Politika kroz film: od propagande do demokratske kulture

Politikolog, Predavač na Webster Univerzitetu

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: promo „Senke nad Balkanom“

Ako je većinski izborni sistem prva neophodna promena u strukturi političkog sistema, onda je finansiranje drugačijeg filmskog sadržaja druga neophodna promena u kulturnoj politici.

 

U Srbiji se uvrežilo mišljenje da smo narod kome ne ide demokratija jer nema demokratsku kulturu. Na taj način, ne samo da se obesmišljava svaka moguća strukturna promena, već se širi i malodušnost – ko će čekati decenije sticanja političke kulture? Paradoksalno, neizrečeni zaključak je da neka čvrsta ruka treba da nam uvede demokratiju. Pošto su domaće čvrste ruke uglavnom autoritarne, ostaje nam jedino nada u demokratizaciju spolja. Ovaj pristup je duboko pogrešan, jer pretpostavlja da se kultura stvara spontano. To nije tačno.

Pošto zagovaram uvođenje većinskog izbornog sistema često se suočavam sa tri vrste kritika. Jedna kaže da bi većinski sistem cementirao vlast SNS na dugi rok. Druga kaže da sam od većinskog izbornog sistema napravio panaceju, magični eliksir. Treća kaže da nijedan izborni sistem ne može popraviti stanje, jer je naša kultura nedemokratska.

Na prvu kritiku sam odgovarao (vidi bar moje kolumne za Talas). Druga je površna, ali lepljiva, jer – ko o čemu, Mrdalj o izbornom sistemu. Međutim, ono što opozicija tek sad otkriva, jasno je svakom ko, kao ja, nastupa kao autsajder – medijske sekunde su skupe, a pažnja javnosti krhka, što sve nameće kratku formu. Ne program od trideset tačaka, niti desetine zahteva i uslova. Kompleksnost mnoštva ciljeva zbunjuje javnost koja traži konkretan pravac delovanja da bi izračunala šta je spremna da  žrtvuje.

Odgovor na treću kritiku je zato delom odgovor i na drugu: ako je većinski izborni sistem prva neophodna promena (u strukturi političkog sistema), onda je finansiranje drugačijeg filmskog sadržaja druga neophodna promena (u kulturnoj politici). Šta to konkretno znači?

Podrži Talas

Podrži Talas

Ovaj pristup počiva na teorijskom pravcu koji dominira studijama nacionalizma. Modernistička teorija kaže da nema ništa „drevno“ i „organski“ u nacionalnom osećanju. Prosto rečeno, nacija nije skup osoba istog genetskog porekla koje su vekovima baštinile isto ime i isti jezik pod kojim nastupaju danas. Naprotiv, nacija je skup raznorodnih osoba vaspitanih tek kroz par prošlih generacija da veruju da ih zajedničko poreklo ili bar zajednička sudbina vezuju u neraskidivu političku zajednicu. Vaspitani su, ujedinjeni i povezani predanim radom kulturne, političke i ekonomske elite koja je imala interesa, uverenja i sredstava (novac, škola, oružje, novine, telegraf, železnica…) da se upusti u taj projekat. Prvi projekti su započeti oko Francuske revolucije, poput srpskog, a neki nedavno, poput crnogorskog.

Kao što se sistematskom propagandom gradi svest o dubokom zajedničkom poreklu, tako se sofisticiranom propagandom može „graditi sećanje“ o demokratskoj tradiciji nacije. Ako ste čuli za „kulturu/politiku sećanja“, to je verovatno bilo u kontekstu koji bi se u Srbiji opisao „drugosrbijanskim“, „građanskim“, „soroševskim“, „levičarskim“, i sl. Svesni da su svest, sećanje i identitet promenljive kategorije, oni su uzeli na sebe da demobilišu srpski nacionalizam „suočavajući ga sa prošlošću“ koja izgleda vrvi srpskim krivicama. Sa druge strane, plitki nacionalisti ne shvataju da se nacionalni identitet ne nosi u krvi, nego u vezivanju za priču o naciji. Zato kulturnu politiku svode na folklornu patetiku u boljem, a klerikalni šovinizam u gorem slučaju.

Obe ove struje paralizuju naš demokratski razvoj. Prva tvrdi da nam demokratija nikad nije išla (tipa Dubravka Stojanović), a druga (dominantna) idealizuje jedinstvo na autoritaran način (tipa Dragoslav Bokan). Obe struje u Srbiji vide kasarnu – prva kudeći, druga veličajući. Treća, najslabija struja, nacionalizmom odbija zapadne krugove i time liberalnu omladinu, ali insistiranjem na demokratiji odbija vladajuće elite i rastuće nacionalističko-autoritarnu omladinu koja u demokratiji prepoznaje neprijateljski zapadni liberalizam (tipa Slobodan Antonić).

Sada je neophodna kombinacija sofisticiranosti prve struje i ciljeva druge, ne bi li se nacionalizam u Srbiji otvorio za liberalnu demokratiju. Ono što bi ih povezalo je shvatanje da se „kolektivno sećanje“ može u kratkom roku produžiti za dva veka, od 1990. ka 1790. Metod za to je filmska dramatizacija uspona i padova demokratskih institucija u Srbiji u poslednja dva veka. Politički procesi, ideologije, rasprave, interesi i sukobi oko temeljnih pravila izgradnje moderne srpske države nisu ništa manje uzbudljivi od njenih ustanaka i ratova za oslobođenje i ujedinjenje. Sada je zadatak naše filmske industrije da se nasloni na istoričare i politikologe bar koliko na kostimografe i scenografe.

Da to moraju biti filmovi i serije, a ne knjige, jasno je svakome ko je ikada gledao Brusa Lija, jer je izvesno odmah negde našao nunčake. Sećam se da smo kao klinci pohrlili iza lokalne samoposluge da gledamo srećnike sa skejtbordima nakon što je prikazan Trashin’. Verovatno jedan dobar deo jugonostalgije počiva u sistematskoj indoktrinaciji putem partizanskih filmova. Ja sam dobio ime po jednom od njih. Još je Marko Miljanov zapisao: „fajde je i zborit i mislit o dobru“, iskusivši ono što će moderna nauka dokazati: dobra priča pokreće hemijske procese u mozgu koji utiču na naše ponašanje. Sada treba ispričati priču o srpskoj demokratiji.

Vidi se da postoji glad za slikom o predkomunističkoj Srbiji. Nije samo kvalitet uticao na popularnost „Korena“, „Senki nad Balkanom“ i „Montevidea“. Moderne teme su prikazane kao nešto staro i naše: klasne razlike, sukob sa vlašću, korupcija, partijske razmirice… Jednom rečju, spajanje današnjice sa počecima našeg modernog društva. Kada sve deluje haotično i malodušno, imati takvu tačku oslonca postaje pitanje opstanka društvene koordinacije. Naša filmografija retko pruža jasne i politički nadahnjujuće primere političkih korena naše modernosti. Dominiraju ratni filmovi koji veličaju samoubilačku borbu i filmovi rezignacije i samoponištavanja.

Nažalost, teme nastanka i razvoja političkog sistema u našoj filmografiji nisu obrađivane. Film „Timočka buna“ (1983) se dotakao ideoloških pitanja, ali iz uske komunističke vizure. Veličanstvena serija „Vuk Karadžić“ je možda i jedina koja pruža solidan istorijski osvrt na korene političkog sistema. Međutim, ne obiluje referencama na političke ideale samouprave i ograničenja samovolje vladara koje bi gledaoci danas lako prepoznali u svojoj svakodnevici, poput serije John Adams. Pošto je snimana u komunizmu, to se i nije moglo očekivati. Ali, više od trideset godina nemamo ni sličan pokušaj osim „Korena“ koji opet pate od istog problema – nedostatka šireg ideološkog konteksta.

Politika kroz film: od propagande do demokratske kulture

Iz filma „Timočka buna“, screenshoot

Scenariji su već praktično napisani. Memoari i zapisnici sa raznih skupštinskih zasedanja su lako dostupni. Pisma građana svojim poslanicima u skupštinama takođe. U njima čitamo kako je raspravljano uvođenje metričkog sistema i jedinstvene valute, kako su glasači kontrolisali svoje poslanike, kako se skupština borila da kontroliše ministre i ograničava vladare, vidimo prve tajkune i imigrante, jednom rečju – vidimo kako je ovo sve počelo. U vreme današnje konfuzije i malodušnosti to podsećanje na početke pojednostavljuje stvari, jer gledaoce vraća u vreme kada se državna vlast konstituisala od nule. Od Marićevića jaruge.

Istorijske studije obiluju živopisnim i nekad neverovatnim scenama. Tako Jaša Prodanović opisuje kako su poslanici dolazili na skupštine naoružani, kako su Beograđani jedno vreme odbijali da se vrši kontrola glasačkih mesta (jer je bilo uvredljivo sumnjati da bi neko varao), dok su u drugo vreme na Vračaru politički protivnici jedni druge držali u velikoj rupi, navodeći u nju kišnicu i iznutrice iskasapljene stoke, što je scena koje se ne bi postidela ni mašta holivudskih scenarista.

Ako bi publika danas mogla da „vidi“ svu dramu demokratskog razvoja Srbije u 19. veku i tako u njoj prepozna svoje današnje probleme, to bi dramatično podiglo nivo demokratske kulture jer bi se kolektivno sećanje proteglo na dva veka i mnoštvo poučnih priča koje emotivno povezuju građane. Demokratija bi se tako sagledala kao optimalno organizaciono rešenje uobličavano iskustvom borbe za slobodu od domaće i strane vlasti, a ne kao zapadno nametanje sumnjivih vrednosti koje nas slabe.

Pročitajte i: 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.