Zagreb i Hrvatska posle Bandića – kakve promene donose lokalni izbori?
Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: iStock 

*Tekst je deo serijala „Atlas slobode – političke razglednice iz sveta“ 

 

O predstojećim lokalnim izborima, kultu ličnosti Milana Bandića, kao i o tenzijama u izvršnoj vlasti, za Talas je govorio Rafael Jurčević, urednik na portalu Direktno.hr. 

 

Nakon predsedničkih izbora u Hrvatskoj krajem 2019. i početkom 2020, na mesto predsednika došao je Zoran Milanović, nekadašnji premijer i bivši lider Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP). Ubrzo potom su, usred pandemije, održani i parlamentarni izbori, na kojima je dominaciju potvrdio Andrej Plenković, predsednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), po drugi put došavši na mesto predsednika Vlade. Nakon uspostavljanja kohabitacije i povremenih tenzija na liniji predsednik-premijer, Hrvatsku u maju ove godine čekaju i lokalni izbori. 

Za razliku od lokalnih izbora u Srbiji, koji su gotovo po pravilu vezani za republičke i ostaju u njihovoj senci, razdvajanje izbora u Hrvatskoj donosi odvojenu dinamiku na lokalu, posebno kada je reč o velikim gradovima. Ovoga puta, nakon nedavne smrti dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića, još veći značaj dobija trka u Zagrebu. Bandić je, uz kratke pauze, vodio Zagreb malo duže od dve decenije, a njegov manir vođenja politike ostavio je duboke tragove u političkom i ekonomskom životu prestonice. Funkciju gradonačelnika će, do izbora, obavljati njegova zamenica Jelena Pavičić Vukičević, a Zagreb nije jedini grad koji hrvatska javnost zainteresovano posmatra. Rezultati u Rijeci, Splitu i Osijeku u značajnoj meri uticaće na konstelaciju snaga, dok će od toka pandemije i vakcinacije zavisti turistička sezona, glavni oslonac hrvatske privrede. 

O značaju predstojećih izbora, nasleđu kulta ličnosti Milana Bandića, kao i unutrašnjoj i regionalnoj ulozi premijera Andreja Plenkovića, za Talas je govorio Rafael Jurčević, urednik na portalu Direktno.hr. 

 

Talas: Lokalni izbori u Hrvatskoj biće održani krajem maja, a kampanja bi trebalo da počne tokom aprila. Kakva je trenutni odnos političkih snaga, da li su predizborne aktivnosti i planiranje koalicija već u toku? 

Rafael Jurčević: Službeno, kampanja još uvek nije počela, krenuće u 4. mjesecu, ali neslužbeno je već u toku. Znaju se slogani, formirani su timovi, zna se otprilike koji komunikacijski stručnjak radi za kojeg kandidata. Prije 15 dana se to nije znalo, Milan Bandić je još uvijek bio živ, nismo znali tko će biti SDP-ov kandidat, a HDZ-ov kandidat je tek izašao iz anonimnosti. Sada je već krenuo i prljavi dio kampanje, sinoć je na Indexu izašla vest da je HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita plagirao doktorat, toga će biti sve više u narednim tjednima. 

Konstelacija snaga je slična kao na parlamentarnim izborima u srpnju 2020 – neka stranka možda dobije par postotaka više ili manje, ali ništa bitno se nije dogodilo u odnosu na te izbore. 

 

Koliko su lokalni izbori generalno važni za političku situaciju u Hrvatskoj – koliko su kampanje zaista posevećene lokalnim temama i da li su u nekoj meri percipirani kao međuizbori ili primaries između redovnih parlamentarnih? 

Ne bih rekao da su neka vrsta primaries, lokalni izbori su uglavnom bitni za odnose unutar samih stranaka. Na primer, za novog predsednika Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) Peđu Grbina, lokalni izbori će biti važniji nego za stranku. Ako njegovi kandidati izgube Split ili Rijeku, a posebno Rijeku, i njegova pozicija će biti neizvesna. Isto važi i za Andreja Plenkovića. 

Lokalni izbori su i test za stranku Možemo u Zagrebu, i za Domovinski pokret Miroslava Škore. 

Što se same kampanje tiče, uglavnom se vode oko komunalnih tema, nisu previše vezani za parlamentarne. Na primer, kada HDZ na parlamentarnim izborima dobije 20-25%, a na lokalnim 7, 8 ili 10%, vidimo da nisu toliko vezani. Ako HDZ nema dobrog kandidata u Splitu ili Zagrebu, ne znači da će im to naštetiti na nacionalnom nivou. Postoje prave lokalne kampanje, posebno u većim gradovima. Stav građana o premijeru Plenkoviću neće uticati na ove rezultate i to je u redu, sustav je okej. 

Jedino bitno je tko osvaja Zagreb i dobrim dijelom Split. Rijeka je bitna ako SDP izgubi, ne vjerujem da će se to desiti, ali moguće je. Zagreb je kao Beograd u Srbiji, prejak u odnosu na ostatak zemlje i nikome ne odgovara da je Zagreb u rukama nekoga ko mu snažno oponira. 

Bandić je sa svima dobro surađivao, osim sa Zoranom Milanovićem. Odgovarao je Plenkoviću, Sanaderu, mogao je sa njima da radi. Problem može nastati ako u Zagrebu pobedi netko tko oponira Plenkoviću. 

 

Milan Bandić je, uz kratke pauze, bio gradonačelnik Zagreba od 2000. pa sve do smrti krajem februara. Kakvo je njegovo političko nasleđe u Zagrebu? 

On je bio specifična politička osobnost, ne samo u Hrvatskoj ili na ovim prostorima, nego u većem dijelu Evrope, rijetko se viđa da je neko na poziciji 20 godina. Biće upamćen kao jedan od većih gradonačelnika iako, sa ove točke gledišta, po više negativnih stvari. Na primer, više od dve milijarde kuna dugova, što će sljedeća administracija rješavati. 

Dosta je tu kostura iz ormana, veza sa kontroverznim poduzetnicima, ali i kult ličnosti koji je stvorio. Mislim da to nije napravo ni Aleksandar Vučić u Srbiji, ne na isti način, Bandić je bio specifičan, grad Zagreb je službeno slavio njegov rođendan. Njegov način funkcioniranja bio je da uđu u ulicu, da brojeve telefona, rješava svima poslove i stanove. Nasleđe je i u tome da se građani Zagreba sada trebaju naviknuti da to nije posao gradonačelnika. To je najgori dio. 

Što se pozitivnih stvari tiče, za razliku od Splita ili Osijeka, to je kontinuitet, posebno u kapitalnim projektima. U Splitu svako malo neko počne nešto, pa dođe neko novi i sve ispočetka. U tom smislu, ovo je Bandićeva politička zaostavština. Mislim da će nakon njega u Zagrebu doći do radikalnih promjena, ali više u političkom stilu nego u sadržaju. Pozicija gradonačelnika Zagreba je možda druga najmoćnija u Hrvatskoj, odmah iza premijera, i većih promjena neće biti, bez obzira tko došao. 

 

A ko bi mogao da dođe, ko su glavni pretendenti na prestonicu? 

Glavni kandidat je Tomislav Tomašević, on je aktivan već 10 godina, prvo kao građanski aktivist pa kao političar. Najsnažniji je kritičar, bavi se lokalnim temama, ali do sada nema upravljačkog iskustva. Njegova platforma je najsličnija Podemosu u Španjolskoj. 

Drugi kandidati su instalirani: SDP-ov Joško Klisović i HDZ-ov Davor Filipović. Filipović ima zanimljivu biografiju, ali je sklon gafovima, čak ih je naredao popriličan broj prije početka kampanje, no njima to nije problem. 

Mislim da to nije napravo ni Aleksandar Vučić u Srbiji, ne na isti način, Bandić je bio specifičan, grad Zagreb je službeno slavio njegov rođendan.

Ozbiljnu šansu ima Miroslav Škoro – nije utjecao na formiranje vlade posle parlamentarnih izbora, pa mu je ovo i zadnja šansa. Ima sličnosti sa Bandićem što se tiče populizma, ali Bandić je sa svima mogao formirati dobre odnose, sa levicom, desnicom, čak i Draganom Markovićem Palmom. Škoro ima tu jednu crtu, jednu vrstu populizma, sklonost malim ljudima. Ali izabrao je dobar tajming za početak i vidjećemo, sve ovisi o drugom krugu izbora. 

 

Nakon parlamentarnih izbora 2020, jedna od najvećih promena bilo je slabljenje SDP-a. Tada su se mogli čuti komentari da oni možda i ne žele da dođu na vlast u nezahvalnom ternutku. Kako su poslednji izbori uticali na političku dinamiku u Hrvatskoj? 

