Društvene mreže i država - ko će, koga i kako da reguliše?

Novinarka dnevnog lista "Danas"

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Šta Fejsbuk i Tviter zapravo žele? Šta oni hoće da postignu u ovoj debati koju otvaraju – što javnim zagovaranjem državne regulacije, što jednostranim odlukama o uređivanju sadržaja? 

 

Nakon zahuhtavanja rasprave o regulaciji društvenih mreža i tome ko određuje granice slobode govora u onlajn sferi na početku ove godine, kao što se već dešavalo početkom prethodnih par godina, legitimno je postaviti pitanje – šta Fejsbuk i Tviter zapravo žele? Šta oni hoće da postignu u ovoj debati koju otvaraju – što javnim zagovaranjem državne regulacije, što jednostranim odlukama o uređivanju sadržaj? 

Odgovor na to pitanje dobićemo kada shvatimo šta je ono od čega beže – koje su to odgovornosti koje Fejsbuk, Tviter ili Gugl ne žele da preuzmu. 

Zaključak bi mogao biti da tehnološki giganti žele moć i koketiraju političkim uticajem ali izbegavaju odgovornosti koje nosi ta moć. 

 

Fejsbuk prvi pozvao na državnu regulaciju

Već uviđamo niz u kome je ovo treća godina za redom koja počinje aktivnim potezanjem pitanja uređivanja društvenih mreža. Sami čelnici „big tech“ kompanija, prvenstveno osnivač Fejsbuka Mark Zakerberg, otvorili su pitanje regulacije sadržaja i granica slobode govora na društvenim platformama. 

Tako je 2019. godine Zakerberg prvi put jasno pozvao vlasti različitih država da uvedu strožiju kontrolu interneta“. Zatim je početkom naredne 2020. godine ovakav poziv ponovo uputio Evropi insistirajući da će se građani kao korisnici društvenih mreža sigurnije osećati ako znaju da su nadležne vlasti postavile okvir u kome se odvija javna debata na ovim platformama. 

Ovime je osnivač Fejsbuka donekle priznao greške sopstvene kompanije koje su prethodile tom pozivu, prvenstveno optužbe za mešanje u politički i izborni proces kroz „Fejsbuk – Kembridž analitika“ aferu i lopticu odgovornosti prebacio u dvorište zakonodavaca pojedinih država. 

Podsećanja radi, u pomenutoj aferi, Fejsbuk i Kembridž analitika optuženi su za zloupotrebu podataka korisnika ove društvene mreže koju je kasnije kompanija za obradu podataka Kembridž analitika koristila kako bi izvršila uticaj na birače u predsedničkoj kampaniji Donalda Trampa i tokom kampanje za Bregzit. Iako su obe kompanije negirale da su prekršile zakon, ali naknadni potezi pre svega Fejsbuka i njegovog osnivača, koji je o ovome saslušavan i pred Kongresom SAD, ukazuju da ima mnogo gorućih tema u vezi rada platformi koje se moraju pažljivo urediti. 

Četiri važne oblasti koje zahtevaju aktivnije uređivanje na društvenim platformama, po oceni Zakerberga, bile su i ostaju do danas – neprikladan i štetan sadržaj, integritet izbornog procesa, privatnost i deljenje podataka korisnika.  

Ideju sa boljom regulacijom društvenih mreža ubrzo je podržao i Tviter odnosno njegov izvršni direktor Džek Dorsi. 

Kao da su jedva dočekali ovakav poziv, zvaničnici evropskih zemalja a potom i cele Unije počeli su da kreiraju svoju zakonsku regulativu za društvene mreže, dok su se u SAD pojavljivale različite incijative i predlozi zakona koji bi naizgled uredili, ali finalno ograničili slobodu govora na internetu. 

Ipak, u trenutku dok se u EU zakonska regulativa razvija u pravcu u kome je Zakerberg predlagao, što je on svojevremeno i pohvalio, politika i big tech kompanije ne slažu se tako dobro. 

Raskol dolazi početkom ove godine kada su se kompanije ujedinile oko stava da treba izbrisati jednog, sada već bivšeg, američkog predsednika sa lica – društvenih mreža. Zanimljivo je da ovo ne nailazi na odobravanje zvaničnika Evropske unije, koji su do juče imali kakvu – takvu saglasnost sa čelnicima platformi oko regulacije. 

Pitanje regulacije tokom prethodne godine produbilo se i usled širenja lažnih vesti koje su postale zaraznije od pandemije korona virusa kao i političkih kampanja koje se uveliko sele na društvene mreže. 

Ovo su sve pitanja u kojima su različiti politički akteri tražili „političku neutralnost“ platformi – da svojim potezima ne favorizuju bilo koju stranu, dok su tehnološki giganti želili da se prikažu kao politički neutralni povlačeći još više uređivačkih i ne tako neutralnih poteza. 

Od brisanja Trampovih naloga, do ograničavanja ili čak potpune zabrane političkih oglasa i kampanja, pa i do brisanja „botova“ određenih političkih opcija – sve su ovo političke poruke, ili barem igranje sudije koji odlučuje, koliko god to pravedno bilo, u korist jedne strane. 

 

Podrži Talas

Podrži Talas

 

Urednici i arbitri istine

Fejsbuk i Tviter ne bi trebalo da budu arbitri istine, niti oni žele da se nađu u ovoj ulozi, svesno priznajući da nisu ni dovoljno kadri ni voljni da se bave „uredničkim“ pa i cenzorskim poslom. Ipak u nekim slučajevima se ponašaju baš tako, kao arbitri istine, a onda pozivaju vlade da donesu zakone koji bi regulisali granice slobode govora na internetu. 

Sve dalje izmene zakonodavstva u pravcu „suzbijanja dezinformacija“ ili lažnih vesti, insistiranje na političkoj neutralnosti i proširivanje odgovornosti platformi za objavljen sadržaja imaće direktne posledice u ograničavanju pluralizma mišljenja i slobode izražavanja. 

Neki će reći da nije svako mišljenje dobrodošlo pod velom pluralizma, te da različite teorije zavere, predrasude i ekstremizam bujaju u sadašnjim okvirima slobode izražavanja. 

Ipak, ekstremizam je recimo jedna od oblasti koje su platforme već uredile i predstavlja primer onog negativnog što može da donese ta regulacija – netransparentnost, monopol nad informacijama i osetljivim podacima, mašinsko odlučivanje koje ima svoje nedostatke.  

 

Centralizacija podataka i monopol – ključni problemi

Za suzbijanje ekstremizma na internetu postoji posebna incijativa pod nazivom „Globalni internet forum za borbu protiv terorizma“  koju su zapravo osnovale tehnološke kompanije Fejsbuk, Majkrosoft, Tviter i Jutjub 2017. godine sa ciljem da stvori jedinstvenu bazu podataka o terorizmu na osnovu koje će se sa interneta ukljanjati svi sadržaji koji su povezani sa terorizmom odnosno podacima iz ove baze. Kasnije su druge, manje platforme, ušle u ovu incijativu i filtriraju sadržaj na osnovu te baze podataka. 

Glavni problem ove incijative jeste – centralizacija informacija. Jedan jedini centar odlučuje o svom sadržaju na internetu procenjujući šta jeste a šta nije ekstremistički sadržaj. I to čini na osnovu jednog seta podataka koji nije u svim slučajevima pouzdan i tačan, putem alogritma koji nekada može i da pogreši.  

To je donekle posledica monopola za koji se često optužuju ove kompanije. Iako sa dobrom namerom, stvorile su jedan filter sadržaja koji ima veoma široko dejstvo. Radi oslikavanja o kom broju podataka se radi, navešćemo da je u periodu od oktobra 2017. do oktobra 2018. Fejsbuk uklonio 15 miliona različitih delova sadržaja koji je označen kao „teroristička propaganda“, dok je Tviter samo u drugoj polovini 2018. uklonio 166,153 naloga zbog sadržaja povezanog sa terorizmom. 

Neki od ovih sadržaja možda su bili uklonjeni greškom automatizacije i nisu zapravo predstavljali sadržaj povezan sa terorizmom. 

To naravno ne znači da treba da prestanemo sa pokušajima da kažemo „ne“ ekstremizmu, govoru mržnje i širenju netrpeljivosti na mrežama. 

Ali nam govori da treba da uključimo više faktora, stručnjake i organizacije civilnog društva pre svega, u borbu za očuvanje ljudskih prava, zaštitu slobode govora i uspostavljenje granica između prava i obaveza u digitalnom prostoru. Kao i u drugim segmentima društvenog života, civilno društvo može biti dobar posrednik za balansiranje između interesa pojedinca i kontrole državnih instanci. 

Neke organizacije tog tipa zagovaraju donošenje antimonopolskih zakona koji bi omogućili veću konkurenciju kompanija koje kreiraju platforme smatrajući da se na taj način širi poligon javnog prostora i slobode govora u njemu. 

Tom logikom, potrebni su nam i Fejsbuk i Tviter i njihova pravila korišćenja i ograničenja ali i Parler i druge platforme koje bi ponudile izbor u načinu na koji se uređuje sadržaj. 

 

Pročitajte i: