Foto: NASA/MSFC
*Tekst u okviru rubrike „Popularna nauka sa Milanom M. Ćirkovićem“ je drugi deo tematske celine „SpaceX, Blue Origin, NASA i renesansa svemirske industrije“
Ako se to zaista desi – a Bezosova kompanija je do sada bila, nasuprot SpaceX-a i Nase, vrlo konzervativna u svojim najavama – privatna firma će prvi put u istoriji imati veće lansirne kapacitete nego bilo koji državni ili naddržavni akter.
U prvom delu ovog teksta bavili smo se pojedinim aspektima tekuće revolucije u svemirskoj industriji, a naročito inovacija koju je u nju unela kompanija SpaceX. Sada ćemo u veoma, veoma skraćenoj formi razmotriti i pojedine druge inovacije i druge aktere u promenama koje već dramatično utiču na čitavu ovu oblast.
Blue Origin – privatni akter sa velikim potencijalima
Značajan doprinos čitavom zbivanju daje i Blue Origin, kompanija koju je još koju godinu pre SpaceX-a osnovao Džef Bezos, uloživši u prvi mah isključivo svoj privatni novac. Blue Origin stavlja naglasak na svemirski turizam, i nastavio je sa usavršavanjem svog suborbitalnog vozila za ove svrhe pod nazivom New Shepard. Neki od ovih testova su jednostavno spektakularni. Test bezbednosnog sistema koji je izvršila firma sa sedištem u Kentu, savezna država Vašington, bio je jedna od najimpresivnijih stvari u astronautici ikada. Tokom njega, aktivirali su pomoćni raketni motor same kapsule koji služi za njeno odvajanje od rakete-nosača i spasavanje buduće posade u slučaju kvara na nosaču – i meko spustili i kapsulu i sam nosač! Drugim rečima, inženjerima Blue Origin-a je pošlo za rukom da spasu za ponovnu upotrebu nosač čiji je gornji deo bio unutar izduvnog plamena drugog raketnog motora; inženjerski, to je slično kao kad bi vam neko rekao da ponovo vozi automobil koji je prethodno sleteo sa mosta. Ovo je veoma značajno u kontekstu osnovne primedbe koju su skeptici u pogledu ponovne upotrebe često upućivali: lansirni sistemi moraju biti robusni da bi uopšte funkcionisali, a ponovna upotreba dovodi do neminovne degradacije. Ispostavlja se da je nivo robusnosti koji se može postići u ponovnoj upotrebi danas, korišćenjem pre svega novih materijala, daleko veći nego što se ranije pretpostavljalo.
Ali to ni izdaleka nije sve. Upravo ove, 2021. godine, Blue Origin je najavio prvi let svog teškog raketnog nosača, nazvanog New Glenn (u čast Džona Glena, baš kao što je New Shepard , naravno, u čast Alena Šeparda). Ako se to zaista desi – a Bezosova kompanija je do sada bila, nasuprot SpaceX-a i Nase, vrlo konzervativna u svojim najavama – privatna firma će prvi put u istoriji imati veće lansirne kapacitete nego bilo koji državni ili naddržavni akter. Kao i SpaceX za Zvezdobrod, Blue Origin će za New Glenn upotrebiti METHALOX, odnosno kombinaciju tečnog metana i tečnog kiseonika, tako da će biti vrlo zanimljivo pratiti kako se odvija trka na planu pojeftinjenja ove tehnologije.
Konkurencija sve aktivnija
I ovo nije ograničeno samo na pomenute firme/agencije, niti samo na dešavanja u Sjedinjenim Državama. Značajne aktivnosti u prethodnom periodu zabeležila je i Kineska svemirska agencija, ESA, japanska agencija JAXA, i o tome ćemo govoriti detaljnije u narednim tekstovima. (Naročito je ESA posebno relevantna tema u okviru ideja koje već duže vremena postoje u vezi sa priključivanjem naše zemlje ovoj značajnoj evropskoj agenciji i široj debati koja je po ovom pitanju poželjna.) Na primer, vredi pomenuti novu raketu japanske megakorporacije Micubiši, čija je H-IIA raketa 19. jula 2020. godine lansirala Al Amal (arap. Nada) misiju Ujedinjenih Arapskih Emirata na Mars. Micubiši radi već decenijama na razvitku lansirnih sistema, ali ovo je prvi put da je u oštroj globalnoj konkurenciji na tenderu pobedio na ovom polju znatno jače igrače kao što su ESA, ruski Roskosmos, pa i SpaceX.
Već pomenuta Electron raketa firme Rocket Lab je od prvog leta u maju 2017. do za sada poslednjeg 15. decembra 2020. imala 15 uspešnih i 2 neuspešna lansiranja sa novog kosmodroma na poluostrvu Mahia, na severnom ostrvu Novog Zelanda. Posebna zanimljivost ovog sistema jeste da su svi njegovi raketni motori napravljeni… 3D štampom! I kao takvi, mogu se praviti tempom od jednog dnevno. U kategoriji malih lansirnih sistema, pojavljuje se sve ozbiljnija tržišna utakmica, ne samo sa već poznatim velikim igračima kakvi su Micubiši i SpaceX, već i sa potpuno novim firmama. Tako, na primer, španska kompanija PLD Space već neko vreme radi na razvoju delimično ponovno iskoristivog raketnog sistema Miura-5, koji je planiran za početak komercijalnog rada 2024. godine, uz korišćenje glavnog kosmodroma Evropske svemirske agencije u Francuskoj Gijani. Sve ovo pokazuje u kojoj meri se razgranava učešće privatnog sektora u potencijalno ogromnom tržištu kosmičke industrije.
Foto: Rocket Lab
NASA kao uspavani džin
Što nas dovodi, naravno, do Nase. Koja je i dalje džin u pogledu opsega aktivnosti i resursa, pre svega ljudskih resursa – ali uspavani džin. Kao ni prethodnih godina, ni 2o2o. Nasa nije imala ozbiljnih aktivnosti vezanih za letove sa ljudskom posadom, ako se ne računa standardno servisiranje Međunarodne svemirske stanice, ali i to je tokom godine o kojoj govorimo izgleda definitivno outsoursovano Masku i već pomenutoj Dragon kapsuli. Nešto više rezultata bilo je u pogledu planetskih istraživačkih misija, o čemu više u februaru. Međutim, vredi pozdraviti nešto drugo: projekat Artemis, koji za cilj ima povratak astronauta na Mesec i posebno sletanje u oblasti Šekltonovog kratera na južnom polu našeg prirodnog satelita, u prethodnoj godini je uzeo veliki zalet. Šekltonov krater je odabran zbog velikih količina vodenog leda koje su tamo pronađene još 1990-tih godina, i koji opstaje na toj lokaciji, zato što se nalazi u večitoj senci tokom čitavih 14 dana obdanice na Mesecu. Prisustvo vode, makar i u obliku leda, je očigledno u funkciji korišćenja lokalnih resursa za trajno ljudsko prisustvo na našem prirodnom satelitu.
U aktivnostima koje su u pogledu Artemis obeležile godinu za nama, poseban naglasak je, naravno, na razvoju novog lansirnog sistema. Nemaštovito nazvan SLS (od engl. Space Launch System, odnosno sistem za lansiranje u svemir – kome li je na pamet palo nešto tako egzotično?), u pitanju je dvostepena raketa sa dva pomoćna bustera koji treba da budu ponovno upotrebljivi i da bude u stanju da postavi prvo 70, a u docnijim verzijama i 130, tona u nisku Zemljinu orbitu. Kao gorivo SLS će koristiti tečni vodonik, slično spejs šatlu i stoga nije nikakvo čudo da on koristi identični RS-25 raketni motor koji se do sada pokazao izuzetno pouzdanim (obe nesreće šatla su bile izazvane uzrocima koji nisu imali nikakve veze sa motorima – Čelendžer je eksplodirao kao posledica gubitka hermetičnosti i eksplozije bustera na čvrsto gorivo, a Kolumbija je doživela katastrofalni raspad toplotne izolacije na levom krilu prilikom povratka u atmosferu). Još čitav niz preostalih resursa iz programa šatla biće, u novom duhu štednje i optimizacije, upotrebljeni u okviru projekta Artemis, a isto se odnosi i na nekadašnji Constellation program, poništen 2009. godine („hvala“ Obaminoj administraciji!). SLS će, prema ideji, lansirati kapsulu – koja nosi radno ime Orion – u orbitu ka Mesecu, gde će ona ući u polarnu orbitu i u pogodnom trenutku upotrebiti lender za sletanje u ciljnu oblast. Ambicioznija ideja za kasnije jeste da se u polarnu orbitu oko Meseca postavi lunarna orbitalna stanica, preliminarno nazvana Kapija (engl. Gateway), koja bi trebalo da dugoročno opslužuje sve misije u oblast Šekltonovog kratera.
Javno-privatno partnerstvo vodi na Mesec
Nasa je u proleće 2020. godine realizovala konkurs za sistem sletanja na Mesec i tri privatne firme/konzorcijuma su dobila još uvek relativno skromna sredstva (cca. 135-579 miliona dolara) za razvoj prototipova svojih koncepata. Naravno, ponuđači mogu računati da će u slučaju da njihov koncept bude prihvaćen, budžet za tomvulfovsku „pravu stvar“, odnosno isporuku realnih Mesečevih lendera biti veći. Ponuđači koji su ostali u igri, nakon što je iz nje ispao čak i Boing, su firma Dynetics, konzorcijum National Team iza kojeg najvećim delom stoji Blue Origin, kao i – na ogromno iznenađenje i šok posmatrača – SpaceX i to ni manje ni više nego sa lunarnom lender verzijom Zvezdobroda! Dovoljno je razmotriti skalu veličine da bi se shvatilo zašto je iznenađenje tako veliko – predloženi koncepti Dynetics-a i Bezosove firme su svakako veći i komforniji od lendera korišćenih u misijama Apola, ali ne isuviše dramatično. Npr. Dynetics-ov koncept, koji je na konkursu sveukupno najbolje ocenjen, omogućio bi sletanje do 4 čoveka na Mesec i njihov bezbedan boravak do 6 nedelja. Umesto pretrpanog „punta“, dobili bismo lunarni minibus – svakako vidan napredak, ali daleko od nivoa revolucije. Sa druge strane, kao što smo pomenuli, Zvezdobrod je jednostavno ogroman; verzija za sletanje na Mesec, mada ne sadrži dovoljno detalja, ne bi mogla biti mnogo manja od generičke školjke Zvezdobroda koja je značajno veća od Boinga-747! Kao što su mnogi posmatrači u šali (?) komentarisali, ukoliko bi SpaceX dobio tender, time bi bilo rešeno i pitanje građenja trajne baze na Mesecu – jednostavno, Zvezdobrod bi trebalo ostaviti tamo gde se spusti, jer je dovoljno prostran da služi i kao trajno prebivalište. Detalji te lunarne verzije nisu još poznati – upravo se o tome očekuje poplava informacija tokom 2021. – ali treba imati na umu da, ako se realizuje Maskova vizija orbitalne dopune goriva, nema nikakvih očiglednih tehničkih prepreka da Zvezdobrod na kraće distance, kao što je put do Meseca, ponese i 50-tak astronauta (!), odnosno ekvivalentnu količinu teške opreme. Tokom ove godine, očekuje se da Nasa skrati listu mogućnosti za lendere na dve opcije, da bi se konačno rešenje utvrdilo u 2022. godini. Ovo je, takođe, nastavak politike privatno-javnog partnerstva na novoj osnovi, za koju se odlučilo nakon pomenutog poništavanja Constellation programa kao korektiv upravo problemima sa kojima se Nasa suočavala u prethodnom periodu i koji su rezultovali, između ostalog, gubitkom dva šatla.
Raspinost i korupcija nisu zaobišli ni Nasu
Program Artemis nije mogao da izbegne neke od tipičnih birokratskih zamki Nasine loše prakse. Umesto mnogih, navešću samo jedan primer: ponovno korišćenje i resertifikacija, kao i izrada dodatnih jedinica pomenutog RS-25, raketnog motora korišćenog za spejs šatl, uz minimalne prepravke, rezultovalo je u šokantnoj ceni od skoro 100 miliona dolara po motoru u predviđenom trajanju programa. Stotinu miliona za motore skoro u celini razvijene pre skoro 40 godina? Ovo je u toj meri nesrazmerno sa situacijom na tržištu – koje je, kao što smo rekli, već duže vreme bull market – da i mnogi Nasi naklonjeni posmatrači gunđaju i aludiraju da tu definitivno ima elemenata rasipnosti, ako ne i direktne korupcije. Motor koji košta kao čitava (ponovo upotrebljiva!) Falcon-9 raketa? Avet spejs šatla i njegovih večito rastućih troškova – kao ni u jednoj jedinoj ljudskoj aktivnosti na planeti, sem specijalizovane zdravstvene zaštite – kao da se ponovo pomalja. Vredi pomenuti i prilično skandalozan projekat izgradnje mobilnog lansirnog tornja za misije Artemis, po ceni od… skoro milijardu dolara! Za ovo stanje veliku odgovornost snose dve prethodne administracije, i ona iz vremena predsednika Obame na čelu sa Čarlsom Boldenom, i još uvek aktuelna, Trampova, na čelu sa Džimom Brajdenstinom. Brajdenstin, bivši član Predstavničkog doma američkog Kongresa iz Oklahome, kao vrlo politički izbor, pokazao se posebno tokom dve prethodne godine boljim administratorom nego što se to na prvu loptu očekivalo, koji je izvršio izvesnu finansijsku konsolidaciju, ali je istovremeno podlegao političkom pritisku da pomeri planove za prvi Artemis let na Mesec za 2024. godinu. Nije nikakva tajna da je pritisak došao direktno od bivšeg potpredsednika Majka Pensa i spekulisalo se da to ima veze sa činjenicom da je 2024. izborna godina i da ima veze sa njegovim predsedničkim ambicijama, kao i tadašnjim očekivanjima da bi to moglo obeležiti trijumfalni završetak drugog Trampovog mandata. Ko bi uopšte pomislio da državna agencija može biti predmet pritisaka od strane izvršne vlasti?
Reforma državne agencije neophodna
Naravno, spisak odgovornih za probleme je mnogo duži. Nasini glavni podizvođači, Boeing i Northrop Grumman su prilično „debele krave“ u svakom smislu, navikle na bogate tenderske ugovore sa državom i kvazimonopolističku nedodirljivost. U svakom slučaju, pred administracijom predsednika Bajdena je veoma, veoma težak zadatak da istovremeno pokuša da reformiše agenciju u smislu optimizacije troškova, povećanja efikasnosti i konkurentnosti, ali i da realizuje ambiciozne ciljeve projekta Artemis. Artemis je sada postao gotovo sinonim za budućnosti Nase u novim uslovima 21. veka, gde sa jedne strane budžetsko finansiranje ne može biti ni blizu onog iz hladnoratovske ere 1960-tih godina, a sa druge postoji značajna konkurencija privatnog sektora za koji se ispostavlja da mnoge stvari u domenu kosmičke industrije može obaviti efikasnije i kvalitetnije nego masivno birokratizovane državne agencije. Retko ko je ovo očekivao – sem par vizionara i inače sklonih tržišnim rešenjima poput Roberta Zubrina ili Stivena Bakstera – kada se radi o tako kompleksnoj i tipično skupoj oblasti koju po prirodi stvari karakteriše dugačak vremenski horizont. (Ovde ne treba propustiti priliku da se pomene i veliki ser Artur Klark koji je, što se retko uočava, često ispoljavao jednu izrazito libertarijansku crtu; posebno je u tom kontekstu zanimljiv njegov roman Matica Zemlja iz 1975. godine, remek-delo koje se tek u novije vreme ponovno otkriva.)
Dobra vest je globalni sporazum o Mesecu
Među dobrim vestima vezanim za ovaj projekat spada i pokušaj izgradnje dovoljno opšteg globalnog sporazuma o Mesecu, koji bi trebalo da bude osnova za budući detaljni međunarodni ugovor. Sporazum Artemis predstavlja skup relevantnih teza u funkciji miroljubivog i održivog korišćenja svemirskog prostora koji NASA promoviše u međunarodnoj javnosti uoči povratka ljudi na Mesec. Do sada je agencija dobila potpise državnih tela Kanade, Japana, Australije, UK, Italije, Ukrajine, Luksemburga i UAE, a pregovori se vode sa još nekoliko desetina zemalja. Treba se nadati da će opšti povećani interes za svemir dovesti do toga da se i političke i pravne strukture daleko, daleko više angažuju po tom pitanju.
Naravno, uvek će biti onih koji bi čitav život proveli u kolevci. Takvo ponašanje nije čak ni detinjasto, jer dete ipak poseduje neobuzdanu radoznalost o čudesnom svetu oko sebe. Ovde je pre u pitanju zabijanje glave u pesak, kao da će takvim iracionalnim činom veliki svet unaokolo zaista nestati. Homo sapiens vodi poreklo iz jedne veoma male regije u istočnoj Africi; svi mi (sem građana Kenije i Tanzanije) smo migranti. Da nije bilo migracija, ne bi bilo ni nas. Drugi krajevi i drugi kontinenti su za naše pretke i njihovo slabašno iskustvo i nepostojeća materijalna sredstva bili možda i dalji nego što su nama Mesec, Mars i druga nebeska tela. To ih pak nije sprečilo da nastane sva nastanjiva kopna planete. Valjda zato što nisu imali iluziju da „ima mnogo važnijih stvari“.
A i nisu imali medije i društvene mreže da ih u takvim malignim iluzijama učvršćuju na dnevnoj bazi.
(Autor koristi priliku da se zahvali dr Milanu Stojanoviću, jednom od najvrednijih pregalaca na polju astronautike kod nas, na veoma korisnim kritičkim primedbama na oba dela ovog teksta.)
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.