Mislim da je konstatacija da nisu željeli doći na vlast točna. Državni proračun bio je u minusu, oni ne bi bili sposobni da se sa tim nose. Njihov kandidat nije ulijevao poverenje, čak ni tokom sučeljavanja sa Plenkovićem niste imali poverenja da SDP može preuzeti vođenje države u najgorem mogućem trenutku. Ali njihov pad traje još od kada je Zoran Milanović bio na čelu stranke. Njihov povijesni maksimum bio je oko 30% glasova, a kada je on otišao, već su padali ispod 20, njihovo slabljenje je proces koji traje godinama. U stanju su hibernacije, niti idu unaprijed niti se raspadaju. Sada im je najveća pretnja Možemo, ali sumnjam da oni mogu preuzeti poziciju druge stranke. 

Najveći problem je struktura biračkog tijela – za SDP glasaju manje više stariji birači. Te dobne skupine, čak i više od 60 godina, sjećaju se stare Jugoslavije, novog vala 1980-ih, neke srednje klase koja je nastajala u komunizmu. Za razliku od njih, birači HDZ-a gledaju pozitivnije na devedesete, stvaranje neovisne Hrvatske. 

SDP dakle mora poraditi na strukturi, trenutno čak i ne predstavljaju prijetnju Plenkoviću i HDZ-u. Jedina prijetnja njemu su Miroslav Škoro i predsednik Milanović. 

 

Kako do sada teče kohabitacija Plenkovića kao premijera i Milanovića kao predsednika, da li postoje tenzije na toj liniji? 

Da, postoji osobna netrpeljivost, na osobnoj razini se ne mogu podnijeti. Ali, predsedničke ovlasti u Hrvatskoj su konkretne, utjecanje na izbor veleposlanika (ambasadora), sigurnosnih službi i slično. Čak je i Milanović nekada branio HDZ, imaju dobru suradnju. 

Međutim, sukob je oko izbora predsednika Vrhovnog suda, pozivanja na Ustav i zakona koji kažu da se mora raspisati natječaj. Svaki predsednik do sada, nakon smrti Tuđmana i uvođenja novog sustava, bio je u latentnom sukobu sa premijerom. Ta pozicija vas vodi u sukob, čak su i Kolinda Grabar-Kitarović i Milanović zahladnili. To možda izgleda ružno, ali nije ugrožena ni sigurnost ni funkcioniranje države. 

 

Da li se, i koliko, HDZ promenio tokom Plenkovićevog mandata?  

Plenkovićev HDZ nije mnogo drugačiji, on vodi politiku koju je vodio Ivo Sanader još 2003. kada je totalno promijenio politiku od onoga što je zagovarao u oporbi. Sanader je dobro surađivao sa SDSS-om, sa Miloradom Pupovcem. Plenković je u nekim stvarima čak bliži lijevom centru, na parlamentarnim izborima je imao podršku nekih ljudi koji su lijevi centar, a koji su ga vidjeli kao sposobnijeg od SDP-a.  Ako gledate njegove istupe, agresivnije reagira na Škoru ili radikalnu desnicu nego na levicu. Ima čak i nekih sličnosti sa Možemo, što je nemoguća usporedba, ali u nekim stvarima liče.

HDZ ima stabilno biračko tijelo – birači kritiziraju skretanje u centar ili ka lijevo, ali uvijek će glasati za njega. Oni imaju dobru umreženost u sve pore društva, do općina, udruga, svuda možete videti HDZ i mislim da će dugo trajati. 

Oni mogu izgubiti vlast jedino ako loše vode državu. Politika je ista od Ive Sanadera, a zanimljivo je da je više poznatih političara formirano devedesetih tokom Tuđmanove vlasti, u Ministarstvu vanjskih poslova kada je ministar bio Mate Granić. Tu su bili Sanader, Milanović, Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, može se reći da su svi oni politička djeca Mate Granića i umjerena struje hrvatske politike. 

Dakle, kad dođu izbori, HDZ-u njegovi birači uvijek daju glas. 

 

Često je delovalo da je Plenković možda i najpomirljiviji političar u regionu. Kako vidite njegovu ulogu na tom planu?

Da, mislim da ima pomiriteljsku ulogu. Ne ulazi u konflikt sa političarima iz BiH ili Srbije, ne sjećam se da se javno svađao sa Vučićem, Komšićem, Džaferovićem ili Izetbegovićem, čak i ako se nekad čini da ima povoda za to. Dok Milanović ume žestoko da uzvrati, što bi se teško očekivalo od SPD-a ali tako je. 

Plenković neke uvrede čuva za obračun sa unutrašnjim kritičarima na desnici. Njegova regionalna uloga je u redu, ali nema javne poput Ive Josipovića i Borisa Tadića, distancira se od toga. Ne može se reći da njegova politika nije konstruktivna, čak i dobra, to su dobrosusjedski odnosi koji se temelje na interesima. 

Zanimljivo je da je više poznatih političara formirano devedesetih tokom Tuđmanove vlasti, u Ministarstvu vanjskih poslova kada je ministar bio Mate Granić. Tu su bili Sanader, Milanović, Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, može se reći da su svi oni politička djeca Mate Granića i umjerena struje hrvatske politike. 

S druge strane, Milanović ima te 40-ominutne radove, kada krene da komentira od Ume Turman, preko Plenkovića, Jutela, do Josipa Broza Tita. Novinari se šale da sve zavisi kako se probudi to jutro, ima trampovski stil iako ne želi to priznati. Komunicira preko Fejsbuka, svađa se sa opozicionim političarima, nevladinim udrugama i to pali. Čak ga u poslednje vrijeme podržavaju desničari, dok ljevičari čak zažale što su glasali za njega. 

I to se govorilo, da je Milanović ideološki bliži HDZ-u, a Plenković SDP-u, komotno možete zamisliti da su obrnute uloge. Milanović je bliži izvornom HDZ-u u suverenizmu i nacionalizmu, dok Plenković nikada neće kontrirati Europskoj uniji, što Milanović hoće. Plenković uvijek vodi pro-EU politiku, čak i sada kada je riječ o ruskim cjepivima i slično. 

 

Kako teče vakcinacija u Hrvatskoj i kakva je generalno epidemiološka situacija – da li utiče na popularnost aktuelne Vlade RH? 

Trenutno je popularnost Vlade slična kao prošle godine, kad bi sad bili izbori, rezultati bi bili slični kao 2020. U Hrvatskoj sve ovisi o turističkoj sezoni, cela gospodarska slika ovisi o tome. Ako je dobra sezona, biće novca i deviza, jesen će biti dobra, a Vlada će moći održavati socijalni mir. 

Cijepljenje ide loše, negde smo na 1,5% populacije, čak na začelju EU. Najviše je naručeno AstraZenece, Plenković ne želi uzeti ruski Sputnik V. Sve ovisi od narednih mjeseci, može se pojaviti problem oko cijepljenja i ograničavanja putovanja. Recimo, ako turisti iz Njemačke ili Italije ne bi dolazili, to onda postaje politički i ekonomski problem, da nemamo turističku sezonu ni ove godine. Prošle godine su svi hvalili Plenkovića jer smo imali bolju sezonu od drugih. 

 

Pored epidemiološke situacije, šta će biti najveći izazovi za Plenkovićevu Vladu i generalno političku dinamiku u narednom periodu? 

Kao što sam rekao, turistička sezona je ključ oko kojeg se sve vodi, doslovno sve što se tiče gospodarstva i politike. Može biti problem ako se epidemija produži na jesen, ako nastupi taj treći val, neće biti novca u proračunu, a ljudi su već frustrirani ograničenjima. To je ozbiljan problem koji bi mogao uzdrmati vlast. 

S druge strane, ako HDZ doživi potop u Zagrebu, ako ne osvoje Split ili Osijek, mogla bi se čak Plenkovićeva pozicija u stranci uzdrmati. Ako ostane solidan rezultat, to će proći bez problema.

Na političkom nebu, ne vidim da bi mu netko mogao ozbiljno oponirati narednih par godina sigurno. Tu je stranka Možemo, ali su oni usmjereni na Zagreb. To je lijevo liberalna opcija fokusirana na urbane, komunalne i zelene politike, građanski aktivizam. Miroslav Škoro bi mogao biti prijetnja ovisno o raspletu lokalnih izbora. Sve uglavnom ovisi od rezultata izbora, pogotovo u Zagrebu i Splitu, kao i o turističkoj sezoni. 

 

Pročitajte i: