Sekundarna viktimizacija žrtve i zašto moramo da naučimo decu da „ne znači - ne“

Novinarka dnevnog lista "Danas"

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

Šta znači podrška žrtvama seksualnog nasilja i zašto je važno da decu u najranijem dobu naučimo kako da prepoznaju zlostavljanje, za Talas objašnjava Goran Milovanović, doktor psihologije i big data istraživač.

 

Dok učimo šta znači sekundarna viktimizacija žrtve i zašto neka pitanja nikada ne treba da postavimo sa „ali“ već sa rečima ohrabrenja i ukazivanjem na sistemske propuste, istovremeno treba da učimo decu od najranijeg doba da: ne znači – ne. 

U svetlu aktuelnog slučaja svedočenja nekoliko glumica o seksualnom nasilju koje su doživele, o ovome smo razgovarali sa Goranom Milovanovićem, doktorom psihologije, koji je pokrenuo inicijativu „NE znači NE“ za kreiranje platforme i peticije kojom bi se zahtevalo uvođenje obuke o seksualnom uznemiravanju u osnovne škole.  

 

Podele između podrške i „ali“

Prema poslednjim informacijama iz Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, nastavnik glume Miroslav Aleksić saslušan je i određen mu je pritvor zbog osam silovanja i sedam nedozvoljenih polnih radnji koje mu se stavljaju na teret. 

Aleksić je priveden nakon što ga je nekoliko glumica javno optužilo za seksualno zlostavljanje još dok su kao maloletne učenice pohađale njegovu školu glume. Prva je javno istupila Milena Radulović, pa Sara Zeljković, zatim se oglasila Iva Ilinčić. 

Ono što je potom usledilo su oštre, u ovakvom trenutku izrazito štetne, podele na one koji žrtvama izražavaju podršku, upućuju reči ohrabrenja ili trezveno govore o sistemskom problemu nasilja, i sa druge strane, na one koji postavljaju pitanja. Pitanja koja uglavnom počinju sa „ali“. 

„Ali zašto je progovorila tek sada“, „ali zašto nije prestala da pohađa časove“, „ali šta će joj to da se obrati medijima“, i još hiljadu drugih „ali“ koja ovde izražavamo radi ilustracije i kako bismo jasno mogli da ih precrtamo, iako ne zaslužuju da se bilo gde u javnosti ponovo postave. 

Svako „ali“ vodi novom povređivanju žrtava, skreće pažnju sa ključnog problema – serijskog nasilja nad maloletnicama – i dovodi nas do onoga što se zove sekundarna viktimizacija žrtve. 

Ipak, među brojnima koji su iskazali podršku za prijavljivanje slučajeva nadležnim institucijama, bilo je i onih koji su otišli korak dalje u edukovanju javnosti o tome kako teba govoriti o nasilju, posebno među decom. 

 

Društvo stereotipa i pojednostavljenih objašnjenja

Jedan od njih je Goran Milovanović, koji je, pozivajući stručnjake na reakciju, predložio da se okupe oko peticije kojom će se zahtevati uvođenje obuke za prepoznavanje zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja u nastavne programe osnovnih škola. U razgovoru za Talas Milovanović odgovara šta negativni komentari koje smo mogli pročitati i čuti govore o našem društvu i njegovom odnosu prema žrtvama. 

– Takav odnos je posledica osobina kulture, i to ne samo naše. Kultura, taj skup ustaljenih struktura opažanja, reagovanja, ponašanja uopšte, skup navika i mišljenja koji lako proizvodi stereotipna, pojednostavljena, pogrešna objašnjenja društvenih događaja, koji su u realnosti toliko složeni da zahtevaju veliki, svestan mentalni napor da bi se razumeli… Jednostavnije rečeno, ljudi imaju potrebu da reaguju, govore, formiraju stav i mišljenje pre nego što posvete mentalni napor tome da razumeju kroz šta je, na primer, psihološki morala da prođe žrtva silovanja do momenta kada je odlučila da javno istupi i zatraži zaštitu i pravdu. Takva pojednostavljenja imaju i funkciju održavanja ustaljenog poretka, asimetričnog odnosa moći između muškaraca i žena, sveta u kome se „zna neki red“ jer je promena, a posebno krupna društvena promena, nešto što u ljudima po pravilu izaziva strah. Da se zna neki red i gde je kome mesto, pa makar on opravdavao i neljudske činove. Svaki put kad čujem taj „ALI“ deo rečenice: „Pa dobro, jeste on nju silovao, ALI…“ – osetim se jezivo, ističe Milovanović.

