Foto: iStock
*Tekst je deo autorskog serijala „Izbori u Srbiji – zablude i rešenja“
Srbija je, uz Jermeniju, zemlja sa najnižim poverenjem u izborne procese u Evropi. Navedene razlike u brojkama poligon su za optužbe o krađi, o mrtvima koji glasaju, o dijaspori umesto koje se dopisuju glasovi.
Iako sam prošlog meseca najavio da će se sledeći tekstovi baviti pokrajinskim i lokalnim izborima, nekada nas aktuelni događaji preduprede, pa smatram da je hitnije posvetiti se njima. Stoga ćemo priču o pokrajini i lokalu odložiti za naredne tekstove, a danas bih se osvrnuo na mapu koju je nedavno na mreže postavio Dušan Dačić, inače autor odlične fejsbuk stranice Kartografija. Na mapi je prikazana razlika između broja birača upisanih u birački spisak i broja (tj. procene Republičkog zavoda za statistiku o broju) punoletnih građana u Srbiji, po opštinama, za 2018/2019. godinu:
Razlika upisanih u birački spisak u odnosu na podatke o broju punoletnih stanovnika. Autor: Dušan Dačić
Mapa je odmah izazvala pažnju na društvenim mrežama, a komentarisana je i u tradicionalnim medijima. Najveću buru je podigao podatak da broj upisanih birača u spisku premašuje broj punoletnih građana za gotovo 700 hiljada. Ova cifra je od tada postala predmet brojnih spekulacija, sumnji u izborni proces i teorija zavere o “fantomskim glasačima”. Zbog toga smatram da je nužno da se dodatno razjasni i ova mapa i sam birački spisak, iako sam o istom pisao ovde pre nekoliko meseci.
Gde su nam birači?
Podatak o višku u biračkom spisku nije tajna za istraživače izbornog procesa. Većina “struke” smatra da broj birača prisutnih u Srbiji ne prelazi 5,5 miliona, što bi značilo da je razlika još veća od prikazane na mapi – tj. da na spisku ima milion upisanih viška.
Objašnjenje za razliku u brojkama je veoma jednostavno. Naime, radi se uglavnom o dijaspori. Iz Srbije se godišnje iseljava oko 50 hiljada ljudi (podatak za 2019. kaže 51 hiljada). Na desetogodišnjem nivou govorimo o pola miliona i svi ti ljudi uglavnom ostaju upisani u birački spisak – glasanje za naše izbore se organizuje i u dijaspori, upravo za državljane Srbije koji žive u inostranstvu.
Stvar je u tome što gotovo niko od građana koji se trajno isele iz Srbije ne odjavi prebivalište. Taj deo je do administrativne nekulture nas kao građana. Drugi deo problema se odnosi na tradicionalnu aljkavost naše administracije – naime, čak iako se neko odjavi, birački spiskovi u Srbiji se vode kao trećerazredni posao. Njih vode lokalne samouprave, kao posao poveren od strane Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave. U praksi, gotovo nijedna opština u Srbiji nema trajno zaduženu osobu specijalizovanu da se bavi biračkim spiskom (iako je ažuriranje spiska svakodnevni posao). Obično se taj zadatak navali na leđa nekom referentu koji se bavi sa još deset drugih poslova, a spisku se posveti pred same izbore, odnosno onda kada Ministarstvo pritisne lokalne samouprave. Kontrolu vrši upravna inspekcija, koja nema dovoljno ljudstva, a kazne za propuste su blage i retko se izriču. Provere biračkog spiska tj. češljanja vrše se periodično, ali to radi MUP koji na terenu treba da utvrdi da li je neka osoba trajno napustila Srbiju (ili je preminula a nije izbrisana), što je dug i mukotrpan proces. Poslednje veće češljanje rađeno je pre izbora 2020. godine i tada je nekih 140 hiljada ljudi izbrisano. Uzgred, kad smo kod preminulih, od prošle godine matične knjige umrlih su direktno povezane sa biračkim spiskovima, te se preminuli automatski brišu – ostalo je samo da se “češljanjem” obrišu zaostali od ranije, što je obično problem u opštinama sa slabijim administrativnim kapacitetima.
Osim toga, u spisku se nalazi veliki broj građana okolnih država (najviše Bosne i Hercegovine i Crne Gore) koji imaju državljanstvo Srbije. Oni nisu dijaspora u klasičnom smislu, nisu se iselili iz Srbije, već su državljanstvo stekli na osnovu toga što su etnički Srbi. Jedan deo njih su studenti koji su studirali u Beogradu i Novom Sadu i tada su se prijavili za državljanstvo, a javna je tajna da je veliki broj njih upis u državljanstvo stekao na osnovu fiktivne prijave prebivališta u Srbiji. Naime, mnogo je lakše obaviti taj posao za par sati kada ste u poseti u Srbiji, nego sticati državljanstvo preko konzularnog predstavništva u Banjaluci ili Podgorici – em je skupo, em se čekaju redovi, em cela procedura dugo traje. Uz to, pograničnim oblastima tih država je Srbija fizički bliže od ambasade ili konzulata.
Ne postoji tačan podatak koliko je takvih državljana, ali procena je da se radi o stotinama hiljada. I oni su upisani u birački spisak. Uostalom, i Milorad Dodik, član Predsedništva Bosne i Hercegovine, uredno je glasao na lokalnim izborima u Beogradu 2018. godine.
Sve u svemu, mi kao država smo od izbora, najmasovnije i najvažnije aktivnosti u jednoj demokratiji, napravili trećerazredni posao koji se obavlja ofrlje.
Posledice za vlast i opoziciju
Takvo postupanje proizvodi važnu posledicu – ogromno nepoverenje u izborni sistem. Prema jednom istraživanju, Srbija je uz Jermeniju zemlja sa najnižim poverenjem u izborne procese u Evropi. Navedene razlike u brojkama poligon su za optužbe o krađi, o mrtvima koji glasaju, o dijaspori umesto koje se dopisuju glasovi.
Stava sam da su takve prevare teško izvodljive i, sa pozicije vladajuće stranke – nepotrebne. Ako ih ima, dešavaju se na nivou incidenta, a ne organizovane strategije.
Objasniću. Pre svega, takva prevara zahteva ogromnu logistiku. Morate da utvrdite na kojem biračkom mestu (a ima ih više od osam hiljada!) se nalaze upisani koji su u dijaspori, pa da šaljete tamo ljude da dodaju glasove. Na nekom biračkom mestu to će biti 10 glasova, na nekom 100, ali sve u svemu to je ogroman poduhvat za koji vam treba hiljade ljudi da biste postigli nekakav efekat. Uzgred, naš izborni sistem, inače katastrofalan u mnogim aspektima, u pogledu verifikacije identiteta glasača je solidan, tako da to dodatno otežava mahinacije.
Osim toga, zašto bi SNS to radio? Ova stranka ima ogroman pul glasača i nemaju potrebu da vrše komplikovanu izbornu prevaru (koja ostavlja i pisani trag) jer te glasove već dobijaju na druge načine: bilo objektivnom popularnošću, bilo ostalim “jednostavnijim” metodama – funkcionerskom kampanjom, medijima, sistemom sigurnih glasača itd.
Optužbe za prevaru ovog tipa uglavnom viđamo na društvenim mrežama i čini mi se da je to svojevrsno bežanje od stvarnosti, tj. pokušaj racionalizacije realnosti u kojoj ne može da se prihvati činjenica da SNS dobije dva miliona glasova. Takav pristup šteti opoziciji, jer sprečava suočavanje sa stvarnim izvorima popularnosti SNS i sprečava stvaranje realne strategije borbe.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.