Rešenje koje bi se moglo pojaviti kao jednostavno da sačuvamo svoje podatke i privatnost jeste da počnemo da plaćamo usluge platformi koje od trgovine tim podacima finansiraju svoj rad.
Pravo na privatnost na internetu postalo je jedno od pitanja za koja se vrlo demonstrativno borimo – od toga da se (opravdano) plašimo mogućnosti pametnog video-nadzora svakog našeg koraka, do toga da paničimo kada društvene mreže promene politiku privatnosti i obrade podataka, kao kada nas, recimo, WhatsApp obavesti da će ustupiti naše podatke Fejsbuku (Facebook).
Svi danas želimo veću privatnost, a da li smo spremni da za nju platimo?
Koliko uopšte košta naša privatnost, ko stavlja cenu na nju i ima li „besplatnog ručka“ na internetu?
Dok ova pitanja ostaju otvorena za oštru debatu podeljenih interesa između kompanija, korisnika i zakonodavaca, jedno je sigurno: lični podaci su nova mera vrednosti.
Još od epizode serije Black mirror u kojoj je prikazan distopijski svet u kome se sve plaća gledanjem reklama – vreme koje ljudi provedu na ovom svetu kupuje se odgledanim reklamnim sadržajem, pa do danas već prihvaćene pojave da nam na aplikacijama na telefonu iskaču reklame za proizvode o kojima smo samo govorili, ne i pretraživali – pitanje (zlo)upotrebe naših podataka više je nego otvoreno.
Najnoviji alarm za zaštitu privatnosti zazvonio nam je kada je aplikacija za ćaskanje WhatsApp obavestila svoje korisnike da će podeliti njihove podatke kojima raspolaže sa Fejsbukom – aplikacijom, odnosno kompanijom u čijem vlasništvu je i sam WhatsApp. Iako su se podaci između aplikacija u vlasništvu jedne kompanije i do sada razmenjivali, pa ste tako dobili mogućnost da delite svoje slike u dva klika sa Instagrama na Fejsbuk i obrnuto, ovo je izazvalo globalnu paniku. Ne samo da će naši podaci (kao što je broj telefona, mejl adresa i slične informacije koje već ostavljamo širom interneta) biti zloupotrebljeni, već i da će nam privatnost biti potpuno ugrožena pa će možda neko moći da vidi poruke koje smo razmenjivali sa svojim prijateljima (iako o ovome nema ni reči jer je komunikacija i dalje zaštićena enkripcijom).
Podaci na tržištu – roba i valuta
Dok se dešava velika seoba korisnika u potrazi za drugim platformama koje će bolje čuvati našu privatnost, malo je onih koji su zapravo razmislili šta su podaci koje delimo širom interneta.
Naši podaci u nekim slučajevima su valuta za kupovinu drugih proizvoda, u nekim slučajevima su roba na tržištu. Osim situacija u kojima svesno dajemo podatke da bismo dobili nešto zauzvrat, mnogo su češće one relacije u kojima mi ostavljamo svoje podatke aplikacijama i platformama (zapravo tržišnim kompanijama koje stoje iza njih) a zauzvrat dobijamo pristup njihovim servisima.
Ova razmena – podataka za usluge, najčešće se na strani korisnika odvija uz potpuno odsustvo svesti da je ušao u jedan ugovorni odnos u kome svaka strana nešto daje, nešto dobija, svaka strana ima svoj interes. Umesto toga, korisnik najčešće očekuje i da može da ima profil na društvenoj mreži, koja njemu deluje kao nešto potpuno besplatno i samoodrživo, i da ima stopostotnu zaštitu privatnosti, i aposolutno pravo da koristi kanale te mreže na način na koji on misli da treba. (Ali o borbi za „slobodu govora“ za društvenim mrežama bilo je više reči ranije).
Ono što nikako ne možemo da shvatimo, ili barem neki ne mogu, jeste da ni u digitalnom svetu nema besplatnog ručka, koliko god to nekome zbog nefizičke prirode virtuelne realnosti tako izgledalo.
Nije realno da mi očekujemo da slobodno koristimo naloge na svim društvenim mrežama, a mnogi od nas ih sada imaju preko desetine, da te platforme rade savršeno, po brzini koja nama treba, imaju neograničenu memoriju za sve naše fotografije, poruke, uspomene, i da održavanje svega toga ne košta – ništa. A to košta i to mnogo. Od servera koji se koriste za skladištenje memorije, do desetina hiljada zaposlenih koji su zaduženi za razvoj i održavanje.
I sada bi neko rekao da tehnološki giganti imaju dovoljno novca da sve ovo finansiraju i da ne treba da brinemo za njih. Neko malo upućeniji još bi rekao da su taj novac zaradili neovlašćeno prodajući naše podatke za oglašavanje i analitiku.
Glavna zamerka ovakvom odgovoru jeste što to prikupljanje podataka nije bilo neovlašćeno, mi smo za to dali saglasnost kada smo kliknuli na dugme „agree“ ne čitajući sav tekst koji mu prethodi, i učlanili se u jednu digitalnu zajednicu.
Dok ne shvatimo tu činjenicu – da su podaci roba kojom se trguje, ne možemo ići dalje u diskusiju kako će se uređivati oblast zaštite podataka i razmotrimo da možda postoje drugi načini da plaćamo usluge digitalnih platformi – osim svojom privatnošću.
Možda možemo da plaćamo novcem?
Elegantan način da izbegenemo preveliku invaziju na privatnost i budemo samo marionete u globalnoj trgovini podacima, možda bi mogao biti i taj da platformama direktno damo novac kojim ćemo platiti pružene usluge i obezbediti održavanje servisa od kojih smo postali tako zavisni.
Ovo rešenje nije toliko jednostavno, ima svoje mane ali ima i uspešne primere primene.
Tu možemo da se osvrnemo na najočigledniji pristup koji ima platforma Jutjub. Uvođenje premium servisa omogućava korisnicma da plaćaju mesečno održavanje, a da potpuno zaobiđu reklame koje su postale dosadni prekid skoro svakog videa koji želimo da pogledamo. Jutjub reklame koje ne možete da preskočite postale su ozloglašeniji prekid razonode čak i od, nekada najomraženijeg EPP-a – bloka reklama na televizijama.
Kao što Jutjub ima premium, tako i brojne druge aplikacije / igrice / muzičke platforme, nude izbor – novac ili reklame.
A šta bi bilo kada bi postojao izbor – novac ili podaci?
Da li biste platili Fejsbuk da sačuvate privatnost?
Rešenje koje bi se moglo pojavati kao jednostavno da sačuvamo svoje podatke i privatnost jeste da počnemo da plaćamo usluge platformi koje od trgovine tim podacima finansiraju svoj rad.
Možete li da zamislite da plaćate mesečno 5 dolara/evra za neku osnovnu ponudu Fejsbuka koja vam omogućava manje reklamnog sadržaja, a više relevatnih postova i tema koje vas interesuju? Dakle, platite 5 evra i vratite se na model Fejsbuka iz davnih dana kada je on služio pretežno za povezivanje sa prijateljima, ćaskanje, informacije iz vama bliskih krugova.
Možda vam ovo zvuči i dosadno? Kao zatvoren krug?
Pa ako želite, uvek postoji mogućnost da budete u velikom loncu profila – ljudi, oglašivača, kompanija koje prodaju proizvode, vaših prijatelja, javnih ličnosti, i sve to potpuno besplatno ali da ne znate kako će se vaši podaci koristiti.
Ovakva ideja nije potpuna fikcija, niti nekakva paranoja koja se razvila iz pomenute epizode „Black mirror-a“. Različiti oblici razmene novca za privatnost ili podatke o korisnicima između privatnih kompanija/društvenih mreža/platformi sa jedne strane i krajnjih korisnika sa druge strane već postoje i podigli su dosta prašine.
Nešto tako radila je jedna od najvećih američkih telekomunikacionih kompanija AT&T još pre šest godina kada je nudila korisnicima izbor – da plate 29 dolara mesečno ukoliko žele da izbegnu praćenje svih njihovih koraka na internetu dok koriste usluge ove kompanije. Ukoliko ne žele da plate, već daju kompaniji da raspolaže tim podacima, ona bi svakako zaradila prodajući informacije o preferencijama svojih klijenata trećim licima.
Državne regulative – od populističke „data dividende“ do agencije za nadzor
Usled razvijanja ovakve prakse, do sadržaja kao što je Youtube premium, dosetili su se i oni na vlasti da bi mogli da zarade – političke poene, pa su rešili da ponude svoje politike i zakonodavni okvir za ovakvu pojavu. Tako je pre dve godine guverner Kalifornije, sedišta Silicijumske doline i „big tech“ kompanija, Gevin Njusom (iz redova Demokratske stranke) izašao sa „brilijantnom idejom“ da reši ovo pitanje.
On je najavio uvođenje „data dividende“ odnosno obaveze da velike tehnološke kompanije isplate nadoknadu svim svojim korisnicima za upotrebu njihovih podataka i zaradu od istih. Dakle, nikakav napredak u pravcu toga da sve strane dobiju mogućnost izbora – kako će koristiti podatke i urediti uzajamne odnose, već „cementiranje“ postojećeg stanja sa problematičnom privatnošću i raspolaganjem podacima, dok se građanima zauzvrat daje populistička mera isplate novca iz džepa kompanija.
Neodrživo kao što i zvuči na prvi pogled, ovo rešenje nije dobilo svoju primenu. Umesto toga, Kalifornija ipak jeste donela zakone koji se tiču privatnosti, kojima je napravljen korak napred u priznavanju prava svojine građana nad podacima koje ostavljaju platformama na raspolaganje. Zakon je dao mogućnost da korisnici povuku i obrišu svoje podatke i sadržaje sa društvenih mreža ukoliko oni to žele, te da oni ne ostaju trajno vlasništvo kompanije.
Sa druge strane bare, u Evropskoj uniji, Margaret Vestager, komesarka EU za program „Evropa za digitalno doba“ i konkurenciju, zagovara upravo model zaštite privatnosti koji smo objasnili na primeru Fejsbuka. Plaćanje novcem umesto podacima.
Jedno od međurešenja koje pominju neke države jeste i uvođenje nezavisnog tela – regulatorne agencije koja bi vršila nadzor nad samim kompanijama u pogledu politika privatnosti, raspolaganja podacima i prihoda koje ostvaraju na ovaj način. Ovo je rešenje koje opet ne bi omogućilo samim korisnicima osećaj da kontrolišu kako se njihovi podaci koristi niti da mogu da odlučuju i raspolažu podacima kao svojom imovinom.
Plaćanje aplikacija može da stvori nove socijalne probleme
Organizacije koje se bave odbranom digitalnih prava i zaštitom privatnosti na globalnom nivou imaju različite stavove po ovom pitanju.
Jedna od vodećih u ovoj oblasti, Electronic Frontier Foundation, pominjala je „plati za privatnost“ šeme u smernicama koje su pripremili za novu Bajdenovu administraciju. Oni su, naime, pripremili čitav set preporuka o tome kako bi nova administracija u SAD trebalo da pristupi zakonskom uređenju različitih oblasti koje se odnose na internet i digitalna prava. Između ostalih, naveli su i šeme „pay for privacy“ odnosno „plati za privatnost“, koje se tiču mogućnosti da korisnici plate izvesni novac kako bi dobili jaču zaštitu njihovih podataka.
EFF striktno podvlači da ovakva ideja nije dobra jer će se na taj način oni koji nemaju mogućnost da plate iznos pretplate naći u neravnopravnom položaju, gde bi njihovi podaci bili manje zaštićeni, odnosno više korišćeni u svrhu različitih analiza i oglašavanja.
Kada se ideja naplate privatnosti sagleda uzimajući u obzir i ovo – da bi moglo doći do raslojavanja na one imućnije koji daju manje podataka mrežama i one siromašnije čiji se podaci koriste, upitno je i koliko bi zaista koristi same mreže imale od ovog modela. Njima ipak treba najširi mogući uzorak ljudi, njima su potrebni i podaci onih bogatijih da bi mogle da prave precizne analize.
Jedan je skoro izvesno pozitivan ishod od ovakvog modela razmene između korisnika i platformi – konačno bi ljudi, barem većina njih, u trenutku plaćanja shvatili da potpisuju ugovor jer daju svoje novce za to i da pristaju na uslove korišćenja obostrano dogovorene. Da oni biraju koju vrstu pretplate će uzeti, šta će dobiti za to, i svesno prihvataju uslove korišćenja.
Dobro je dok imamo izbor, zar ne?
Dobra vest je da možda i ne moramo mnogo da se debatujemo i mozgamo kako regulisati ovaj problem, jer je rešenje došlo samo, sa mesta gde regulacije nema – slobodnog tržišta.
Ako vam se ne sviđa politika privatnosti neke platforme, uvek možete da se okrenete nekoj drugoj koja bolje odgovara vašim potrebama. Barem u prvo pomenutom slučaju Whatsapp-a, tržište je brzo odradilo svoje jer širok izbor i ponuda postoji. Nezadovoljni korisnici su započeli veliku seobu na druge društvene mreže – od Telegrama do Signala i platforme Guesthouse, čije ćemo politike privatnosti tek razmatrati.
Sa Fejsbukom i Tviterom jeste nešto drugačija situacija jer ne postoji dovoljno dobar panadan ovim mrežama. Čak i da postoji identična platforma, neko će reći – da, ali svi moji prijatelji su na Fejsbuku. Ipak, videli smo i na slučaju Whatsapp-a da, iako su nam svi prijatelji tamo, mi napuštamo servis kada smatramo da su naši intresi previše ugroženi, bez obzira na to ko je tu od naših prijatelja. I dovoljno je da jedan pokrene migraciju, drugi će slediti.
U krajnoj liniji, niko nas ne obavezuje da moramo koristiti bilo koju mrežu, posebno ako nam se ne sviđa usluga koju nudi.