Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Miša Anastasijević poklanja zdanje otečestvu, mural u Kapetan Mišinom zdanju (izvor: Wikipedia / Mihailo Grbić, 20.9.2009.)

Kapetan Miša je za sobom ostavio, ne samo veliki broj primera materijalnog darivanja, već i inspirativnu priču kako je siromašak postao najbogatiji čovek u zemlji svoga vremena, prvenstveno sopstvenim trudom i radom.

 

Kada neko pomene Mišu Anastasijevića, svi pomisle na zadužbinarstvo i verovatno na zgradu Rektorata na Studentskom trgu na čijoj fasadi i danas piše: „Miša Anastasijević svom otečestvu“. Iza toga stoji i zanimljiva priča o političkim intrigama – sukobima sa obe srpske dinastije – ali i priča o tome kako je siromašni dečak koji je nadničio da bi preživeo postao najbogatiji Srbin u XIX veku.

Štrajk nam je poslednje oružje – Dubravka Stojanović i Đorđe Pavićević za Talas o uvredljivoj izjavi ministra prosvete

Kapetan Mišino zdanje, foto: iStock

 

Skromni počeci

Miša Anastasijević rođen je 1803. od oca Anastasa, koji je bio sitni trgovac i posedovao mali vinograd, i majke Ruže, u Poreču na istoku Srbije na Dunavu. Poreč više ne postoji pošto je regulacijom Dunava potopljen a u blizini je niklo novo naselje, Donji Milanovac. Godinu dana od Mišinog rođenja, umire njegova majka, Anastas se kasnije ženi Miljom, ali nakon dve godine umire i otac. O malom Miši brine se njegova maćeha, i u haosu Prvog srpskog ustanka oni beže 1805. i 1813. pred Turcima preko Dunava u austrijski Banat, ali se oba puta brzo vraćaju kući u Poreč. Mali Miša završava osnovnu školu (u to vreme predmeti su bili samo: bukvar, računica, časlovac i psaltir) 1808/1809. godine. Gotovo neverovatno, uskoro postaje i sam nastavnik u istoj školi gde predaje đacima koji su i mnogo stariji od njega. Međutim, Miša brzo prelazi u dućan trgovca Danilovića, gde se bavi proizvodnjom sapuna, a potom počinje i da obrađuje svoj vinograd, da seče drva i prodaje ih u Poreču, iako ima tek 12 godina. Potom postaje pisar kod novog starešine porečke nahije Jokse Milosavljevića, a onda prelazi da bude podrumar kod njegove zamene Vuleta Gligorijevića. Miša Anastasijević gradi i prve političke kontakte: kolega pisar mu je bio Stevan Stevanović Tenka, kasnije istaknuti član ustavobranitelja i predsednik Državnog saveta.

Prilikom svadbe sa devojkom Hristinom Urošević iz Banata 1825. Anastasijević bira za kumove Danila Stevanovića (Tenkinog brata) i Obrena Obrenovića (sina Jovana Obrenovića, mlađeg brata kneza Miloša). Hristinin brat Sima Urošević je u to vreme bio pisar kod kneza Miloša: sa mirazom od 10 dukata, zajmom od 200 talira i sa nešto svoje ušteđevine, Miša počinje trgovinu prvo živom stokom a potom i jelenjim rogovima, od koje se obogatio. Ali to je bio tek početak.

 

Monopolista na uvoz soli koji to nije bio

U Srbiji je državni monopol na uvoz soli zvanično ustanovljen tek 1881, prvenstveno sa željom za pronalaženjem novih izvora poreskih prihoda – kako bi se otplatio uzeti zajam od Austrougarske za finansiranje vojne opreme kao zalog su dati budući prihodi od ovog monopola. Pre toga nije bilo zvaničnog monopola na uvoz i trgovinu soli ali su često korišćeni drugi neformalni instrumenti kojima se uspostavljala kontrola nad trgovinom soli. Jedan od velikih trgovaca solju bio je i sam knez Miloš, a teško je zamisliti da je on trpeo konkurenciju u trgovini, imajući u vidu čvrstu ruku kojom je upravljao tek oslobođenom Srbijom. So je bila jedna od velikih uvoznih roba za Srbiju jer se koristila kao dodatak u ishrani stoke, koja je bila najvažniji izvozni proizvod Srbije tokom celom XIX veka.

U trgovinu solju, Kapetan Miša se upleo prilično rano i gotovo slučajno: nakon smrti svog šuraka otišao je u Kragujevac da pokupi njegovu zaostalu imovinu i tu je predstavljen knezu Milošu, koji ga je kao svoga agenta poslao da prodaje hranu u Bugarskoj niz Dunav 1829. To je bilo vreme rusko-turskog rata, pa su i turska i ruska vojska oduzimale hranu za svoje potrebe, usled čega je došlo do nestašica – cene hrane jako su porasle, pa je došlo i do pojave gladi. Tada mladi Anastasijević, napunio je lađe hranom i tovar sa jedne u Vidinu je poklonio siromašnima, a nekoliko drugih prodao. To je radio niz Dunav sve do Galca, gde je rasprodao poslednje zalihe i rešio da se vrati nazad. Ali onda je naleteo na ozbiljan logistički problem: para je bilo jako puno i bukvalno je morao da ih nosi saonicama, što baš i nije zgodno u zemlji hajdučije, ako ga sami vozari ne bi pokrali. Zato je otišao prvo u Bukurešt, gde je i pronašao vlasnika jednog rudnika soli koji je bio u finansijskim problemima, pa je hteo da so rasproda što pre. Tu je uz veliki popust kupio 3 miliona oka soli (oko 3,840 tona soli) pošto nju niko ne bi želeo da krade, i potom je preneo u Srbiju i opet prodao sa profitom. Ovo je bio početak njegove poslovne imperije koja se okretala oko trgovine solju. Prvo je u trgovini bio ortak sa knezom Milošem, potom Stojanom Simićem (bratom Alekse Simića, jednim od ustavobranitelja i tri puta predednikom Vlade) da bi ipak najviše poslovao kao samostalni trgovac. Ulaže u kreiranje prave flotile na Dunavu, sa 74 broda i sa 23 predstavništva duž Dunava u Srbiji, Vlaškoj, Bugarskoj i Moldaviji, a centar poslovanja bio je u Beogradu. Počinje i da kupuje velika imanja po Vlaškoj i Moldaviji, a od 1865. jedan je od akcionara kompanije za duvanski monopol u Rumuniji.

Miša Anastasijević je poneo titulu monopola nad trgovinom soli zato što je zakupio rudnike soli u Vlaškoj i Moldaviji – odakle se so tada u Srbiju i uvozila, lađama preko Dunava. Monopol je uzeo 1847. na devet godina, kao deo šireg konzorcijuma srpskih i vlaških trgovaca (tu su bili i braća Simići), uz obavezu da prve dve godine plaćaju 2,447,500 leja za zakup, a potom po 4 miliona godišnje. To ne znači da i drugi trgovci nisu mogli da uvoze so i prodaju je po Srbiji: oni samo tu so nisu mogli da kupuju više iz rudnika koje je on bio uzeo pod najam. Na njihovu nesreću, to je bila većina rudnika u tom području. Drugi trgovci su onda pokušali da tome doskoče uvozom i prodajom morske soli ili soli iz rudnika u Mađarskoj, ali im ni to nije pomoglo. Zabeležena je i pritužba vidinskih trgovaca koji se žale turskom paši u Vidinu kako im Kapetan Miša uništava posao uvoza soli u Srbiju time što koristi konje za vuču lađa uz Dunav i da niko drugi ne može da koristi konje za vuču dok se prvo njegove lađe ne izvuku.

 

Sukobi sa obe dinastije i političke intrige

Kapetan Miša je imao jednog sina koji je umro kao dete i pet ćerki. Sve ih je kao poželjne udavače, sa velikim mirazom, dobro i udao: Jelenu za Vasu Garašanina (sinovca Ilije Garašanina), Ružicu za Arsena Čarnojevića (veleposednika i plemića iz Ugarske), Persidu za Jovana Marinovića (poslanika u Parizu i kasnije predsednika Vlade), Anku za Raju Damnjanovića (državnog savetnika) i Saru za Đorđa Karađorđevića, sina najstarijeg Karađorđevog sina Alekse koji je umro 1829. u Kišinjevu, usled čega je na tron 1842. došao njegov mlađi brat knez Aleksandar.

Međutim, 1857. otkriva se Tenkina zavera protiv kneza Aleksandra Karađorđevića i zaverenici su uhapšeni i poslati u Gurgusovačku kulu, a među njima i zet Raja Damjanović, koji tamo ubrzo i umire. Kapetan Miša onda počinje sa političkom agitacijom sa željom da svrgne kneza Aleksandra, i da na tron ustoliči drugog zeta Đorđa – u tu svrhu troši 80,000 dukata na političku agitaciju; i još toliko na izgradnju velepne vile u centru Beograda koja je zamišljena kao budući dvor. U zemlji vlada veliko nezdovoljstvo i na trenutak deluje da će plan uspeti: Kapetan Miša biva izabran za predsedavajućeg na Svetoandrejskoj skupštini 1858, ali prilikom glasanja većina delegata odlučuje da na presto vrate ostarelog kneza Miloša. Kapetan Miša onda odlazi na svoja imanja u Vlaškoj, verovatno plašeći se Miloševog besa, gde uglavnom i ostaje te samo povremeno dolazi u Srbiju. Odnosi su nešto bolji sa knezom Mihailom i Anastasijević odlučuje da u februaru 1863. pokloni svoju palatu državi za prosvetne aktivnosti. U zdanje se odmah useljavaju gimnazija i Licej iz Konaka kneginje Ljubice, Narodna biblioteka i Ministarstvo prosvete, a u zdanju se održavaju i sednice Skupštine.

Već ostareli Miša Anastasijević uskoro se i povlači iz aktivnog poslovanja 1865, i boravi na svojim imanjima u Vlaškoj ili u samom Bukureštu. Na imanju u Kležanima je održavao dvor na kome je svojim sredstvima finansirao školu za srpske, rumunske i bugarske đake gde ga je posećivao krem rumunskih bogatih porodica, uključujući i kralja Karola. Tamo je Kapetan Miša i umro 1885, za sobom ostavljajući, ne samo veliki broj primera materijalnog darivanja, već i inspirativnu priču kako je siromašak postao najbogatiji čovek u zemlji svoga vremena, prvenstveno sopstvenim trudom i radom.

Pročitajte i: