Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

Tekst je deo rubrike „Popularna istorija sa Stefanom Radojkovićem“

Zašto građani Republike Srbije uopšte, a srpski narod posebno, imaju toliko, diplomatski rečeno, ambivalentan odnos prema republičkim institucijama?

 

Na stranicima medijskih portala i novinskih izdanja, mesec februar, po pravilu, zatrpan je tekstovima o Sretenjskom ustavu, njegovoj analizi, poređenjima sa evropskim ustavima tog vremena i trenutnim stanjem u državi; uglavnom o (ne)poštovanju ustava iz 2006. godine, problematičnom referendumu i nedostacima kojima obiluje sam tekst najvišeg zakonskog akta u Srbiji. Međutim, članak pred Vama nije još jedan u nizu na spomenutu temu!

Naprotiv, pomenuti ustav iz 1835. godine je samo inicijalna kapisla za, nadam se, uspešan ogled i plodonosan dijalog o našem odnosu prema državnim institucijama, kroz istoriju (od Prvog srpskog ustanka do danas). Slično, ideja za članak rodila se i kroz neformalne razgovore sa Milošem Nikolićem, uz kafu kako priliči podneblju, na terasi redakcije Talasa. Ukratko, zašto građani Republike Srbije uopšte, a srpski narod posebno, imaju toliko, diplomatski rečeno, ambivalentan odnos prema republičkim institucijama? Sem vojske, malo koja državna ustanova uliva poverenje.

Sigurni smo, objašnjenja ima pregršt. Sva je prilika da ona, uzeta zajedno, te sagledana kao celina, daju prilično precizan odgovor. S toga, dozvolite mi da skiciram još jedno, iz ugla i karakteristično za istorijsku nauku. Ogled u koji se upravo upuštamo jeste ispitivanje teze o  dugom kretanju srpskog naroda između autoritarnih i demokratskih oblika vladavine. „Životni vek“ Sretenjskog ustava iz 1835. godine indikativan je u tom pogledu.

 

Naizgled, jednostavan odgovor

Ukratko, iskustva Srba i građana Srbije sa institucijama državnih entiteta na ovim prostorima, sklonih konstantnim promenama tj. tranformacijama i/ili urušavanjima, pretežno su negativna. Prilično jednostavan, skoro pa očigledan, odgovor, zar ne? Izgled može da zavara. Formulisati prilično prost, gotovo banalan, odgovor je jedan, a dokazati njegovu validnost (tačnost i upotrebljivost) sasvim drugi par cipela. Upravo to ću i pokušati, proveriti da li mi drugi par pristaje uz stopalo udobno kao i prvi.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

1. Odakle su Vam baka i deka?

Retko ko će Vam odgovoriti da su rođeni u gradskoj sredini poput Subotice, Novog Sada, Beograda, Kragujevca ili Niša (da navedem samo veće gradove). Srpsko društvo je u osnovi agrarno tj. seosko. Kao takvo, barem od početka Prvog srpskog ustanka, njegov odnos prema modernizaciji i svemu što ona nosi sa sobom bio je dinamičan, u najmanju ruku. Prema Zundhauzenu, srpsko selo je dugo vremena bilo samodovoljno, naročito nakon ukidanja osmanskih feudalnih odnosa tokom Srpske revolucije (1804 – 1835); oslonjeno na lične odnose u okviru većih, patrijarhalnih, porodica koje su retko imale potrebe za zanatskim proizvodima iz varoši i većih gradova.[1] Pored toga, lično naoružanje bilo je ne samo garant opstanka (u slučaju stranih administratora/okupatora) već i svojevrsna polisa osiguranja da domaća uprava neće prekoračiti propisana ovlašćenja. Na pamet pada Timočka buna iz 1883. godine kao posledica inicijative vlade Kralja Milana Obrenovića kojom se narodna milicija pretvarala u profesionalnu vojsku. Drugim rečima, seljaci istočne Srbije nisu hteli da se odreknu ličnog naoružanja koje im je garantovalo slobodu, onako kako su je oni percipirali.

Naravno, proces modernizacije, uglavnom prema zapadno-evropskim i srednje-evropskim modelima, nije prestajao. I pored nesumnjivo pozitivnih aspekata i podizanja životnog standarda seoskog stanovništva, slikovito ih opisuje Antić na primeru doktora Lazara Dimitrijevića, domašaji modernizacije bili su ograničeni: „Lečili su koliko su mogli mnoštvo ljudi obolelih od malarije, zatrpavali izvore zaražene kolerom, podučavali narod da se često kupa i provetrava prostorije, varoške gospođe da se ne truju šminkom, vojne vlasti da vojsci daju zdravu rakiju umesto pokvarenog vina. Tokom leta su jurili decu po selima da ih vakcinišu, a roditelji su im to branili tvrdeći da su deca zdrava.“[2]

Drastično modernizovanje društva nije nastupilo ni za vreme obe Jugoslavije kada dolazi do većih talasa industrijalizacije i urbanizacije, oba vesnici pomenutog procesa.[3] Da, prema Lempiju i svim statističkim pokazateljima, udeo seoskog stanovništva u odnosu na gradsko se smanjuje. Međutim, dolazi do zanimljivog fenomena tj. rurbanizacije. Novo, „gradsko“, stanovništvo zapravo ostaje vezano za selo i odlazi u grad samo radi posla u nekom od postojećih fabričkih postrojenja. Navike stečene na selu, većinskog ne-urbanog stanovništva,[4] praktično ostaju iste. Na primer, Beograd, kroz istoriju, značajnim delom sazdan je od divljih, kasnije legalizovanih i urbanizovanih, naselja počevši od Vračara pa sve do Kaluđerice i Resnika, a ne od planske gradnje (Novi Beograd, na primer).[5] Zato ne i čudi što Alkok razume posedovanje zemlje, konstanto prisutno tokom socijalističke Jugoslavije, kao „polisu osiguranja“ ne-urbanog žitelja grada u slučaju neuspešne industrijalizacije i urbanizacije.[6]

 

2.  „Nesrećni broj“ ustava

U istoriografiji, literaturi iz sociologije i političkih nauka o Srbiji pre, za vreme i posle Jugoslavija, opšte mesto zauzima analiza brojnih ustava, ustavnih rešenja i amandmana. Naročito se ističe njihov, relativno, kratak „životni vek“: Sretenjski ustav (1835), Turski ustav tj. Hatišerif (1838 – 1869), Namesnički ustav (1869 – 1888), ustav iz 1888 (1888 – 1894), Namesnički ustav, opet (1894 – 1901), Provaprilski-oktroisani ustav (1901 – 1903), ustav iz 1888, opet (1903 – 1914). Isto je tačno i za obe Jugoslavije: Vidovdanski ustav (1921 – 1931), Septembarski-oktroisani ustav (1931 – 1941); ustavi iz 1946, 1953, 1963, ustavni amandmani (1967 – 1971), ustav iz 1974. I još, nakon raspada socijalističke Jugoslavije, imamo dva ustava (1990 i 2006). Ovde stajem sa nabrajanjem, omiljenom disciplinom istoričara. Vreme je za objašnjenje niza.

Zašto je prosečno, očekivano, trajanje 13 pomenutih ustava uključujući i ustav iz 2006 do danas (februar 2021. godine), oprostiće mi matematičari na eventualnoj grešci, oko 13 godina? Ako izuzmemo spoljne potrese, poput Velikog i Drugog svetskog rata koji su okončali ustave iz 1903. odnosno 1931. godine, odgovor bi bio: zbog unutrašnje političke dinamike. Drugim rečima, stalna tenzija između zagovornika centralizacije vlasti i njihove želje za ograničavanjem sloboda i političke moći stanovništva (u praksi, dvor/doživotni predsednik i njima bliska stranka/e) i zastupnika decentralizacije gde je naglasak na slobodi i suverenosti koja prostiče iz donjih slojeva društva (u praksi, opozicione stranke i nezastupljeni segmenti društva). Još jednostavnije, dilema se svodila na pravo glasa, suštinsku predstavljenost i zastupljenost svih interesnih grupa u okviru naroda i, shodno tome, da li su njihovi interesi, istinski, zaštićeni ustavom i drugim zakonskim aktima države.

Dozvolite mi da ilustrujem to konkretnim primerima. Kod Đorđevića vidimo neke od početnih podela između dva, konstantno tenzična, pola: „Krajem decembra 1834. na skupu kneževih protivnika u Kruševcu doneta je odluka da se protiv Miloša digne buna. […] Izrada ustava obećanog nezadovoljnicima poverena je Dimitriju Davidoviću, kneževom sekretaru, učenom Srbinu iz Austrije. […] „Sretenjski ustav“ predvideo je tri nosioca izvršne, zakonodavne i sudske vlasti: kneza, Skupštinu i Državni savet.“[7] Tenzija, vremenom, evoluira, a sukobljene strane se menjaju: „Sve političke stranke u Srbiji tražile su reviziju ustava iz 1869: naprednjaci, tvrdeći da je suviše liberalan; radikali, da je preterano konzervativan. […] Ustavno pitanje mirovalo je zbog kriza izazvanih Timočkom bunom i srpsko-bugarskim ratom, ali je opet buknulo 1886. i 1887. […] Konačno, proklamacijom kralja Milana 24. oktobra 1888, ustavno pitanje stavljeno je na dnevni red.“[8] Često su se dešavale kako ironične tako i paradoksalne situacije. Milan Grol, u svom listu Demokratija, ukazivao je vođstvu KPJ-u na ironiju da opozicija sada, kao što su njima radili 1920. nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu, trpe represiju i fizičke napade pre izbora za Ustavotvornu skupštinu zakazanih za 11. novembar 1945. godine.[9] I pored velike popularnosti inicijalno, naročito među omladinom sa sela, glatko dobijenih izbora protiv „ćorave kutije“, na osnovu opšteg prava glasa za sve bez obzira na pol i imovinsko stanje, KPJ (kasnije, SKJ) više nikada nije raspisivala opšte izbore.

 

3. Bolje đavo koga znaš nego đavo koga ne znaš

Kao što smo videli, iz prethodna dva odeljka, faktori poput ruralnog društva, nesklonog i nepoverljivog prema procesu modernizacije, i konstantnih tenzija između njegove želje da ostane potpuno ili barem dovoljno slobodno od države koja je, slično, želela da ga kontroliše u potpunosti ili barem u dovoljnoj meri, pružaju deo objašnjenja za poslovičnu nepoverljivost građana prema državnim institucijama. Poslednji deo slagalice u članku pred Vama, ne i konačni što se tiče dijaloga, čine nestabilni državni okviri i njihove strukture – relativno česte promene usled spoljnih ili unutrašnjih faktora – u kojem stanovništvo, u suštini seoskog porekla, živi. Obično, promene su bile propraćene negativnim iskustvima. Opet, ostavljajući po strani stradanja za vreme I i II svetskog rata, prilažem pojedine primere radi boljeg sagledavanja.

Već toliko puta pomenuta Timočka buna iz 1883. godine, uperena koliko protiv modernizacije vojske toliko i protiv kralja Milana Obrenovića, koštala je glave i zatvorskih kazni ne mali broj seljaka i pristalica radikalne stranke Nikole Pašića. Vreme za naplatu dugova došlo je 1887. po padu naprednjaka Milutina Garašanina (dvorska stranka kralja Milana) sa vlasti kada tokom „narodnog odisaja“ oko 150 pristalica pomenute stranke strada.[10] Slično, ubistvu kralja Aleksandra i Drage Mašin 1903. godine, prethodili su sukobi demonstranata s jedne strane, vojske i policije s druge – ne bez mrtvih i ranjenih, naravno – zbog novog niza državnih udara kojima je mladi kralj bio sklon.[11] Isto se može reći i za reakcije stanovništva, pretežno seoskog i dalje, za vreme socijalističke Jugoslavije. Petogodišnji planovi države, naročito kada su se ticali seoskih imanja i tzv. otkupa, nisu primljeni sa oduševljenjem najblaže rečeno. Najdramatičniji otpor prvom petogodišnjem planu – tokom 1950. godine u okolini Velike Kladuše i Bihaća – koštao je mnoge pobunjene seljake života.[12] Slično, novi ustav iz 1953. godine, pored toga što je označavao raskid sa Sovjetskim savezom i njegovim modelom upravljanja državom, značio je i hapšenje preko 16.000 ljudi radi ispitivanja i internacija.[13] Poslednji, najviši pravni akt socijalističke Jugoslavije, ustav iz 1974. godine, paradoksalno, bio je žrtva svog uspeha. Prema Joviću, predviđao je prevazilaženje potrebe za državom – otud njegov izrazito konfederalni karakter – što se i desilo. Jugoslavija je odumrla, a potom raspala u krvavom građanskom ratu.[14]

 

Umesto zaključka

Ukratko, svaka promena donosila je sa sobom novi skup nevolja, zahteva za prilagođavanjem i nedovoljno poboljšanja životnih uslova, barem je tako percipirano, za najšire slojeve, pretežno seoskog i ne-urbanog, stanovništva. Zato i ne čudi da će većina stanovništva, na osnovu svog ili porodičnog uglavnom negativnog iskustva, posmatrati institucije pre kao protivnika ili, u najboljem slučaju, privremeni servis o koji se može okoristiti ako su ostvarene lukrativne veze na pravim mestima. Čini nam se da je sve gore navedeno – tradicionalno agrarno društvo, nestabilne moderne institucije i negativna iskustva pre, tokom i nakon institucionalnih promena – jedan od razloga Alkokove zapanjenosti nedostatkom istraživanja fenomena poput „kumstva“, „klijentelizma“ i „pokroviteljstva“ koje vidi kao modele otpora tradicije i tradicionalnih društava na sve veće zahteve modernizacije.[15] S druge strane, meni, kao piscu ovih redova, izgleda kao jedan od mogućih odgovora na pitanje: „Zašto Srbi ne veruju institucijama?“

Pročitajte i: 

Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.


[1] Holm Zundhauzen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Clio, Beograd, 2008, str. 177-179, 191-200.

[2] Čedomir Antić, Kratka istorija Srbije 1804-2004, Stubovi kulture, Beograd, 2009, str. 146-147.

[3] H. Zundhauzen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, op. cit. str. 388-389.

[4] John R. Lampe, Yugoslavia as History. Twice there was a country, Cambridge University Press, Cambridge, 1996, str. 289.

[5] Dubravka Stojanović, Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda (1890-1914), Udruženje za društvenu istoriju, Beograd, 2020.

[6] John B. Allcock, Explaining Yugoslavia, Hurst & Company, London, 2000, str. 359-360.

[7] Dimitrije Đorđević, Istorija moderne Srbije 1800-1918, Zavod za udžbenike, Beograd, 2017, str. 110;

[8] Isto, str. 252.

[9] J.R. Lampe, Yugoslavia as History, op. cit., str. 225-226, 230-232.

[10] Č. Antić, Kratka istorija Srbije 1804-2004, op. cit., str. 87.

[11] D. Đorđević, Istorija moderne Srbije 1800-1918, op. cit. str. 287-291.

[12] J. R. Lampe, Yugoslavia as History, op. cit., 246-248.

[13] Isto, 248-249.

[14] Dejan Jović, Jugoslavija – država koja je odumrla. Uspon, kriza i pad Četvrte Jugoslavije (1974-1990), Samizdat, Beograd, 2003.

[15] J. B. Allcock, Explaining Yugoslavia, op. cit., str. 360-366.