Foto: iStock
Izraz lica Ivice Dačića dovoljno govori o stepenu entuzijazma koji postoji oko početka pregovora o unapređenju izbornih uslova. Javnost i mediji generalno se bave pitanjima – koliko opozicija ima platformi, ko su predstavnici, da li će biti nestranačkih delegata, ko će gde da sedi, šta će biti onlajn, šta uživo.
Stiče se utisak da danas postoje samo dve teme u vezi sa opozicijom – pregovori o uslovima i to što su na njima razjedinjeni. Od samih pregovora se previše očekuje, nad samom činjenicom tzv. razjedinjenosti se previše jadikuje. U osnovi, pre svega, ovo i nisu nikakvi pregovori.
U diplomatiji postoji nešto što se zove alibi diplomatija – situacija u kojoj su prava namera i poželjno ishodište zamaskirani diplomatskom formom, na primer pregovorima, kako bi se poželjno uticalo na javno mnjenje. Dakle, fejk pregovori. Često se kao primer navode pregovori u Rambujeu. Tada je osnovna namera vodećih država učesnica bila da se dođe do neminovnog prihvatanja referenduma na Kosovu dok su sami razgovori i usaglašavanja služili više kao predstava za javnost.
Ovogodišnji pregovori (ili nastavak pregovora) ili dijalog takođe mogu da posluže kao alibi. I jednima i drugima. Režimu da se iznova brendira kao pro-EU poslušni, otvoreni i saradnji sklon kandidat za članstvo, a opoziciji da pripremi javnost za svoj nastup na izborima.
Vučićev režim danas ima manje podsticaja nego prošle godine da izađe u susret opozicionim zahtevima. Kako Vučić ove pregovore koristi kao alibi – on njima maskira razvaljenost institucija i dugogodišnju epidemiju sistemske korupcije u zemlji. Režim će za početak samu činjenicu međunarodnog mešanja u izborne i unutrašnje stvari u Srbiji i dalje da koristi kao vid ustupka. Eto do te mere smo otvoreni da dozvoljavamo i tamo nekim strancima koji nas non-stop uslovljavaju i koji zatežu oko poglavlja da se sad mešaju i u izbore. Ali hajde – neka se vidi koliko smo spremni da otvoreno razgovaramo o svemu. Ključna poruka je – radim na problemima i trudim se da unapredim stanje.
Iz ugla demokratske političke kulture na izdisaju u Srbiji internacionalizacija krize oko izbornih uslova nije mala stvar. To je samo po sebi određeni uspeh opozicije. Ali taj uspeh kao takav ne znači, međutim, ništa iz ugla realne političke moći ako se ne iskoristi na pravi način. Izborni uslovi neće ni kozmetički posebno da se promene. Biće i dalje loši. Opozicija će morati unutar takvih uslova da se bori za glasove birača. I da stalno traži da Zapad tu borbu prati.
Na ove pregovore opozicija bi trebalo da gleda kao na tek jedan deo šireg fronta pripreme za izbore. E sad, otvaranje tog fronta na takav način upravo stvara osnovnu napetost za opoziciju u odnosu prema režimu – ukoliko krene da se ozbiljno priprema za izbore (kao što su neki i krenuli) u smislu logistike i kontrolora, onda će to biti signal za vlast da opozicija zapravo neminovno planira izlazak na izbore. Samim tim i režim ne mora mnogo da im izlazi u susret oko ispunjavanja zahteva. Ukoliko, pak, takvu logistiku ne priprema već sav ulog stavlja na pregovore o izbornim uslovima, upada u opasnost da protokom vremena samu sebe uvuče u nespremnost da na izborima učestvuje. Pa je onda bolje da u razgovorima o tim izborima ni ne gubi vreme.
Ako je bojkot izbora u junu 2020. poslužio kao alibi za nespremnost opozicije da u neravnopravnim uslovima učestvuje na izborima, ovogodišnji pregovori bi upravo trebalo da joj posluže kao alibi da na nove izbore izađe.
Vučićev režim je u takvoj međunarodnoj poziciji da više nikome spolja ne mora ni da objašnjava zašto je i pre ustoličenja nove vlade, on vanustavno javno oročio trajanje mandata te vlade. On priznaje da kriza u zemlji postoji. Ne okreće glavu na drugu stranu pred činjenicom da ogroman broj građana Srbije ni na koji način nije institucionalno zastupljen. Međutim, to je ono što Vučić inače radi – proizvodnja, upravljanje i rešavanje krize. Aktivno izlazi u susret krizi dok se iza medijske scene bavi drugim stvarima.
Šta će, sa druge strane, opozicija da radi na sceni, a šta iza nje? Da li će znati da iskoristi ovu internacionalizaciju krize u Srbiji na pravi način? Da li će o aferama koje je iznosila na ulici i koje su došle i do rezolucija Evropskog parlamenta da govori i u srpskom parlamentu? Da li će otvoriti nove bitke na širem frontu ili će sve svoje adute i nade da čuva za Armagedon, za Dan D, za toliko puta najavljivani i odlagani konačni obračun sa Vučićem?
Opozicioni birači u Srbiji nemaju velika očekivanja od evropskih posrednika. Korona kriza i upravljanje vakcinacijom još više su ohladile mnoge prozapadno orijentisane građane.
Ali pravo pitanje unutar ovog novog političkog konteksta je kakva očekivanja građani imaju od opozicionih političara? Da li će opozicija znati da iskoristi ove alibi pregovore da opozicionim građanima ponudi nadu da su promene moguće ili će samo da im zacementira očaj da ni Vučić, ni EU ne rade za njih. To je suštinsko pitanje opozicije u vezi sa ovim pregovorima. A ne samo i isključivo koliko će više minuta da dobije na RTS-u ili sa koliko papira izlaze pred posrednike.