Foto: iStock
Gro novca dakle odlazi tamo gde ne treba – ceo program je zato značajno skuplji, ali i manje efikasan, pošto je njegov prvenstveni cilj da se onemogući otpuštanje.
Vlada Srbije je nedavno predstavila novi, treći paket pomoći privredi usled krize izazvane korona virusom. Ovime se praktično pokazalo da Zakon o budžetu ne vredi ni papira na kome je napisan jer je ovim paketom mera promenjen, iako nije prošlo ni dva meseca od njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini. Pošto je ovaj, treći, paket mera uglavnom identičan prvom paketu pomoći (osim što je manje izdašan, pošto izgleda da je ’’ekonomski tigar’’ prestao da riče i počeo da mjauče) manje – više sve zamerke koje su bile upućene za prvi paket pomoći važe i za ovaj treći, što samo znači da Vlada nije bila spremna da uči ni na tuđim, a ni na svojim greškama. Ukupna vrednost ovog paketa pomoći iznosi 249,5 milijardi dinara ili gotovo 2 milijarde evra.
Svima podjednako, i onima kojima ne treba
Ovaj segment državne pomoći uglavnom liči na prethodni, ali ima i nekih novina: tokom tri meseca (mart, april i maj) država će isplatiti polovinu minimalne zarade zaposlenima kao deo programa očuvanja radnih mesta. Novost je to da program sada pokriva sve zaposlene u privatnom sektoru, a ne samo u mikro, malim i srednjim preduzećima. Druga novina je to što postoji i poseban paket mera za pojedinačne industrije: ugostiteljstvo i turizam, rent-a-car agencije dobiće još jednu celu minimalnu zaradu za svakog zaposlenog; gradski hoteli će dobiti sredstva po svakoj sobi i ležaju (150 i 350 evra pojedinačno), dok će auto-prevoznici dobiti po 600 evra po pojedinačnom autobusu mesečno. Proširuje se već postojeća garantna šema za kredite privredi sa dodatnih 500 miliona evra, dok se uvodi nov program garancija za najviše pogođena preduzeća od dodatnih 500 miliona evra.
Nefokusiranost pomoći ostaje ozbiljan problem
Ciljane mere na pojedinačne industrije koje su najpogođenije trenutnom situacijom su samo manji deo ukupnog paketa, dok najveći deo odlazi na isplatu dela plata za sve: kako one koje je kriza izazvana pandemijom dobro oštetila u poslovanju, ali tako i one koji su iza sebe imali uspešnu poslovnu godinu. Gro novca dakle odlazi tamo gde ne treba – ceo program je zato značajno skuplji, ali i manje efikasan, pošto je njegov prvenstveni cilj da se onemogući otpuštanje, time što bi se preduzećima u problemima pomoglo da premoste loš period poslovanja i ohrabre da zadrže radnike. Ako ovu pomoć isplatite svima, čak i onima koji su odlično poslovali, onda će ova sredstva da se preliju u profit vlasnika preduzeća – zato je jedan od uslova korišćenja ove pomoći da preduzeća ne isplaćuju dividende ove godine, ali zato ta sredstva mogu da reinvestiraju ili da ih prenesu u narednu godinu i onda isplate. Ovakvim pristupom trošimo više novca nego što bismo morali a novac, na žalost svih političara, ne pada sa neba nego se krvavo zarađuje – i svaki kredit koji uzmemo moraćemo da vratimo, uz pripadajuću kamatu. Pošto nas ovaj program košta 2 milijarde evra, i imajući u vidu da se država zadužila nedavno po kamatnoj stopi od 2,35% to znači da će nas ovaj paket pomoći samo za kamate koštati godišnje skoro 50 miliona evra. Na 10 godina, koliko obično iznose evroobveznice, ’’cijena je prava sitnica’’ od skoro 500 miliona evra u kamatama. Da je pomoć bila uslovljena padom prometa u odnosu na 2019. kao godinu pre korone, što bi se lako dokazalo finansijskim izveštajima barem u ovom trenutku, pošto je zakonski rok za njihovu predaju kraj februara, ovi troškovi bili bi značajno manji, a samim tim i neophodna zaduživanja.
Isplata pomoći građanima: slabi efekti, nepravedno i preskupo
Ponovo se ide i na nediskriminatornu isplatu pomoći svim punoletnim građanima, kao i prošle godine, ali sada u nešto skromnijem iznosu od 60 evra, i to u dve rate od po 30, koje će biti isplaćene u aprilu i novembru. Tu je i isplata dodatne pomoći penzionerima od 50 evra. Za ovaj program isplate UBI (universal basic income – univerzalnog dohotka) na srpski način važe iste primedbe kao i prilikom prošlogodišnjeg eksperimenta: imaće slabe ekonomske i socijalne efekte, nepravedan je i preskup. Sa ekonomske strane gledišta, pretpostavljena namera Vlade je da ovakvom merom podstakne potrošnju – 60 evra je prilično mala suma, pa se pretpostavlja da će je većina građana brzo potrošiti. Viša potrošnja rađa višu proizvodnju, i to recepta za poboljšanje privrednih aktivnosti – jedini problem leži u tome što ne pije vodu, i to ne samo u Srbiji. Fiskalni multiplikatori (koji mere koliko će novac koji potroši država kreirati nove proizvodnje u ostatku ekonomije) prilično su niski od kada smo deo globalizovanog sveta – u Srbiji još niži nego u nekim drugim većim zemljama upravo zbog male ekonomije obima. U Srbiju se dosta uvozi, jer se ne isplati proizvodnja za tako malo i siromašno tržište; samim tim će i veliki deo ove nove potrošnje da završi kupovinom uvozne robe, od hrane do elektronike. Time će ovaj predviđeni ekonomski rast da ode u Nemačku ili Kinu (odakle uvozimo) dok će nama ostati dugovi koje posle treba da vraćamo. Sa socijalne strane, baš i nije najpametnija socijalna politika ona kojima svima daje isto, kako programerima i advokatima, tako i nezaposlenima ili čistačicama. Ti se željeni socijalni efekti iscrpljuju a ceo program značajno poskupljuje – kada bi se ciljali samo siromašniji sugrađani (na primer, samo nezaposleni i oni sa platama ispod medijalne od 40,000 dinara i sa niskim penzijama), oni bi mogli da dobiju više novca a on bi svakako otišao tamo gde je najpotrebniji. Još uvek nije jasno zašto su samo penzioneri izvučeni kao posebna kategorija koju treba pomoći sa dodatnim novcem od 50 evra u odnosu na ostale. Tačno je da su penzije niske (prosečna penzija iznosi oko polovine prosečne plate) ali nisu svi penzioneri siromašni. Prosečna avgustovska penzija iz kategorije zaposlenih iznosila je 29,666 dinara a minimalna neto plata 28,987 dinara. Zašto je penzioner sa prosečnom ili iznadprosečnom penzijom povlašćen u odnosu na nekoga koji radi za nisku platu?
Loša računica, populizam i kupovina glasova
Možda odgovor leži u tajmingu novih parlamentarnih izbora koje je predsednik Vučić najavio prilikom sastavljanja tekuće Vlade – oni će biti najkasnije početkom aprila, najverovatnije da bi se poklopili sa izborima u Beogradu čime bi SNS mogao da računa na bolji izborni rezultat koji je barem u prestonici prilično klimav. To što su penzioneri verovatno najodanije biračko telo Aleksandra Vučića sigurno nije naškodilo ovoj računici – ali se postavlja razumno pitanje: šta će nama uopšte penzijski sistem, ako visina penzija zavisi od volje čoveka koji trenutno vodi državu, a ne od nekih prethodno ustanovljenih zakona i pravila? Onda nam je jeftinije da ugasimo PIO find i da predsednik sam lično odlučuje kome će koliko iznositi penzija. Do sada smo svedočili da su partijske vođe raznim obećanjima ili potezima podmićivale različite interesne grupe da bi glasale za njih – od obećanja većih plata i penzija, do ukidanja TV pretplate ili ekonomskog razvoja – ali do sada još nismo imali prilike da vidimo legalni program kupovine glasova državnim novcem.
Na društvenim mrežama se prilikom prethodne isplate ovog novca bilo pojavilo pitanje da li uopšte da uzimamo ovaj novac? Ako nam nije potreban, da li time na neki način prodajemo svoje dostojanstvo? Mislim da ovakva kritika nije konstruktivna – ovaj novac će se svakako raspodeliti, glupo je da ga i mi ne uzmemo, naroičito pošto ćemo u narednim godinama i decenijama ovaj novac i vraćati plaćajući porez. Ako nam nije neophodan, konstruktivan potez bio bi da ga prosledimo nekome kome je potrebniji nego nama – postoji cela lista udruženja i organizacija koje taj novac mogu da iskoriste na plemenit način, kao što su ishrana siromašnih ili lečenje bolesnih.
Pročitajte i: