Foto: iStock
Kriza, čak i da zaista postoji, predstavlja prirodnu fazu sazrijevanja i jačanja liberalne demokracije.
I prije nego što je detektiran porast populizma u pojedinim europskim državama i u Americi, moglo se čuti općenite narative koji inputiraju navodnu krizu liberalne demokracije.
Za početak, kada govorimo o liberalnim demokracijama, istaknimo to da se radi o zemljama koje su mnogim ljudima (i s naših prostora) i dalje vrlo atraktivne destinacije za posao i život. To je zbog visokog ekonomskog standarda koji nije tek neka odvojena „ekonomska“ slučajnost, već je posljedica visokih standarda političke slobode odnosno razvijenosti institucija javnog menadžmenta. Za one koji žele detaljnije politološke odgovore valja istaknuti kako je čak moguće i mjerenje liberalne demokracije kao sustava kojega u autoritarnim zemljama poput Rusije ima eventualno u ponekim tragovima. Isto tako, nije slučajna visoka korelacija geopolitike i ekonomske slobode.
Takav koncept društava s visokim (premda ne uvijek i maksimalnim) razinama individualnih sloboda izvor je atraktivnosti liberalnih zemalja i njihove konkurentnosti. Unatoč tome, takav se koncept sve češće dovodi u pitanje od strane raznih populista koji se služe dobro uhodanim nasljeđem dezinformacijskih aktivnosti.
Svijet crno-bijelih zaključaka
Koliko god netko sumnjao u krizu liberalne demokracije, valja istaknuti kako bi bilo teško shvatiti ozbiljno osobu koja donosi crno-bijele zaključke. U tom kontekstu, neki će paušalno zaključivati kako slobode i demokracije više nema već kad vide neku prepreku koja bi ukazivala na, barem mali, nedostatak slobode (u bilo kojem smislu). Isto tako, dođe li do ekonomske ili političke krize, odmah se donose zaključci da demokracije nema, da se radi o nekom prividu i slično. I čak da se moramo okrenuti Rusiji i drugim zemljama (koje su često njezine saveznice).
To što poneka zemlja ima svoje probleme, čak i da se zaista radi o određenoj krizi, nije to baš temelj za donošenje paušalnih zaključaka o nepostojanju slobode i demokracije. Postoje dva glavna razloga za to.
Prvi polazi od činjenice da kriza (čak i da zaista postoji), predstavlja prirodnu fazu sazrijevanja i jačanja liberalne demokracije. Primjerice, suprotno od pomisli da je Amerika zbog nasilnog napada gomile populista na predstavničko tijelo Amerikanaca prestala postojati kao demokracija ili je takav sustav doveden u pitanje, predstavnici Amerikanaca s obiju strana dali su jasnu poruku kako se nasilje nad institucijama neće tolerirati, a niz nasilnika je uhićen i ide daljnji postupak sukladno pravilima sustava. Dok su razni populisti pomislili kako je volja američkog naroda narušena intervencijom snaga reda, institucije predstavničke demokracije i sustav vladavine prava ipak su se obranili, uz jasnu poruku da demokracija nema veze s vladavinom rulje (rule of mob).
Drugi razlog leži u izmišljanju i inputiranju narativa o krizi liberalne demokracije i Zapada općenito. To i nije novost, a pozadina takvih djelovanja usko su vezana uz već vrlo rasprostranjene dezinformacije koje sustavno širi bivša širiteljica komunizma, a danas tek ponešto modificirani autoritarni režim. Naravno, bilo bi netočno donositi olake zaključke kao da iza svake dezinformacije izravno stoji netko povezan s ruskim režimom. Naime, radi se uvelike o dobro uhodanom sustavu koji ima dugačku tradiciju odašiljanja antiameričke i antieuropske propagande. Taj autoritarni sustav to radi preko posrednika i suradnika te podržava i niz populista. U konačnici, kada se nekoć odaslan narativ ponovi mnogo puta kroz dulje vrijeme, isti se sve više prihvaća, tako da mnogi i nisu svjesni pozadine uslijed nedostatka kritičkog razmišljanja. Svrha dezinformacijskih aktivnosti je izazvati političke podjele u zapadnim demokracijama, zamijeniti racionalnu političku komunikaciju nizom poluistina sve do raznih lažnih informacija te lažnih i iracionalno postavljenih dilema. Na taj način radi se na slabljenju povjerenja u demokratske institucije slobodnog društva i slobodnog tržišta, obzirom da su takve liberalne institucije i vrijednosti konkurencija autoritarnom sustavu vladavine. Dakle, igra je vrlo jasna.
Prvo utvrditi temelje i provjeriti izvore (dez)informacija
U tom smislu, prije nego pokušavamo sebi i drugima dati odgovor na tako složeno pitanje iz naslova ovog članka, trebamo prvo utvrditi temelje. Oni će nam dati odgovor na pitanje jesu li informacije o navodnoj krizi uopće točne, odakle dolaze i s kojim razlogom.
Naime, uopće nije isto ako informacije o navodnoj krizi demokracije dolaze od onih populističkih pa i barem granično ekstremističkih skupina (s obje strane spektra) i ako informacije dolaze s argumentiranom i dobrom namjerom. U prvom slučaju, sustav bi nasjeo na razne demagoge kojima demokracija uopće nije bitna (osim što misle da demokracija znači vladavinu gomile i što im demokracija treba da budu izabrani). U drugom slučaju, radi se o prilici da sustav reagira na vrijeme, čak i preventivno, kako bi se demokracija kroz jako društvo i političku odgovornost još ojačalo.
Slijedom svega dosad navedenoga, zanimljivo je vidjeti kako živimo u svijetu punog lažnih dilema kojima se nastoji iskrivljavati stvarnost i temeljni prosvjetiteljski smisao naše zapadne (liberalne) civilizacije za detektiranje istine, odnosno njezino razlikovane u odnosu na laži kao i razne polu-činjenice.
Haydenove opaske
Samo jedan od primjera u svojoj knjizi The Assault on Intelligence navodi Michael Hayden (bivši direktor američkih agencija CIA i NSA). Hayden započinje s tezom da erozija prosvjetiteljskih vrijednosti smanjuje vrijednost i čak prijeti dobroj obavještajnoj djelatnosti, odnosno sposobnosti društva da temelji svoje važne odluke na najboljoj procjeni objektivne stvarnosti. Dodaje kako je to bitno ne samo za sigurnost već i za slobodu (str. 4). Hayden navodi Jeffersona koji je informirane građane smatrao srcem demokracije, na temelju prosvjetiteljske vizije istine (str. 11). U nedostatku takve vizije nastaje ono što Hayden naziva „alternativno-činjeničnim narativima“ (alternative-facts narratives) i „post-istinom“ (str. 46). To vodi prema odbacivanju obavještajne procjene utemeljene na činjenicama (fact-based intelligence assesment) i prema ideološkoj autoritarnosti (str. 72), a u pogledu Trumpovog negiranja ili relativiziranja ruske umješanosti u američke izbore 2016, dodajući kako Trump nije poznavao institucije i strukturu obavještajnog sustava, da je bio spontan i impulzivan, s malo znanja o međunarodnim odnosima (str.79). Pritom je čak obavještajni sustav usporedio s nacistima (str. 80). Hayden odbacuje Trumpov narativ o „dubokoj državi“, ističući kako postoji samo država s „karijernim profesionalcima koji rade najbolje u okviru vladavine zakona“ (str. 85). Referirajući se na ruski pokušaj subverzije američke demokracije, Hayden zaključuje kako je bit propagande potaknuti dvojbe oko istine (str. 189), oslabiti demokratske procese u Sjedinjenim Državama i u Europi te oslabiti povjerenje institucije kao što su NATO i EU (str. 196).
Nije novost da širenje dezinformacija s ciljem slabljenja demokratskih sustava sve više postaje dio nacionalne sigurnosti. Zato se time već sustavno bave mnoge zapadne obavještajne službe, kao i niz povezanih i nepovezanih organizacija iz privatnog i civilnog sektora, koje sudjeluju u detekciji ovakvih vrlo rizičnih pojava.
Zaključno
Živimo u svijetu koji se suočava s poplavom populizma i dezinformacija, kada se činjenice o određenim problemima koriste za generalizirana pretjerivanja o krizi liberalne demokracije. Istovremeno, sve ono pozitivno o našim temeljnim vrijednostima se olako trivijalizira i relativizira, što je rezultat nedostatka znanja. Ionako je poznato da oni koji su jako glasni nastupaju u situacijama kada nedostaje argumenata.
Kriza liberalne demokracije donekle i postoji kao test i prilika za sazrijevanje demokracije. S druge strane, ta kriza ne postoji zbog nekakve izmišljene „duboke države“ već zato što populisti nerijetko inputiraju narative kojima mnogi povjeruju.
Razni narativi, pod krinkom nejasno shvaćene slobode naroda u konačnici teže zaustavljanju i napuštanju europske integracije, pretvaranju demokratskih institucija u i iracionalne i maglovite instrumente koji geopolitički služe represivnim režimima i kronističkim ekonomijama. A to je sve suprotno od onih reformi koje bi privukle mnoge ljude željne otvorenog društva i visokog standarda života.
*Autor piše u lično ime; stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Potpredsednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)