Politikolog, Predavač na Webster Univerzitetu

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

Činjenice bez konteksta su besmislene, ako su uopšte i moguće. Zato je tragikomično što „Darina“ ekipa poteže istinitost prikazanog kao dokaz moralne ispravnosti. Kakav je kontekst „Dare“, a kakav „Aide“?

 

Da li buku oko „Dare“ stvaraju nada jednih i strah drugih da će nam „svet“ otpisati bar deo lošeg imidža iz devedesetih zbog četrdesetih? Da li „Aida“ tome smeta? Ili je uzrok ideološki sukob oko komunističkog odnosa prema sećanju na srpske žrtve NDH? Ili su dve rane i otrovne kritike u Americi podgrejale pitanje antisrpskog lobija?

Ova pitanja prelamaju neke od osnovnih problema regionalnih međuetničkih odnosa, ali i unutarsrpskih ideoloških sukoba oko odnosa prema komunističkom nasleđu i prema Zapadu. Igrom slučaja, pre šest godina sam pitao zašto nemamo ni muzej ni film holivudske ambicije o NDH, a nedavno sam pisao za Talas o politici u filmu, pa sad te dve teme nekako spajam.

Ognjen Glavonić ubedljivo kritikuje ulogu države oko finansiranja, izbora, i upotrebe „Dare“ kao maske za tekuću korupciju. Da nije u pravu, odavno bismo imali muzej genocida u NDH pun modernih istraživača. Ispravno tvrdi i da nije logično braniti „Daru“ od optužbi za nacionalizam pozivanjem na istorijske činjenice: „Političnost i propagandnost filma ne leži prevashodno u temi ili u priči, već u načinu na koji je ta priča ispričana.“ Ipak, taj pogled ne primenjuje na tvrdnju sa kojom se slaže i istoričarka Sanja Petrović Teodosijević da komunistička kinematografija nije zanemarivala Jasenovac.

 

Na koje načine komunistička kinematografija obrađuje Jasenovac i genocid u NDH?

Film „Deveti krug“ (1960) opisuje zagrebačkog Hrvata koji spašava Jevrejku. „Nebeski odred“ (1961) i „Hranjenik“ (1970) su smešteni u nacističke logore, dok se „Gorke trave“ (1966) bavi suočenjem preživele Jevrejke sa optuženim nacistom. „Ponedjeljak ili utorak“ (1966) je psiho-drama o Zagrepčaninu u kojoj se ustaše prikazuju samo u jednoj košmarnoj sceni. U „Crnim pticama“ (1967) logoraši beže ustašama. Nema žena ni dece. „Okupacija u 26 slika“ (1978), čuvena zbog eksplicitnih scena ustaškog masakra, je o tri Dubrovčanina (Italijan, Jevrejin i Hrvat). Od dokumentaraca su tu „Jasenovac“ (1967), „Djeca pakla“ (1967) koji poredi decu Kozare i Vijetnama (kritika Vijetnamskog rata), „Evanđelje zla“ (1973) traje 17 minuta i „Krv i pepeo Jasenovca“ (1983) Lordana Zafranovića. To je sve.

Iako psihičke traume srpskih žrtava nisu ozbiljno dramatizovane (ni blizu koliko ratnim poemama „Jama“ i „Stojanka majka Knežopoljka“), ključni problem je u zapostavljanju ustaške ideologije i njene propagande. Ako su nacisti opravdavali genocid narativom o jevrejskoj hegemoniji, ustaše su to činile narativom o (veliko)srpskoj hegemoniji. Nakon Holokausta se razvila borba protiv antisemitizma i za istraživanje Holokausta. Obe traju i danas. U Jugoslaviji nije bilo tako.

U borbi za naklonost hrvatskih masa, komunisti su narativ o velikosrpskoj hegemoniji ugradili u temelj nove države, a nekad etiketirali čak i ceo narod kao „velikosrpski“ (Đilas, 124). „Početna istraživanja [jugoslovenske državne komisije o ustaškim žrtvama]  nisu bila potpunije obavljena i sistematizirana, a nisu kasnije nastavljena“ (Jelić Butić, 9). Manipulisalo se brojem žrtava (rata i Jasenovca), neke namerno nisu ekshumirane, ideološki nepodobni heroji poput Diane Budisavljević su marginalizovani, Meša Selimović optužuje nesrpske pisce da nisu rekli „svu istinu o svojim izdajnicima“, dok istoriografija, literatura i politika pate zbog „maski uopštavanja“ (106)…

 

Politika je odredila istoriografiju i kinematografiju

Reprezentativne knjige o NDH (Jelić Butić, Krizman, Basta) tek uzgred pominju ustašku propagandu o velikosrpskoj hegemoniji (čije se postojanje naravno podrazumeva), dok skoro sva pažnja odlazi na istorijat samog ustaškog delovanja. Ne treba ocenjivati komunističko sećanje na NDH samo detaljnošću prikazivanja njihovih zločina, već i odnosom prema temelju ustaške ideologije. Holokaust nije samo tehnički nacrt gasne komore i peći za spaljivanje, već ideologija antisemitizma u praksi.

Lakše je dramatizovati nasilje od njegove ideološke inspiracije, ali je ključno dramatizovati teoriju zavere o velikosrpskoj hegemoniji. Eto pravog zadatka za srpsku kinematografiju! Jednom zarazivši komuniste, ta teorija se neizbežno širila, pa je svako jačanje Jugoslavije shvatano kao jačanje velikosrpske hegemonije. Komunisti su tvrdili da će federalizacijom sprečiti velikosrpsku hegemoniju („unitarizam“, „etatizam“).

Međutim, hrvatski komunisti su poveli masovni pokret („Maspok“) za konfederalizaciju, ideološki se štiteći optužujući sada komuniste za velikosrpsku hegemoniju. Dvadeset godina nakon genocida, maspokovci prebrojavaju Srbe na funkcijama i brane čistoću hrvatskog jezika. „Noćne straže oko sela kontrolisale su zbivanja… Građanski rat je bio na pragu“, seća se narodni heroj, general Pavle Jakšić (294). Kao što su uklonjene ustaše, a usvojen njihov narativ, tako su 1971. uklonjene vođe Maspoka, a njihovi zahtevi ugrađeni u defakto konfederalni ustav 1974.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Komemoracija žrtava kao velikosrpska agenda

Uspeh narativa o velikosrpskoj hegemoniji je srazmeran vašem besu ili rezignaciji koju možda osećate dok ovo čitate kao poštovaoci jugoslovenskih komunista, ili bar njihovog antifašizma. Ali, upravo su komunisti svojim antifašističkim heroizmom očistili šovinističku teoriju „velikosrpske hegemonije“ od njene ustaške operacionalizacije i četrdesetogodišnjim medijskim monopolom je učinili aksiomom.

Dodatni bes verovatno navlačim ukazujući na paralele narativa o „velikosrpskoj hegemoniji“ i antisemitizma, jer „prisvajam“ Holokust zarad nacionalističkih ciljeva. Ali, paralele su napravile ustaše. Ne ja.

Tu dolazimo do optužbe da je „Dara“ nastavak srpske propagande koja manipuliše sećanjem na žrtve NDH. Ostaje neupitano: možda baš ta optužba sprečava poštenu raspravu i o četrdesetim i o devedesetim? Emil Kerenji iz Muzeja Holokausta u Vašingtonu mi je tvitnuo da poricanje Srebrenice oduzima pravo na komemorisanje Jasenovca. Onda poricanje izraelskog „genocida“ (1, 2) u Sabri i Šatili oduzima pravo na komemorisanje Holokausta? Treba li komemorisanje Srebrenice zavisiti od osude zločina srebreničkih jedinica?

Činjenice bez konteksta su besmislene, ako su uopšte i moguće. Zato je tragikomično što „Darina“ ekipa poteže istinitost prikazanog kao dokaz moralne ispravnosti. Kakav je kontekst „Dare“, a kakav „Aide“? „Daru“ sam gledao u insertima, pa se ustežem od konačnog stava. Ako ne grešim, scene su eksplicitne i traumatične. Neminovno će privući određenu pažnju. Međutim, gde je „poveznica“ sa današnjicom i (zapadnom) publikom?

Konačni povratak ustaša kroz Tuđmanovu pobedu 1990. je jedna „poveznica“, jer bi nametala reviziju dominantnog narativa o srpskoj krivici za ratove devedesetih. Tu poveznicu seku tupi akademski noževi koji totalno relativizuju odgovornost Tuđmana i HDZ konstruišući njihove neoustaške parole samo kao „izgovore“ za velikosrpsku propagandu (npr. Pavlaković, ali nabrajanje ostalih bi uzelo prostora). Zato se genocid u NDH priznaje samo kao muzejski eksponat, a komemorisanje automatski sumnjiči za nastavak velikosrpske agende kroz implicitno glumljenje žrtve i stoga pravdanje zločina devedesetih. Bumerang. Čak se i ekshumacija ustaških žrtava 1990. konstruiše kao deo agresivne agende (1, 2).

Otpor se može pružiti samo napuštanjem reaktivnog primitivnog srpskog nacionalizma uz paralelnu sistematsku dekonstrukciju mita o velikosrpskoj hegemoniji – između ostalog kroz dramatizaciju njegovih pojavnih oblika (recimo, Ljuban Jednak „spaja“ NDH, Maspok, ustav 1974. i devedesete). Ipak, „Dara“ snažno podseća da sudbina žena i dece moralno-logički ne dopušta izjednačavanje Srebrenice i Jasenovca, uz sav stid, osudu i priznanje zločina.

Foto: promo “Dara iz Jasenovca” / promo “Quo vadis, Aida”

 

Poruka je u kontekstu

„Aida“ deluje inteligentnije. Iako oba filma traumiraju gledaoce trkom za opstanak, „Aida“ ima poveznicu: UN i Evropljani su nesposobni da spreče etničke pokolje i genocide. To je bila poruka i „Ničije zemlje“ Danisa Tanovića koji je osvojio Oskara u pogodno vreme rastuće popularnosti norme „Responsibility to Protect“ (pravo na kršenje suverenosti radi humanitarne intervencije).

Kontekst opet šalje poruku: holandski oficir Franken se pravda Aidi da joj ne može spasiti sinove, jer „samo sledi naređenja“. Tako su se nacisti pravdali. Dakle, bez saradnje sa SAD nema ni vojne ni moralne bezbednosti za Evropu.

Osim „globalne“, tu su i lokalne poveznice. Na pitanje beogradskog novinara „šta se dešava?“, UN vojnik odgovara „znate vi dobro!“, što je dvosmislenost koja vibrira između dva paragrafa presude o genocidu Međunarodnog suda pravde: vlasti Srbije nisu znale, ali su mogle pretpostaviti (428-438). Instant emocija utvrđuje krajnju odgovornost Beograda. Scena u kojoj se srpska deca igraju pored fiskulturne sale u kojoj se strelja provlači kolektivnu i isključivu krivicu (u filmu nema ni bošnjačke vojske ni srpskih žrtava).

Nakon rata, Aida u svom stanu u Srebrenici zatiče Srpkinju čijem sinu će biti učiteljica, baš kao i srpskom vojniku koji ju je odvojio od porodice. Pred odlazak, Aida zahteva vraćanje stana. Jednom prepoznate dvosmislenosti i aluzije povlače nove: da li zauzeti stan predstavlja „zauzeti“ deo BiH – R. Srpsku?

Film se nastavlja dečijom priredbom u fiskulturnoj sali, mestu zločina. Dok u publici sede roditelji žrtve i roditelji zločinci, deca (buduće žrtve i zločinci?) naizmenično pokrivaju i otkrivaju oči šakama. Namerna višeznačnost je metod komunikacije za kojim je patio Petar Kočić: „O, Bože… daj mi krupne i goleme riječi, koje dušmani ne razumiju a Narod razumije“.

Kao što napisah i pre šest godina, verujem da je i Srbima i Bošnjacima životno bitno da se bolje shvate. Zato se nadam da ćete pogledati oba filma i posetiti muzej posvećen Srebrenici. Kad već nemamo muzej Jasenovca.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.