Foto: iStock
*Tekst je deo nove rubrike “Popularna nauka sa Milanom Ćirkovićem”
Ključni aspekt visokih cena određenih proizvoda i usluga je onaj koji proističe iz prirode same inovativnosti. Otkuda visoke cene? Odgovor je jednostavan: te stvari su skupe zato što su nove.
Među brojnim konfuzijama i mitovima koji se rađaju na uvek aktuelnoj tromeđi nepoznavanja istorije, nerazumevanja ekonomije i bahatog prezira prema logici, često se pojavljuju tvrdnje kako je neki proizvod, najčešće lek ili terapija, preskup. To je standardna pojava koja se u posebno spektakularnoj formi ispoljava na internet forumima i društvenim mrežama kada se povede neka humanitarna akcija za lečenje dece koja pate od retkih bolesti. Percepcija preskuposti se zatim obavezno koristi za razvijanje teorija zavere, širenje opštih mesta o „farmaceutskoj mafiji“, ili izlizane frazetine o „belosvetskoj nepravdi“. U ekstremnijim vidovima, ovo prelazi u kukumavčenje ili emocionalne izlive tipa „sramota me je sveta gde lek za dete košta 2 miliona”; po već poznatom fenomenu „ludila masa“[1], tako dolazimo i do rezigniranih poziva na smak sveta i sličnih manifestacija infantilne neodgovornosti. A onda se time osećaju ohrabreni i podstaknuti inače ne sasvim stabilni likovi iz domena antivakserstva, negiranja klimatskih promena i drugih pseudonaučnih pokreta i grupa koje karakteriše najblaže rečeno labav odnos prema istini. Koliko je to opasno u doba u kojem postoje realne globalne katastrofičke pretnje, ne treba posebno naglašavati.
Na stranu što ovo odaje zastrašujuće nerazumevanje smrtnosti, a posebno smrtnosti dece, kroz istoriju. Na stranu svi „tehnički detalji“ koje ponekad retki heroji popularizacije nauke i racionalnog mišljenja pokušavaju da objasne: godine i decenije razvijanja, etička potreba za testiranjem, itd. i sl.[2]
U ovom tekstu baviću se samo jednim, ključnim aspektom visokih cena određenih proizvoda i usluga – onim koji proističe iz prirode same inovativnosti.
Otkuda visoke cene? Odgovor na ovo je u suštini jednostavan: te stvari su skupe zato što su nove. U zamišljenim (ili realnim, zavisno od našeg pogleda na kosmološku i filozofsku hipotezu multiverzuma) drugim svetovima na istom ili nižem stepenu naučno-tehnološkog razvoja dotični proizvod ni ne postoji. Ono što ne postoji, nema ni cene. Ako bismo pošto-poto želeli da mu pripišemo cenu, onda je jedino smisleno reći da je ona beskonačna. Već sâm prethodni iskaz ukazuje na postojanje vremenske asimetrije u razmatranju ovog problema: ono što je konačno ili beskonačno skupo u prošlosti i sadašnjosti, neće to nužno biti u budućnosti. Ovo nije nimalo kompleksno, u izvesnom smislu je uznemirujuće jednostavno, i samo u javnom diskursu u kojem se neguje prezir prema logici kao nečem stranom i tuđinskom, suprotnom našoj „tradiciji“, takvu je stvar neophodno objašnjavati i elaborirati.
Kada je u drevnom Elamu/Sumeru izmišljen točak, jedan od nesporno najznačajnijih izuma svih vremena, i on je bio izuzetno skup. Čak možemo sa sigurnošću reći da je za ogromnu većinu stanovnika Mesopotamije i okolnih krajeva ta ultramoderna tehnologija bila preskupa, bez obzira da li je bila implementirana u glini, drvetu, bronzi ili kamenu (da, neki od najstarijih primera točkova pronađenih npr u Tepe Pardisu, u Iranu, bili su isklesani od kamena, najčešće granita). Kola kao prevozno sredstvo bila su u prvom periodu isključivi prerogativ najimućnije aristokratije, sveštenstva i – naravno – vojske. Mada je besmisleno pokušavati da se kvantitativno izračuna koliko su kola sa četiri točka koštala u Uru u doba Prve dinastije, oko 2650. pre n. e., u terminima današnjih evra ili dolara, sasvim je jasno da je u terminima dostupnosti to bilo na nivou na kojem je danas korišćenje spejs šatla ili nuklearne podmornice klase Ясень. Nek svako za sebe zaključi da li je to preskupo ili ne.
Dakle, inovacija je uvek skupa kada se pojavi. To je bio slučaj nekada, to je sa još mnogo više razloga slučaj danas, kada se inovacija više ne postiže u garaži, šumi, kamenolomu ili na poljani, nego su za nju potrebni veliki timovi od stotina ljudi, zgrade, mašine i drugo. Naravno, to se brzo menja kada prestaje da bude nova, što zavisi od čitavog niza faktora koje je vrlo teško kauzalno urediti. Točak, poljoprivreda, metalurgija, sijalica, personalni računari su relativno brzo pojeftinili, obzirom na primenu u mnogo različitih sfera ljudskog delanja. Što je inovacija egzotičnija i više specijalizovana, to će proces duže trajati i imati više faza. Veoma specijalizovane inovacije poput gotskih lukova srednjevekovnih katedrala ili nuklearnih reaktora mogu zahtevati decenije ili čak vekove da postanu šire dostupne. U pojedinim slučajevima, tek pojava sekundarnih inovacija može omogućiti ekspanziju – parna mašina je gotovo isključivo korišćena za ispumpavanje vode u rudnicima prvih više od pola veka, od Njukomena do Vata; potonji je, između ostalog, tokom 1770-tih konstruisao prvi pouzdani način za konverziju linearnog kretanja klipa u rotaciju osovine, što je omogućilo svu potonju primenu u mašinstvu i saobraćaju, te dramatično pojeftinjenje čitave tehnologije. Ne treba podsećati da je to bio preduslov čitave Industrijske revolucije i dramatičnog povećanja dužine i kvaliteta ljudskog života koji je revoluciju pratio.
Pored toga što su skupe, inovacije su gotovo po definiciji teško predvidljive. (Ovde je od značaja napraviti razliku između inovacije kao opštije kategorije i izuma kao konkretne stvari koja je do inovacije dovela; o ovome postoji odlična rasprava u novoj knjizi Meta Ridlija.[3]) Ukoliko su zaista značajne, one su skalabilne: pojavljuju se na različitim skalama prostora, vremena, materijalnih resursa, radne snage, itd. koristeći suštinski istu strukturu i nacrt. Skalabilnost je, međutim, tipična „slepa mrlja“ kod posmatrača inovacija, privrednika, ali često i samih inovatora.
