Trauma ćutanja: zašto ga odmah nije prijavila?

Klinički psiholog i psihoterapeut

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock

Dakle, zbog čega neko ne govori? Upravo ćutanje predstavlja glavni pokazatelj da se radi o traumi. A trauma predstavlja najteže moguće iskustvo.

 

Pitanje koje je ovih dana preplavilo društvene mreže – a zašto ga odmah nije prijavila. U tom pitanju se čini da ne postoji eksplicitna negacija onoga što se dogodilo (seksualno zlostavljanje, silovanje). Okej, možda smo se razvili do te mere da ne budemo više u krajnje primitivnoj poziciji iz koje odbijamo da poverujemo da se nešto tako strašno desilo.  Ukoliko smo prihvatili da zaista postoje žrtve nasilja, onda smo došli do toga da ne možemo da prihvatimo da žrtve o tome ćute. Međutim, da li je to stvarna zapitanost zbog čega žrtva teško progovara o onome što joj se desilo? Iskrena zapitanost koja traži odgovor. Ili se, zapravo, kroz to pitanje provlači još ponešto?  Da li se postavljanjem tog pitanja otkriva određeni stav na datu temu?

Ukoliko se radi o neutralnom pitanju koje traži isto tako neutralan odgovor – njega je vrlo lako dati. Dakle, zbog čega neko ne govori? Upravo ćutanje predstavlja glavni pokazatelj da se radi o traumi. A trauma predstavlja najteže moguće iskustvo. Praktično ništa gore od traume ne može da vam se dogodi. A ako vam se dogodi, verovatno je da ćete o tome, barem neko vreme, a u najgorem slučaju zauvek – ćutati. To odlikuje bezmalo svaku vrstu traume. Od ljudi koji su se vratili iz ratnih područja, sa Golog otoka, iz logora, do žena i dece koja su preživela seksualnu traumu. Nije neobično da neko ko je prošao kroz najužasnije moguće iskustvo o tome nerado ili uopšte ne govori. Dalje, kada se radi o govorenju, nužno je da se radi o govorenju nekome. O sagovorniku. O drugom ljudskom biću. Sa kim se traumatsko iskustvo može podeliti? Sa nekim ko ume da sluša (a to nije mala stvar), sa nekim ko će poverovati, sa nekim ko neće umanjiti ili relativizovati iskustvo, sa nekim ko neće imati stav da je žrtva, makar i delimično, sama kriva zbog toga što joj se desilo, sa nekim ko će imati beskrajno strpljenje, ko neće preispitivati vaš razum, vaše ponašanje, vaše emocije i reakcije. Ko tu priču neće okrenuti naglavačke. Sa nekim koga takva priča neće slomiti. Jasno je da je takvu osobu teško pronaći. Jasno je, takođe, da postoje pojedinci koji nemaju nikoga takvog u svojoj najbližoj okolini.

Ono što je još teže od same traume jeste da vam niko ne poveruje da ste doživeli traumu. Kada, zbog toga, možete pomisliti da ste ludi zbog užasa koji nosite u sebi.

Podrži Talas

Podrži Talas

O traumi i traumatskom iskustvu može veoma mnogo da se govori i piše. U najkraćem, nepodnošljiva osećanja koja prate žrtvu traume budu – stid, osećanje krivice, osećaj da ste prljavi, preispitivanje sopstvenog razuma (naročito ako vam ne veruju ili umanjuju vaš doživljaj), doživljaj da ste sami krivi zbog toga što vam se desilo, da ste tome nekim svojim ponašanjem doprineli ili izazvali, da se to sve možda baš i nije desilo tako kako vam se čini, da preterujete, i tako dalje. Beskrajno preispitivanje i sumnja u sopstveni razum. Sve ovo nije lako prevazići, da bi moglo da počne se govori. A kad počne da se govori…

… kada ste nekako izašli na kraj sa unutrašnjim hororom, čeka vas onaj spoljašnji. Kako je čest slučaj da zlostavljač bude osoba iz bliskog okruženja žrtve, iz porodice, odnosno osoba od poverenja, ili pak osoba koja ima izvesnu moć, stvari postaju mnogo komplikovanije. Možete li, zaista, da zamislite takvu poziciju? Da, recimo, vaše priznanje dovede do stvarnog urušavanja porodice? Da vas zbog toga odbace? Ili da svakodnevno nakon toga budete izloženi nepojmljivo paradoksalnim situacijama, poput one u kojoj zlostavljaču kada izađe iz zgrade suda aplaudiraju, pošto ima političku moć? Mreža patoloških odnosa na mikroplanu (porodica ili radni kolektiv), kao i na makroplanu (šira društvena zajednica) činiće da se osećate kao muva uhvaćena u istu tu mrežu. Vaša unutrašnja borba o kojoj je bilo reči malopre neće biti ništa u poređenju sa spoljašnjom. Čeka vas policija u koju (gle čuda) nemamo poverenja. Čeka vas tužilaštvo koje ćuti mnogo više nego što ste vi ćutali. Čeka vas sudstvo koje ćete vi čekati godinama, ako ne i decenijama. Čekaju vas dobronamerni tabloidi. Čeka vas stigma. Kakva god, pa čak i stigma žrtve. Čeka vas zadiranje u svaki detalj vaše intime. Čeka vas novo, simboličko silovanje. A vi čekate pravdu, ako usput ne izgubite pojam o istoj.

Sa namerom da ne završim u defetističkom tonu, već samo da dam okvir razumljivom dugogodišnjem ćutanju žrtve, želeo bih da istaknem da se posle jedne Milene javila i jedna Iva. Da se javilo još devojaka koje su želele da zadrže anonimnost. I da to predstavlja nadu da će ih se javiti još. I time omogućiti, iako nisu dužne da spasavaju čitav svet, da „početi govoriti“ bude barem malo lakše.

Pročitajte i: 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.