Novinarka dnevnog lista "Danas"

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Mehanizmi kojima se represivni režimi služe podrazumevaju da vlade deluju van granica svojih država i dosežu do onih svojih građana koji su u dijaspori i egzilu kako bi ih ućutkali.

 

Čitate li o Princezi Latifi koju konzervativni otac i vladar Dubaija drži protiv njene volje, kako se navodi u zapadnim vestima? Sećate li se novinara Džamala Kašogija, koji je uspeo da pobegne ali ga je odmazda represivne Saudijske Arabije ipak stigla kada je stravično ubijen u konzulatu svoje države u Turskoj?

Prema izveštaju Fridom hausa objavljenom u februaru ove godine ima još 608 sličnih zabeleženih slučajeva transnacionalne represije, kako je termin kojim se označava pojava da represivni režim nedemokratske, neslobodne države progoni svoje građane čak i kada oni uspeju da se domognu tla otvorenih zemalja, zatraže azil i zaštitu od političkog progona koji su preživljavali u svojim državama. 

U modernom, nadnacionalnom društvu gde je globalna povezanost nikada jača, a time i širenje ideja o slobodi, otvara se i prostor da pojedinici koji su željni upravo ovakvih ideja, a ne nalaze ih pod režimima u kojima žive, čini se, nikada lakše, pobegnu i potraže način života koji im odgovara. Čak i u uslovima pandemije i zatvorenih granica, što, nadamo se, neće trajati doveka, traže se ti prostori i oaze slobode. Ali upravo zbog ovih novonastalih uslova i privremenih ograničenja kretanja je važnije nego ikada govoriti o represiji koja se dešava čak i kada neko uspe da izbegne zamkama vlasti i potraži slobodu u granicama neke druge države. 

 

Represija iz 31 države preliva se u 79 zemalja

Transnacionalna represija je pojava koja se dešava svuda širom sveta, navodi se u izveštaju koji je sačinila međunarodna organizacija Fridom haus nakon istraživanja ovog globalnog problema. 

Podaci pokazuju da je 3,5 miliona ljudi ugroženo i potencijalne su žrtve transnacionalne represije. Fridom haus je prikupio i dokumentovao 608 slučajeva od 2014. godine do danas u kojima su građani bili izloženi represiji svoje vlade čak i nakon što su pobegli iz države. U ovim slučajevima učestvovala je 31 država kao zemlja porekla, dok su građani doživeli posledice u 79 različitih država koje su bile zemlja – destinacija.

Mehanizmi kojima se represivni režimi služe podrazumevaju da vlade deluju van granica svojih država i dosežu do onih svojih građana koji su u dijaspori i egzilu kako bi ih ućutkali. To podrazumeva i ubistva, ilegalne deportacije, otmice, digitalne pretnje, zloupotrebu interpola i zastraživanje porodice. 

To su svakodnevni napadi na civile – svuda, uključujući i demokratije kao što su Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Nemačka i Australija. 

Najugroženiji su civili, oni kritički glasovi u društvu koji izazivaju i preispituju autoritarna pravila ubrzo postaju glasovi tišine. Među njima ima najviše novinara i aktivista za zaštitu ljudskih prava, političkih disidenata i lidera organizacija civilnog društva. 

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Najveći transnacionalni agresori

U ovom istraživanju, šest zemalja na svetu ističu se kao najveći transnacionalni agresori – to su: Kina, Saudijska Arabija, Turska, Rusija, Ruanda, Iran. 

Kina sprovodi najsofisticiraniju, najobimniju globalnu kampanju transnacionalne represije na svetu, zaključuje se u ovom izveštaju. Napori Kineske komunističke partije (KKP) da vrši pritisak i kontrolu nad kineskim stanovništvom „preko bare“ odnosno izvan svojih granica, imaju tri specifične karakteristike, kako je utvrdio Fridom haus. Prvo, kineska kampanja progona targetira mnoge grupe, uključujući različite etničke i religijske manjine, političke disidente, borce za ljudska prava, novinare i bivše „zviždače“ – insajdere, kasnije optužene za korupciju ili izdaju. Drugo, proteže se na širok spektar taktika koje vlasti u Kini koriste – od direktnih napada kao što suzahtevi za izručenjima, preko saradnje sa drugim državama kako bi se priveli i zadržali oni koji su u egzilu, do kontrola kretnja, pretnji sa distance kao što su digitalne pretnje, špijuniranje i slično. Treće, širina i obim globalnih aktivnosti koje na ovom planu Kina sprovodi su neuporedive sa bilo kojom drugom zemljom. Prema evidenciji Fridom hausa, 214 zabeleženih slučajeva direktnih, fizičkih napada od 2014. do danas je poteklo iz Kine, što je mnogo više od bilo koje druge pojedinačne države. 

Saudijska Arabija, kao druga po sprovođenju progona, možda je i najpoznatija po metodama kojima se njene vlasti obračunavaju sa neistomišljenicima, čak i izvan svojih granica. Ova metode uključuju ekstenzivno špijuniranje, brze kazne i presude, pritvore, izručenja i napade u devet zemalja širom Bliskog istoka, Evrope, Severne Amerike i Azije. Ekstrateritorijalno dejstvo Rijada omogućeno je i preko bezbednosnog ugovora Zalivskog Saveta za Saradnju (GCC) koji uspostavlja široke parametre za saradnju zemalja protiv disidenata. 

Najčešće mete progona ove zemlje su politički kritičari saudijske monarhije odnosno vladara. Represija u Sadijskoj Arabiji posebno se ističe jer sadrži i rodni aspekt odnosno postoji rodno zasnovana agresija prema ženama koje, zbog tradicionalnog i religijski ustrojenog režima nemaju skoro nikakva prava u ovoj državi. 

Jedan od najpoznatijih slučajeva ali i najbolji pokazni primer kako saudijske vlasti delaju jeste i tragično ubistvo novinara Džamala Kašogija. To što je Kašogi ubijen u konzulatu svoje zemlje u Instanbulu, gde je pokušao da se skloni od napada, nije izolovan slučaj, utvrdili su istraživači Fridom hausa, već kulminacija kampanje progona koju režim sprovodi protiv svih kritičara monarhije intenzivno od 2015. godine. Nije mu pomoglo ni to što se „sklonio“ u Tursku, zemlju koja je treća na listi represivnih režima koji progone svoje građane. 

U Turskoj se, naime, takođe beleže brojni slučajevi digitalnih pretnji, pretnji porodicama disidenata, zloupotreba Interpola i ograničenja kretanja. Najčešće mete koje turske vlasti jure svuda po svetu su pripadnici Gulenovog religijskog pokreta, kurdski separatisti ili levičarski aktivisti. 

Rusija je četvrta po broju slučajeva progona političkih neistomišljenika ali po metodama zastrašivanja i delovanju ruskih službi je među najpoznatijim zemljama u svetu. I dalje živi ostaci sovjetskih metoda represije, sada sjedinjeni i sa klerikalizmom Ruske pravoslavne crkve, ali i državno kontrolisanih medija i ruskih kulturnih institucija van ove zemlje stvaraju razgranat sistem za lociranje, praćenje i pritiske nad disidentima i van granica Rusije. Osim čečenskih separatista koji su najčešće žrtve, pod slučaj transnacionalne represije mogao je da se podvede i aktuelni primer opzicionara Alekseja Navaljnog koga su države EU odnosno Nemačka izvukle pod sumnjom da je bio žrtva trovanja režima u pritvoru i smestile ga u bolnicu u Berlinu kako bi ispitale slučaj. Navaljni je ipak svojevoljno odlučio da se vrati u Rusiju i nastavi političko delovanje. 

 

Kako jačati garancije za slobodu u svetu?

Ipak, najopasniji su primeri onih manje poznatih aktivista kojih ima svuda po svetu, koji ne dospevaju do medija i mogu lako nestati bez traga a da nekolicina njima bliskih saradnika i porodica nikad ne uspeju da dokažu i dobiju pravdu zbog represije koju su matične države nad njima sprovele. 

Dok se čini da u svetu ima dovoljno prostora za slobodu i beg od represivnih režima, da su najliberalnije države dovoljno otvorene i sigurne da mogu da pruže zaštitu od političkog progona, ovi slučajevi transnacionalne represije pokazuju da je i dalje potrebno jačanje demokratije širom sveta i razvijanje mehanizama koji će garantovati slobodu svakom pojedincu. Osim što ceo svet i svaki pojedinac treba da se bori za širenje ideja slobode i u zatvorenim režimima, izveštaj Fridom hausa pokazuje i da je neophodno uspostavljanje sistema zaštite od ekstradikcije u represivne režime, oslobađanje od digitalnog nadzora i obuke o „digitalnoj higijeni“ za aktiviste, ali i sprečavanje zloupotrebe državnih i međunarodnih agencija i zakona, kao što je korišćenje Interpola za izručenje političkih azilanata. 

Možda bi takvo jačanje demokratskih instucija i širenje slobode dalo garancije i za bezbednost princeze Latife sa početka priče, koja je u više navrata, po sopstvenom svedočenju, pokušala da pobegne iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ali su je pripadnici vlasti uvek vraćali a sada je, kako je sama navela, držana u zatočeništvu svoje porodice. Iako nisu na listi najrepresivnijih režima po ovom izveštaju, i UAE spadaju u grupu zemalja izražene netolarencije, religijskog fundamentalizma i posebno diskriminacije žena što se očitava i na slučaju princeze Latife. 

Pročitajte i: