Master politikolog

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Youtube/screenshoot

Uverenje da jednim filmom iza koga će stati država, možemo odmah da učinimo ono što su postigle generacije filmova o Holokaustu je naivno.

 

Prethodnih dana traje nezapamćena nacionalna euforija zbog početka prikazivanja filma „Dara iz Jasenovca“ u američkim bioskopima. Toliko društveno interesovanje za nekim filmom nisam uočio još od kada je onomad snimljeno Šišanje, samo što je ovoga puta javnost mnogo bolje raspoložena. Sada ipak, u očima nacije nismo negativci i fašisti, ne bavimo se mučnim domaćim temama i imamo istorijsku priliku da čistim i elegantnim zahvatom ispravimo jednu od najvećih nepravdi srpske istorije – nepriznavanje žrtava ustaškog genocida u belom svetu. Ovaj cilj, koji su trubadurski mediji postavili javnosti, bio je usvojen gotovo jednoglasno. Dara će biti nominovana za Oskara, još ćemo odlučiti da li će ga osvojiti, i planeti će obznaniti ko su bile najveće žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji i stvari će konačno biti dovedene na svoje mesto posle toliko godina. Kotao se pušio dok je zeka u šumi radio ono što zečevi inače tamo rade.

Cela je nacija tim povodom mobilisana da odgovori na hrvatsku ofanzivu lošim ocenama na IMDB-u, onako kako najviše voli, iz udobnosti svog toplog doma i bez pomeranja dela tela na kojem sedi. Pojedine loše kritike u američkim listovima pošteno smo ispljuvali po nacionalnoj dužnosti, a one među nama koji su upozoravali da ipak ne treba biti toliko strastven dok se film ne pogleda, ukorili da ne pođu stranputicom odnarodovanja. Nije važno neposredno iskustvo, već ideja. Veruješ li ti ženo meni ili svojim očima? Lupi tu desetku i nemoj mnogo da misliš, ima ko će time da se bavi. Nije bilo teško naslutiti da će veliko finale ovog kolektivističkog rituala doći sa ispadanjem Dare iz konkurencije za najprestižniju filmsku nagradu i da će se revoltirana javnost opet naći na domaćem terenu, u onoj ulozi koju najviše voli, jadne i nemoćne žrtve zavere, mržnje i neprijateljskih lobija.

 

Da stvar bude gora, ni naša dijaspora se nije pokazala mnogo trezvenijom. Neko bi mogao pomisliti da su Srbi u Americi do sada naučili da je u njihovoj novoj domovini upuštanje u sudsko tužakanje sa privatnim novinama zbog filmske kritike ćorava rabota. A sav je taj bes za čije babe zdravlje? „Dara iz Jasenovca“ je, sudeći po zaradi koju ostvaruje u Americi prilično uspešan film ali za tim malo ko mari. Kritike su mešane, sa fokusom naše javnosti i medija na one kvalitativno najlošije među negativnim. Njih je najlakše nacrniti, fakat su glupe. Pozitivne niko i ne čita, iako ih ima i vrlo se pohvalno izjašnjavaju o umetničkim i tehničkim aspektima filma, ali zašto bi ih čitali kada mi ionako znamo i bez gledanja da je naš film nova Šindlerova lista i da shodno tome mora da bude ocenjen kako smo zamislili ili nikako.

Neumesna su i poređenja sa nagrađivanim filmovima o Holokaustu i negodovanja zbog njihovog, tobož boljeg tretmana od strane američke i svetske javnosti. Uz dužno poštovanje Gagi Antonijeviću, ne kritikujem njegovo delo, zapravo očekujem da je uradio dobar posao i rado ću platiti kartu, ali celokupan srpski narod se tek sada setio ili smogao snage da snimi film o Jasenovcu, dok se Holokaust kao umetnička tema obrađuje već sedam decenija. Taman onoliko koliko je trajalo naše ćutanje, cinik bi dodao. Ispod maestralnog Pijaniste stoji sijaset nenagrađenih filmova o stradanjima Jevreja u Drugom svetskom ratu koje nikada niste i nećete gledati i koji su opravdano ili ne zaboravljeni. Šanse da „Dara iz Jasenovca“, prvi i jedini film o našem ekvivalentu Aušvica, uspe i stane rame uz rame sa velikim remek delima filma o Holokaustu su od samog početka bile samo teorijske, a mi smo uprkos njima sve svoje nade stavili upravo na tu kartu.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Iza ovih zabluda i izneverenih očekivanja stoji duboko pogrešno uverenje da se dugim skokovima, bez po muke i sa malo truda mogu preskočiti razvojne faze duha kojeg pokušavamo da oblikujemo, u ovom slučaju globalne svesti o srpskim žrtvama u NDH. Uverenje da jednim filmom iza koga će stati država, možemo odmah da učinimo ono što su postigle generacije filmova o Holokaustu je naivno. To je ista ona boljka ranih srpskih socijalista i radikala koji su verovali da iz poljoprivrednog društva mogu uskočiti u socijalizam bez kapitalističkog iskustva ili sadašnje srpske opozicije koja bi da pobedi Vučića žarkom željom za vlašću i bez stranke, učešća na izborima, plana i jedinstva. To je ono što narod sa osmehom olakšanja voli da zove skraćeni postupak, a koji je u svojoj suštini zamena za lenjost jer je lako uraditi ponešto s vremena na vreme i očekivati premiju sutra, a teško raditi vredno i predano kako bi se cilj ostvario makar i kroz nekoliko decenija. Ako tome dodate ušuškanost u mentalitet žrtve i pravednika koji čeka priznanje za svoje muke, dobijate recept za razočaranost jer nijedan uspeh, osim onog apsolutnog, neće biti dovoljno dobar i neće nas motivisati da nastavimo da gradimo na postavljenim temeljima.

Zato će pažnja naše javnosti, uprkos pompi, brzo splasnuti, a film pasti u zaborav jer Dara nije uspela da obezbedu konačni trijumf, ona nije nominovana za Oskara, podlošću američke filmske akademije. Da je u tome uspela, danas bi verovatno govorili o zlatnoj statui i naša bi očekivanja uzletela u još dublji svemir, a ta ista akademija bi bila oličenje pravednosti. Ovako smo dobili samo komercijalni uspeh u bioskopima i snažne utiske američke publike. Neko bi mogao da kaže da je i to dobro, da film ostvaruje ono što je bio njegov primarni cilj, a zbog koga Amerikanci Daru gledaju pre nas. Možda bi oni koji se osećaju razočarano i ljutito mogli stvari da posmatraju na taj način i ubuduće formiraju nešto skromnija, a ne tabloidna očekivanja.

Pročitajte i: 

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.