Foto: iStock
Zašto neki od nas jednostavno uspevaju da istraju uprkos različitim problemima, dok neki odustanu i od najlakšeg izazova? Odgovor koji Dvek pruža je jako jednostavan, ali ništa manje interesantan.
Šta osetite u stomaku kad naiđe novi izazov ‒ uzbuđenje ili paniku? Kako reagujete na kritiku? Da li verujete da je moguće povećati sopstvene intelektualne kapacitete ili smo zaglavljeni sa urođenim talentima? Odgovori na ova pitanja, iako ih možda nismo svesni, oblikuju nas u velikoj meri, a Kerol Dvek u knjizi Mentalni stav (u originalu The Growth Mindset) obrađuje kako stav o tome ko smo i šta možemo da budemo određuje našu budućnost.
Kerol Dvek je američki psiholog, doktorirala je prestižnom Univerzitetu Jejl, a sada predaje psihologiju na Univerzitetu Stanford. Postala je značajno ime u svetu pop psihologije 2006. godine nakon knjige Mentalni stav, koja je do sada prodata u nekoliko miliona primeraka.
Centralno pitanje knjige tiče se motivacije. Zašto neki od nas jednostavno uspevaju da istraju uprkos različitim problemima, dok neki odustanu i od najlakšeg izazova? Odgovor koji Dvek pruža je jako jednostavan, ali ništa manje interesantan. Naime, Dvek ističe da jedan od velikih uticaja u gotovo svakoj oblasti našeg života jeste stav o mogućnosti promene sopstvenih kapaciteta. Na osnovu toga ona daje grubu podelu na dva tipa dijametralno suprotnih mentalnih stavova. Ukoliko verujemo da su naši kapaciteti i sposobnosti ograničene i zacrtane onda imamo fiksirani mentalni stav (fixed mindset). S druge strane, oni koji veruju da je moguće poboljšati sopstvene veštine i umeća spadaju u grupu sa razvojnim mentalnim stavom (growth mindset). Kapaciteti o kojima Dvek priča nisu samo intelektualni ‒ odnose se na različite veštine, ali i na naše lične karakteristike.
Kako izgleda imati fiksirani mentalni stav?
Iako deluje trivijalno, stav koji imamo o tome šta može da uradi zaista utiče i na to šta radimo. Pošto grupa sa fiksiranim mentalnim stavom veruje da su kapaciteti svih nas ograničeni, postaje jako važno dokazati se drugima, ali i sebi. Znamo da ne možemo promeniti svoj intelekt ili talenat, moramo učiniti da drugi prepoznaju koliko smo zapravo dobri. Kako Dvek navodi, svaka situacija se pretvara u priliku za dokazivanje i pecanje komplimenata od drugih. Svaki izazov je samo još jedna prilika da dobijemo odgovor na pitanje: “Da li sam pobednik ili gubitnik?”. Baš zato se ljudi sa fiksiranim mentalnim stavom užasavaju truda. Jednostavno, ako moraš da se trudiš to znači da nisi dovoljno dobar. Sve mora da dođe lako, bez mnogo suza i znoja, inače se ne računa. Situacija postaje još strašnija ako uzmemo u obzir i to da se zbog fiksiranog mentalnog stava panično plašimo svakog izazova. Šta ako ne uspemo i svi zapravo vide naš nedostatak intelekta ili talenta? Neuspeh iz jednog običnog događaja u životu prerasta u čitav lični identitet. Ja nisam samo izgubio utakmicu. Ja sam gubitnik. Upravo zbog straha od neuspeha ljudi ovakvim mentalnim stavom često odbijaju sopstvenu odgovornost i trude se da prebace krivicu na nekog drugog, zato što je strah od neuspeha jako veliki. Takođe, nije ipak dovoljno samo da nas drugi prepoznaju kao sposobne. Oni sa fiksiranim mentalnim stavom žele da budu viđeni i kao posebni, pa i superiorni na trenutke, zato što je apsolutno najgora opcija biti običan. Logično je pretpostaviti na koji način nas fiksirani mentalni stav sputava i svakodnevno ograničava, upozorava Dvek.
S druge strane, razvojni mentalni stav obožava izazove. Zašto? Pa svaki je prilika da se nauči i razume nešto novo. Ljudi sa razvojnim mentalnim stavom čvrsto veruju da je moguće poboljšati se i razviti trenutne kapacitete. Naravno, oni priznaju da postoje određena ograničenja koja dolaze od genetike/lične situacije, ali ne veruju da je ono sa čime smo rođeni sve što možemo da budemo. Vole učenje i trud ne samo zato što im to donosi pohvale (mada to verovatno postoji u svima nama), već zbog samog procesa saznanja. Čak i neuspesi, iako bolni, postaju šansa da se poboljšamo. Ovo su ljudi kojima postaje dosadno ukoliko ne postoje izazovi i nove prepreke. Takođe, razvojni mentalni stav podrazumeva i to da druge posmatramo kao pune potencijala koji mogu da ostvare uz dovoljno truda. Ukoliko nešto ne ide kako treba, odgovor je jasan ukoliko imate razvojni mentalni stav ‒ potrebno je samo preispitati svoju strategiju, uvideti lekcije i onda se potruditi duplo više. Ovakav stav znači i da nismo uplašeni ili besni kada drugi ljudi uspeju, zato što smo svesni da i mi mnogo toga možemo ukoliko uložimo dovoljno truda i napora. U pitanju je drastična razlika u odnosu na fiksirani mentalni stav gde se aktivno izbegava trud ne samo zato što “to ne rade zaista pametni/talentovani”, nego zato što je jedino gore od neuspeha ako se zaista potrudimo i onda ne uspemo. Razvojni mentalni stav na drugo mesto stavlja ishod, a na prvo trud i proces dolažanja do uspeha. Za one sa fiksiranim mentalnim stavom jedino što je bitno jeste ishod, pa čak iako nisu naučili ništa iz njega, navodi Dvek.
Kako steći razvojni mentalni stav?
Sve ovo ipak treba uzeti sa jednom malom dozom rezerve. Ovo su grube skice mentalnih stavova i retko ćemo moći da se u jednom ili drugom prepoznamo u potpunosti. Takođe, moguće je imati i fiksirani mentalni stav u jednoj oblasti, a istovremeno biti razvojno nastrojen u drugoj. Na primer, imamo fiksirani mentalni stav na polju akademskih uspeha, ali se osećam dosta drugačije po pitanju svog umetničkog izraza u kojem ne mislimo da postoje granice naših kapaciteta.
Većina nas će se ipak prepoznati u jednom ili drugom tipu mentalnog stava, a razvojni mentalni stav je po svemu sudeći dosta produktivniji za nas. Zašto su onda neki ljudi toliko očigledno zaglavljeni u fiksiranom mentalnom stavu? Jedan od odgovora koji Dvek nudi tiče se načina na koji roditelji i učitelji ocenjuju kapacitete dece i koje pohvale tačno koriste. Naime, Dvek navodi da većina američkih roditelja i učitelja danas misli da je jako bitno hvaliti decu i na taj način im podizati samopouzdanje. Ono što se najčešće hvali jesu sposobnosti i uspesi. “Ti si tako pametna i normalno je da imaš sve petice” je nešto slično pristupu većine roditelja. Problem je što ovo nije pohvala za trud, uloženo vreme i strateško razmišljanje. Ovo je pohvala za nešto što jesmo ili nismo, jedna metrika (dobre ocene u školi) je tako postala čitav naš identitet (“ja sam pametna”) i normalno je da se deca nakon ovoga panično plaše da urade nešto što će im oduzeti ovako pozitivnu etiketu. Isto važi i za negativne etikete (“nisi pametna”) koje nam oduzimaju motivaciju da bilo šta radimo. Umesto toga, Dvek predlaže da hvalimo kad god se deca mnogo potrude, pokušaju nešto novo i budu drugačiji. Kad jako lako uspeju u nečemu nije najmudrije reći im da su “pametni”, već da je zadatak bio lak i da im možda treba veći izazov. Umesto glorifikovanja talenta, bolje je glorifikovati posvećenost, napredak i ogroman trud. To ne znači da ćemo ignorisati talenat kada ga vidimo, ali je bitno da više ističemo druge kvalitete.
Dobar način da deca steknu razvojni mentalni stav jeste i da ih aktivno učimo o tome da su kapaciteti, naročito intelektualni, podložni promeni. Naš mozak se menja, talenti su samo polazna tačka, a Dvek u knjizi navodi i odlične rezultate studija u kojima su deca školskog uzrasta slušala radionice sa ovim uvidima. Ako znamo da možemo postati bolji uz odgovarajući trud, mnogo smo spremniji da se izložimo riziku i bolje reagujemo na neuspehe. Za one koji su odavno napustili školske klupe i dalje postoji šansa da se promene, ali potrebno je dosta introspekcije i aktivnog razmišljanja.
Knjiga je postala popularna ponajviše zbog činjenice da se veliki broj ljudi pronalazi u opisu fiksiranog mentalnog stava, ali to ne znači da je Mentalni stav knjiga bez mana. Dvek na trenutke pokušava da svojim uvidima objasni i uspeh pojedinih sportskih timova, propast velike kompanije kao što je Enron i neuspehe u međuljudskim odnosima. Pomalo preširoko. Takođe, umesto većeg akcenta na detaljima istraživanja koja postoje, knjiga često zalazi u anegdotalne primere koji ne dodaju na težini centralnih teza knjige. Ipak, Mentalni stav ima vrednost utoliko što pruža makar delimičan odgovor na brojne zablude o motivaciji i nudi alternativnu verziju narativa o uspehu i trudu.