Uporedo sa svim tim „ali“ mogli smo da vidimo mnogo komentara/objava i ličnih priznanja žena i devojaka o različitim slučajevima seksualnog uznemiravanja i nasilja koje su one lično doživele. Čini se da su ih priče Milene, Sare, Ive i ostalih koje su žele da sačuvaju anonimost a ipak napravile važan potez, ohrabrile da progovore o svojim iskustvima. Sada se stiče utisak da su ovakvi problemi svuda oko nas i da se mnogo toga krilo „pod tepihom“. 

Milovanović naglašava da je zato važno da decu od početka učimo kako se seksualni predatori prepoznaju, kako se na njihove reči i postupke reaguje i kako se od njih zaštititi. 

Da obrazujemo naše građane od malih nogu tako da znaju da će uvek imati podršku da o zlostavljanju govore javno, da to nikada nije sramota, naprotiv, da je to čin vrhunske hrabrosti. Da ih obrazujemo da ne kriju, ni od koga, ni po koju cenu, ako im se tako nešto dogodi. Da ohrabrujemo i podržavamo poteze poput onog koji je povukla Milena Radulović a sledile je druge hrabre žene. To je ono najvažnije što možemo da uradimo, preko toga što naravno moramo jedni druge da pazimo, štitimo, svakodnevno, non-stop. Ne kada dođe do čina poput silovanja, već na prve znake da bi nešto moglo da ode u tom pravcu, okolina potencijalne žrtve mora da bude informisana i da počne da motri. Mi svi treba da budemo policajci jedni drugima, ali ne u omiljenoj srpskoj, paranoidnoj konotaciji „špijuniranja“, nego u smislu mreže podrške i zaštite, navodi on. 

 

Inicijativa da učimo decu „NE znači NE“ 

Milovanović je, upravo zbog toga, na vesti o ispovestima glumica o nasilju reagovao predlažući rešenja i pozivajući kolege psihologe, pedagoge i druge stručnjake da se uključe u ovu inicijatvu, ali prvenstveno sa saosećanjem roditelja, kako i sam ističe. 

To je transformacija koja nam je potrebna: od teme koja, onako, možda i nije za svakodnevni razgovor, u temu o kojoj se govori često i otvoreno.

On ističe da je važno da se već na nivou osnovnoškolskog uzrasta deca uče o ovakvim temama jer se svakodnevno suočavamo sa stavovima koji su duboko ušančeni u kulturu, u kolektivne obrasce opažanja i delanja, u kolektivne mehanizme formiranja stava i reakcije. 

To su najinertnije, duboko ušančene stvari u nama, stvari koje nas čine da, i pred očiglednim reagujemo drugačije, jer smo pripadnici kolektiva i verujemo da nas kolektiv prihvata samo ako neprestano ponavljamo nešto što je ponavljano desetinama ili stotinama godina. To je kao kad nekoga rulja odluči da kamenuje, a osoba koja „mrava ne bi zgazila“ priđe da baci kamen tek da je neko ne bi pogledao čudno – znate, da se ne dogodi da i nju kamenuju. Malo pokažeš da nisi normalan, da ti je Ok da baciš kamen na čoveka, ali te zato ekipa odmah prihvati baš zato što si Ok. To je, na primer, i osnovni mehanizam koji drži totalitarna i autoritarna društva na okupu kad se jednom ustroje tako. Zato što je to promeniti tako teško, mora da se krene u promenu od malih nogu.

Pored toga, Milovanović dodaje i da je očigledno da smo do sada sa decom nedovoljno razgovarali o ovakvoj temi i da taj razgovor mora da se povede i vodi u školi, porodici, na poslu, u krugu prijatelja, vršnjaka, svejedno, svugde, i to često. 

– To je transformacija koja nam je potrebna: od teme koja, onako, možda i nije za svakodnevni razgovor, u temu o kojoj se govori često i otvoreno. Od kako se ovo dogodilo, razmišljam na koji način da pristupim takvim razgovorima sa mojim ćerkama kada za to bude trenutak. I shvatam koliko je teško, ali su srećom tu njihove majke – dve emancipovane, osvešćene žene za koje znam da su osobe koje bi znale da se zaštite – na čiju ću pomoć i mudrost moći da se oslonim. I to je izuzetno važna stvar, da to nije „ženska tema“, nešto o čemu pričaju drugarica sa drugaricom ili majka sa ćerkom isključivo. Mi, muškarci, prevalentni zlostavljači, ne smemo da se sklanjamo iz toga, naglašava on. 

FINALNA VERZIJA teksta peticije kojom zahtevamo uvođenje metoda prepoznavanja, reagovanja, i zaštite od seksualnog…

Posted by NE znači NE on Monday, January 18, 2021

 

 

Jedini zahtev – adekvatni obrazovni programi

Incijativa koju je Milovanović pokrenuo brzo je prihvaćena među kolegama, uključili su se u predloge za sastavljanje peticije kojom bi se tražilo uvođenje obuke u osnovne škole, dobila je naziv „NE znači NE“ i pokrenute su internet platforme za dalji rad i širenje ideje. 

On dodaje i da inicijativu nije pokrenuo na osnovu lične ekspertize, pošto je ona u psihologiji i društvenim naukama daleko od problematike seksualnog nasilja, zlostavljanja, pa čak i od neposrednog rada sa ljudima, već da je želeo da pomogne „da se stvar pokrene“, da pruži tehničku podršku, oslanjajući se isključivo na afilijaciju oca dve maloletne ćerke i potpuno prelazeći preko činjenice da iza sebe ima doktorat iz psihologije. 

Od strane stručnjaka za ovu problematiku obavešten sam da se taj obrazovni paket već nalazio pred nadležnim Ministarstvom, ali da do implementacije nije došlo. Zašto?

– Već sam preko socijalnih mreža u kontaktu sa ekspertkinjama u ovoj problematici od kojih očekujem da nam pomognu da inicijativu uobličimo, i koje nas informišu o prethodnim pokušajima da se problemu pristupi sistematski i to upravo kroz obrazovni sistem. Postoji čitav obrazovni paket, za osnovne i srednje škole, i to promišljen, obuhvatan, solidan, u izdanju Incest trauma centra. Od strane stručnjaka za ovu problematiku obavešten sam da se taj obrazovni paket već nalazio pred nadležnim Ministarstvom, ali da do implementacije nije došlo. Zašto? Pošto se inicijativa zavrti, i nadam se omasovi, moj plan je da kontrolu potpuno predam koleginicama i kolegama koji su neposredno stručni u oblasti prevencije seksualnog nasilja, naveo je Milovanović. 

On ističe da je domen „neznacine.rs“ nastao za potpisivanje teksta peticije a da se nada da će dalje stvaranje šire platforme preuzeti stručnjaci, organizacije i instucije koji su sposobni da ove zahteve i sprovedu. 

– Nama je potreban društveni koncenzus oko ovog pitanja, ono do čega se u Srbiji po pravilu dolazi teško ili nikako. Ideja je inicijativa, poslati što masovniju poruku o tome da znamo da postoji stručnost za tako nešto, i da više nećemo da čekamo da nas novi medijski napisi i svedočenja zaprepaste, već da su nam deca na vreme obrazovana i obučena da opasnost prepoznaju, suprostave  se, i sačuvaju. Niti je ovo prva, a tek nije jedina, inicijativa u Srbiji da se nešto uradi po pitanju seksualnog zlostavljanja. Mi ćemo samo specifično zahtevati jedno: da se odgovarajući programi uključe u obrazovanje naše dece od osnovne škole na dalje, zaključuje on. 

Na kraju, Milovanović objašnjava i koja je prava i adekvatna reakcija koju svako od nas kao pojedinac, pa i društvo u celini treba da pokaže u ovakvim situacijama, prema žrtvama nasilja ali i počiniocima. 

– Prema žrtvama: empatija i poštovanje. Ohrabrivanje. Ja ne mogu da zamislim Srbiju koja bi danas prepoznavala veću heroinu od Milene Radulović i devojaka koje su istupile za njom. Prema počionicima? Znate, postoji razlog zašto imamo tužioce, forenzičare, policiju, sudove, i druge nadležne organe – ako ih nisam pobrojao sve. U krajnjoj liniji, smatram da su i počinioci ljudi kojima je potrebna pomoć, ali ne i ljudi za koje smemo da dopustimo da izbegnu sankcije, jasne i stroge, za dela koja su počinili, ističe sagovornik Talasa.

Pročitajte i: