajući medijski model društvenih uloga koje će naša deca jednog dana igrati?
Penelope nikada nije snimljena kako lovi i krvoločno se obračunava sa svojim plenom. To mačke čine. Ali su zato video snimci Pepeovih udvaranja – u kojima on nedvosmisleno prelazi granice njenog ličnog i telesnog integriteta – bili dovoljni za Cancel Pepe. A da li je Penelope ono što mislimo da jeste? Žrtva? Maca-žrtva?
Mišljenja sam da stereotipna predstava o „umiljatoj mački“ koja nas prati, zamagljuje i naš pogled na Penelope predstavljenu isključivo kao žrtvu. Slažem se da su Pepeovi izrazi naklonosti izvesno, neupitno prelazili nepovredive granice njenog ličnog prostora, i da, smatram da tvora treba da držimo odgovornim. Ali da li je u činu samoodbrane od napasnika Penelope stvari dovodila do nivoa odvraćanja – koji bi morao da bude poslednja linija dokle u samoodbrani možemo da idemo, osim ukoliko baš nemamo druge do da te granice pređemo ne bismo li sačuvali naš lični i telesni integritet – ili je išla i dalje?
Išla je i dalje. Dragi moji, neupitno je: išla je mnogo, mnogo dalje, ispitujući same granice fizičke agresije… Pogledajmo dokaze.
To nije bilo kakvo udaranje. To je ubijanje boga u animiranom tvoru bejzbol palicom do mere u kojoj on doživljava senzomotornu dezorijentaciju i poremećaj vizuelne percepcije. Pepe nikada nije ispitan o posledicama ovakvog prebijanja. Pozivam vas da se podsetimo scene iz čuvenog Skorsezeovog Casino (1995) u kojoj su na sličan način Niki (u neviđenoj interpretaciji Džoa Pešija) i njegov brat dočekani bejzbol palicama u pustinji, prebijeni, i zatim sahranjeni živi. Dobro je Pepe i poživeo. Skorsezeove filmove, čujem, do sada niko nije još kenselovao zbog pružanja toliko nepoželjnih modela društvenog ponašanja.
A kako se Pepe – indikovani siledžija – postavljao prema Penelope i posle ovakvih događaja? Na primer, spašavajući joj život. Vreme je 1:43 u video klipu: Penelope ga zahvalno grli.
He asked for it?
Pred sobom imamo najmanje dva dokumentovana slučaja progranjanja Pepe le Tvora od strane mace Penelope. Ostatak materijala pokriva situacije u kojima Penelope sama – bez ikakvog Pepeovog insistiranja – priprema sebe da mu iskaže naklonost. Važno je obratiti pažnju i na Penelopine reakcije posle uzimanja narkotika (upotrebom parfema sa očigledno psihoaktivnim svojstvima) i njeno, ali potpuno odsustvo kontrole u takvim situacijama. Ne, nije joj „on dao“, ništa joj nije „sipao u piće“: znajući dobro da je reč o tvoru, da bi mu bila sličnija i privukla njegovu pažnju, ulazi u fabriku smrdljivog sira kako bi se nasmrdela i onda se nemilice zaleće na Pepea, koji je, uz svu ljubav i naklonost koju oseća prema Penelope, tada primoran da beži. Privlačan za ženski rod kakvim ga je priroda dala, nije mogao da bude odgovoran za Penelopine ispade i gaženja granica njegovog tela i ličnosti kojima se odavala pod uticajem narkotika i u drugim situacijama: Pepe nije tražio. Pored ovih dokumentovanih slučajeva koji su pred nama, mi ne znamo koliko puta još je Pepe le Tvor morao da prolazi kroz slične traume i da li je to ostavilo psiholoških tragova na njemu. On sam o tome nikada nije govorio.
Sve više i više se čini da je potrebno da ozbiljno revidiramo naše stavove o maci Penelope. Možemo li, uostalom, verovati mački koja sama sebi oslika šaru poput tvora na leđima, da bi ušla u zoološki vrt i krala obrok nekada i mnogo većim životinjama od sebe? Ne jednom Penelope pokazuje tu psihopatološku crtu ritualnog obeležavanja svog tela belom štraftom po leđima i repu pre nego što će se odati agresiji i zločinu.
Da li je potreban očigledniji dokaz od Penelopinog proganjanja Pepea u Oskarom nagrađenom For Scent-imental Reasons iz 1949. godine?
Naravoučenije
Jel’ znate vi ko je Vili Kojot? Da li ste svesni da u svojim pokušajima da ulovi Pticu Trkačicu, dokumentovanim najmanje nekoliko desetina puta, on koristi opasne proizvode kompanije ACME koji uključuju dinamit, smrtonosne zamke, hemijska sredstva, gumene sajle koje ako mogu da katapultiraju pustinjsku stenu ili kojota mogu i dete? Pa jel’ vam nikada nije palo na pamet da kenselujete Vilija kao ne tek opasan, već smrtonosan društveni model za buduće odgovorne pojedinke i pojedince u našim društvima?!
Da li ste možda gledali Malu Sirenu, ili Tražeći Nema? Ako jeste, niste propustili da se onako podobar deo scenarija odvija pod vodom. Nisu kenselovani: šta bi bilo da budući odgovorni pojedinci i pojedinke počnu da se rukovode ovakvim društvenim modelima i pokušaju da tako žive i govore ispod vode?
Da li je moguće da uz sve ove i mnoge druge slučajeve prioritet postane kenselovanje Pepe le Tvora? Mi spavamo kao društvo i zajednica, ne vidimo opasnosti koje su nam jasno pred očima! Zabrinut sam za budućnost ljudske vrste ako se ovako nastavi. Ipak, posle onolikih samoubistava dece, pošto su se nagledali sumanutih provokativnih sadržaja po socijalnim mrežama, naglašavam da ne bih mnogo da se zabavljam na račun toga šta može da se desi posle gledanja crtanog filma. Dakle, uopšte ne mislim da je problem trivijalan.
Ali opet, ukoliko onako dušebrižnički autoritarno krenemo da kenselujemo Pepe le Tvora, ja stvarno ne mogu da propustim pa da pitam: koliko nesposobni vaspitači treba da budemo pa da se plašimo da će deca kad odrastu jednom raditi ono što su videli da animirani junaci rade? Fantizam o umetnosti koja se spaja i pretače u sam život, ta ideja da je umetnost sam život, toliko karakteristična za propale levičarske ideje podjednako prve i druge polovine XX veka, primenjena dosledno kao politička ideja – što je uvek i bila levičarska tendencija (šta ono reče Lenjin revolucija treba da je kao..?), to je ono što vodi ka toliko sumanutim idejama da je npr. animirani tvor uz kog smo se slatko smejali decenijama na ma kakav zamisliv način ključni faktor razvoja budućih rape culture like stavova i ponašanja. Na koji nаčin je ta misao mogla da stigne i inficira mišljenje u SAD – a verovatno je stigla akademskom putanjom metastaze poststrukturalističkih (i mahom francuskih) lupetanja upravo druge polovine XX veka – te dovede do ovakvih paradoksa u zemlji koja vekovima dosledno baštini tradiciju liberalne, slobodarske misli – ne znam. U svakom albumu Korto Maltezea, taj poslednji romantik, junak stripa velikog Huga Prata, ostavi za sobom sijaset mrtvih. Pa daj da spalimo sve Pratove stripove i zabranimo sve akcione i avanturističke filmove, ljudi rat će da izbije.
Izneo sam vam svu metodologiju ludila u prethodnim redovima. Jednostavno je: pomnom analizom empirijskog materijala izdvajajte iz njega samo kritične momente da dokažete – sačuvaj bože da pokušate sa falsifikacijom – hipotezu koju hoćete da dokažete, sve vadite iz konteksta, pustite bes što nešto ne možete da promenite da vas vodi u percepciji kako senzornoj tako i socijalnoj, i ne postoji realnost koju nećete uspeti jasno da ugledate ispred sebe. Pa nije li predstava Pinokija falocentrična?
(Zahvaljujem se Goranu Tominu, autoru na platformi Talas, za ozbiljan tekst koji je posvetio ovoj problematici, ostavljajući mi nehotično prostor da ovako muški (upss…) zapnem u ismevanju budalaštine zvane Cancel Pepe na stranicama našeg Slobodnog ugla.)
*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.