Vilbur Rajt – jedan od dva brata poznatog prezimena – je tvrdio kako komercijalnih letova avionima neće biti još „hiljadama godina“ (!), jer će naravno biti preskupi. Gle, sitne li greške, jer se svega desetak godina nakon te izjave osnivaju prve aviokompanije za komercijalni prevoz putnika i robe, u Holandiji, UK, Mađarskoj, Norveškoj i SAD, pa čak i u Kolumbiji. Po poznatoj urbanoj legendi, Tomas Votson, CEO i predsednik IBM-a, možda i najinovativnije kompanije u poslednjih stotinu godina istorije čovečanstva, čovek po kojem se od 1945. zove istraživački centar ove firme, izjavio je u praskozorje računarske ere kako će u svetu postojati tržište za možda čak 5 (pet!) računara. Mada je autentičnost izjave više puta osporavana, čini se nespornim da je nešto slično doista izjavio, mada se možda odnosilo „samo“ na marketinške mogućnosti njegove firme. Naravno, računari u to doba su bili veliki poput kuće i zahtevali čitave timove operatera. Ali ta vrsta konzervativne kratkovidosti bila je strahovito česta kad su inovacije u pitanju. Janoš fon Nojman, jedan od najvećih umova i gotovo izvesno najuticajniji naučnik 20. veka je 1949. godine napisao: „izgleda da smo dosegli granice onoga što je moguće učiniti sa računarskom tehnologijom“! Niko, dakle, nije od toga imun. Sa druge strane, čak i oni koji su poverovali Votsonu ili fon Nojmanu i doživeli dramatično razočarenje, uživali su očigledne koristi od izuzetno visoke skalabilnosti i činjenice da se prethodnih godina umesto pet na godišnjem nivou u svetu prodavalo oko pet stotina miliona računara. U skladu sa genijalnim uvidom Frederika Bastije od pre skoro 200 godina, svi ekonomski akteri, uključujući bukvalno svakog od nas, je profitirao od inovativnosti i skalabilnosti računarskog tržišta.
Ali neki od lekova su veoma malo skalabilni i stoga je za njihovo neizbežno pojeftinjenje potrebno dugačko vreme. Svakako je za najdublje žaljenje ako neko ljudsko biće izgubi život kao posledica nedostupnosti terapije (i da, vrlo je licemerno potencirati decu u odnosu na druge vrste ljudskih života – i to vrlo često od strane istih ljudi koji ili ne znaju ili se prave da ne znaju da je smrtnost dece pre pojave liberalnog kapitalizma, moderne civilizacije i te iste medicinske i farmaceutske industrije bila i preko 90%). Svaki takav slučaj valja da nas navede na razmišljanje o ključnoj ulozi empatije, dobročinstva i koordinacije humanitarnih aktera u savremenom životu. Međutim, to nema ni najmanje veze sa paranoidnim halucinacijama o „farmaceutskoj mafiji“ kao delu „duboke države“ i sličnim bulažnjenjima QAnon-klase. Samo šire korišćenje i protok vremena mogu učiniti da pojeftini radikalna inovacija sposobna da spase život koji je sama priroda/Bog/bogovi/slučaj osudila na (preranu) smrt. Borci za sve „prirodno“ valja da imaju na umu da je visoka smrtnost dece svakako potpuno i totalno prirodna, u najbukvalnijem smislu reči, postoji kod svih živih vrsta i evoluciono je uslovljena. Oni koji patetišu na temu kakav je to svet u kojem je lek preskup, treba da se prvo zapitaju kakav je to svet u kome se uopšte oboleva i umire. Pa kad razreše tu ontološku dilemu, onda da se upustimo u konkretnija pitanja etike i političke filozofije. Ali, to bi očigledno zahtevalo viši stepen filozofske pronicljivosti i moralne odgovornosti. Inovativni ljudi svuda, u nauci, tehnologiji, biznisu, umetnosti, samom svojom delatnošću neprekidno rade na tome da se pojave novi sadržaji, a postojeći pojeftine. Ratovanje za navodnu društvenu pravdu, veoma hrabro kada je za tastaturom, a naročito bekstvo u patetiku i emotivne ucene, nimalo ne doprinose tom procesu.
Naprotiv.
[1] Preporuka: sjajna knjiga D. Murray, Madness of Crowds (Bloomsbury, 2019).
[2] Naravno, ovde ne govorimo o slučajevima dokazive korupcije – koji nisu dokazivo češći u medicinskoj/farmaceutskoj industriji nego što su, npr. u poljoprivredi, energetici ili brodogradnji. Očigledno je da korupcija, kao i bilo koji drugi oblik kriminala, bespotrebno povećava oportunitetnu cenu svakog proizvoda, što i jeste razlog da se protiv kriminala borimo!
[3] M. Ridley, How Innovation Works: And Why It Flourishes in Freedom (HarperCollins, 2020).
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.