Foto: Piet Mondrian (1872 – 1944), Tableau I, 1921, Kunstmuseum Den Haag
Mondrijan je bio teozof, mistik, slikarstvu u svojoj slavnoj apstraknoj fazi je pristupao kao obliku meditacije, ličnost duboko prožeta iracionalnim – i ujedno ličnost koja je praktično stvorila modernu apstrakciju u istoriji zapadne umetnosti, predstavljajući danas jednog od najznačajnijih umetnika XX veka uopšte.
Mi ćemo se tek suočavati sa globalnim rizicima i izazovima. Sloboda će, naravno, biti prva na udaru svaki put kada se bude događalo nešto slično.
Moj lični filozofski osvrt na 2020. i nešto malo o budućnosti. Počeću optimistično, razmatranjem jednog problema za koji već godinama stičem utisak da se postavlja na sumanuto pogrešan način, iako verovatno zbog preke praktične potrebe i plemenite motivacije da se simultano rešavaju problemi milijardi ljudi na planeti. Onda idemo duboko u mrak: kolektivna racionalnost, kada svi zajedno treba da odlučimo pametno, u stanju je raspada, dok liberalizam i anarhizam kao jedine razumne opcije za život slobodnog čoveka imaju male ili nikakve šanse u budućnosti. Završiću ponavljanjem optimističkog tona s početka, poštujući praznično raspoloženje.
Smisao alokacije
Problem alokacije resursa, suštinski naučni problem ekonomske nauke, pojednostavljeno može da se predstavi kao problem optimalne alokacije novca. Pitanje: gde, kod koga, u kom trenutku, novac treba da bude, tako da bi korisnost – recite da je to, za potrebu rasprave tek, stepen vaše i svačije druge „dobrobiti“ pa je odredite kako vam drago – bila maksimizovana. Godinama stičem utisak da je ovo ujedno i najčešći način na koji informisana manjina čovečanstva postavlja problem alokacije u svakodnevnoj raspravi.
Ako je cilj maksimizacija „dobrobiti“, odn. minimizacija patnje čovečanstva i njegova održivost na duge staze, problem je, čini mi se, potrebno postaviti na drugačiji način: u kom trenutku, gde, kada, koji čovek radi koju stvar. Svakako pod „radom“ ne smatram samo „posao“: u nekom trenutku, optimalno je da neka osoba besmisleno crta, ili zuri u beli zid i mašta. Kada je i ako rudar srećan zbog toga što je rudar, i tako srećan zagrli svoju srećnu ženu i decu kada ih vidi posle teškog posla, novac teško da može da bude faktor koji situaciju dodatno popravlja. Reći ćete mi, nije tačno: više novca će omogućiti bolji pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju njegovoj deci. Hoće. Ali, da li ste se upitali prethodno: da li svi ljudi teže sreći na isti način? Da li neobrazovan ili siromašan čovek može da bude srećan? Siguran sam da može. Da li svaki grip mora da oceni lekar opšte prakse? Ne. Decenijama nisam kod lekara lečio nijedan moj, sve dok nisam došao u godine u kojima jednostavno nije preporučljivo raditi tako nešto. Ali da sam ih sve tretirao medicinski, da li bi bilo bolje? Ne znam, poživeo bih možda 77.5 umesto 77.3 godine. Jedini odgovor koji imam da vam dam je da je to poslednje što me zanima. Mnogo me više zanima koliko ispunjen je bio upravo današnji dan, kad imam negde oko 46.5.
Ako se ljudi u društvu ne nalaze na pravim mestima, u pravo vreme, tako da oni lično osećaju ispunjenost, sreću (šta god to bilo) i ne vide smisao (tek to šta god bilo) u tome što rade, dešava se da ljudi odlučuju da počnu da rade nešto drugo tragajući za mestom na kome bi trebalo da osećaju sve to. To je ono što proizvodi nesreću: pogrešni ljudi, na pogrešnim mestima. Nezadovoljni, neispunjeni duhovi. Motivacija procesima socijalnog poređenja, za koje je Bertran Rasl smatrao da će sahraniti čovečanstvo i verovatno bio u pravu, tada uzima maha; srpska reč je zavist. Progres počinje da se opaža samo na skalama koje omogućavaju interpersonalno poređenje: treba posedovati još jedan rudnik jer će to značiti da imamo jedan rudnik više od konkurencije, a u stvari je trebalo da postanemo beznačajni slikar i budemo srećni. Tu nema nikakve optimalne alokacije i stvari lagano ali izvesno odlaze dođavola.
Skalirajte ovo na Facebook, Instagram, i Tviter, informativne i dating platforme, lajkove i dislajkove, postove i komentare, i to vam je to. Zašto je svet postao ružan – zato što alocirate na pogrešnoj funkciji korisnosti, samo što vas danas sa mreža ta greška još i gleda u lice. Prava funkcija korisnosti nije ona na kojoj možete lakše i više da akumulirate, nego ona koja za vas ima smisla. Svaka druga funkcija korisnosti je za vas pogrešna. Sedite i plačite što ste mislili da demokratija znači da ustanete iz kreveta i kažete pa čekaj ako onaj može da bude predsednik, naučnik, ili performer – mogu i ja. Teško. To verovatno uopšte nije za vas (hint: izračunajte a priori verovatnoću, u populaciji, postajanja predsednikom, popularnim performerom, ili vrhunskim naučnikom). Možda ste najbolji tata ili mama nekome na svetu, vlasnik drage mačke, nekome prijatelj – i to su sve umetnička dela u kojima ni Mikelanđelo ne može da vam priđe.
Propast kolektivne racionalnosti
Prvo, bez panike. U trenutku pisanja ovog teksta, 27. Decembra 2020, ukupni broj smrti u svetu usled posledica infekcije Covid-19 je oko 1.76 miliona. Trenutna populacija čovečanstva je oko 7.8 milijardi, dakle: nešto oko 99.9774% čovečanstva poslednjih godinu dana pandemije nije umrlo od Covid-19.
Ovo nije prva pandemija i biće ih još. Naravno da nije. Crna smrt, pandemija kuge, je odnela između 75 i 200 miliona života, sa pikom u Evropi između 1347. i 1351, pa Španski grip, Velike boginje u Jugoslaviji. Ako se i dalje čudite dugom, pandemijskom maršu teorija zavera, zamislite samo srednji vek. U doba Crne smrti, stanovništvo Evrope se skoro potpuno okrenulo astrologiji, misticizmu, i zaverama – jer njihove vlasti tada nisu imale nikakve racionalne argumente koji bi objasnili masovnost kuge. Jedna od popularnih zavera je bila da Jevreji „truju bunare“. 14. februara 1349, u Strazburškom masakru, nekoliko stotina Jevreja je bilo javno spaljeno, ostali proterani iz grada; iako su politički i ekonomski uzroci tog pogroma daleko komplikovaniji, lako je pravdan tvrdnjom da su „trovali bunare“ – i otud kuga. Danas niko ne pominje Jevreje (ili ja ne pratim zavernički diskurs dovoljno pomno) ali čujem da Bil Gejts ima neke prste u svemu tome. Na samom početku pandemije, u februaru, kompetentni beogradski barmen mi je „objasnio“ da je grupa američkih marinaca boravila u Kini (iznenadio se da to nisam znao) neposredno pre početka i to je to. Dakle, svako vreme ima svoje.
I upravo zbog toga je zapravo manje bitna činjenica da ovo nije prva pandemija, jer na neki način ona jeste prva pandemija: prva od kako postoji Internet, prva od kako mišljenje random građanina putuje brzinom svetlosti ka hiljadama njegovih konekcija i konekcija njihovih konekcija, prva koja nas posle Drugog svetskog rata zatiče u ozbiljnoj, dubokoj krizi demokratije i usponu primitivnog populizma u Evropi i Severnoj Americi, prva u kojoj je Kina supsersila samo onoliko i to ona koja je demonstrirala da upravo njene – ne tako nežne, iz perspektive evropskog liberala – epidemiološke mere, problem rešavaju i pre masovne imunizacije, dok demokratske zemlje problem još uvek ne rešavaju.
Zaprepašćujuć je stepen u kome se kolektivna racionalnost demokratskih društava, da pođemo od našeg, u ovoj krizi pokazuje jalovom. Počinjem da verujem da je to sama naša Ahilova peta. Društva dizajnirana, teškom mukom izborena, da bi omogućila slobodu individualnog izbora i akcije, pokazuju koliko je visoka cena neodgovornosti koju njihovih pripadnici u nemalom broju nose sa svojom voljom i odlukama. Tek stepen u kome informisanost omogućava zaista racionalne odluke je postao transparentan do bola: naši obrazovni sistemi, dakle, služe verovatno ničemu, ako je njihova funkcija bila da građanina obrazuju da bude odgovoran građanin. Reći ćete mi: mali, mali je procenat onih koji su u pridržavanju epidemioloških mera nesaradljivi. Pa, o tome i govorim: upravo taj mali broj nesaradljivih nam pravi talase masovnog zaražavanja i desetina i stotina smrti dnevno, dok uspeh kineskih drakonskih mera istovremeno pokazuje isto to: da se mera ili pridržava 100% (po cenu neslobode) – ili ne valja.
Demokratija je krhka tvorevina. Na pogrešno postavljen problem alokacije koji sam diskutovao dodajte sebičnost. Krizni štabovi se dele na nekakve „medicinske“ i „privredne“ sekcije: molim vas, po čemu tačno se razlikuje sudbina ugostiteljskog sektora u pandemiji od sudbine agrara u sušnoj godini? Preduzetništvo, svako, nosi rizike, pa i kad su oni potpuno van naše kontrole. To je cena slobode, ili je platite – ili nemojte. Ne možeš kupiti ni demokratiju ni slobodno tržište ni slobodu izbora do pola. Posle pandemije, mi ćemo se ili hitno dovesti u red po pitanju discipline, ili će nas rezon civilizacije Istoka poraziti i polako preuzeti primat.
San plemenitog anarhiste
Zbog prethodno rečenog, čini se da su perspektive slobodnog čoveka, libertarijanca i anarhiste – ili moje preferentne liberalno-anarhističke orijentacije – onako, tanke. Lično da me pitate šta mislim o državi, ne ovoj, nego uopšte, o državi kao konceptu: ja bih najradije da to uopšte ne postoji. Rasadnik korupcije i bespotrebnih obaveza, skoro pa nužno militantna u svom samoodržanju, preskupa za održavanje, meša ti se u život i posao, ako je ne porediš sa drugim državama vidiš da je totalno uzaludna i zato sama stalno insistira na tome da je neko protiv nje i da mora da se poredi. Orvel, „1984“: Okeanija, Eurazija, i Istazija. Tužna životinja ta država. O tome da mi treba neki papir da bih otišao sa tačke A na tačku B na mojoj rođenoj planeti neću ni da počinjem.
Ali… Ali je država u stanju da ti zavali kaznu ako si free rider: ne nosiš masku jer ti ne veruješ u to, rekli smo zatvori kafanu posle osam ti imaš goste i točiš pivo, rekli smo pandemija je ti kažeš to ne postoji, i tako. Meni u inat, poslednji politički sistem u kome bih pomislio da živim je pokazao da zna kako i da 100% građana dovede u stanje koje im svima odgovara jer im svima čuva glavu: „Idemo svi kući.“ – „Razumem.“
Mi ćemo se tek suočavati sa globalnim rizicima i izazovima. Sloboda će, naravno, biti prva na udaru svaki put kada se bude događalo nešto slično. Kompromis bi bio da zapadna, demokratska društva nađu način da inkorporiraju principe koji će omogućiti dovoljno visok nivo kolektivne racionalnosti u odgovoru na krize. Ali da li smo mi kulture koje to trpe? Do sada, mi smo unisonost na zapadu videli mahom ili kao ekspresiju desnog populizma vođenog autoritarnim tendecijama, ili kao ekspresiju tipično levičarskog, uzaludnog ludila socijalizma i komunizma. Samo u ideološkom zanosu mi smo smo bili sposobni da svi simultano uradimo istu stvar, i to najčešće pogrešnu. Mi ne volimo da se odričemo naše slobode, ali eto, udari zlo koje se rešava samo (lokalnim, trenutnim) odricanjem od nje. Šta ćemo da radimo?
Teorija odlučivanja:
- pristajem da sedim kod kuće i ne uživam preveliku slobodu dok ovo ne prođe, ili
- pristajem da dnevno umire po pedesetak ljudi, makar se desilo da i ja budem među njima, i ne želim da se pridržavam epidemioloških mera jer susprežu moju slobodu,
i neću uopšte da se objašnjavam da B. nije opcija. Problem budućnosti je kako u rasejanost zapadnog duha, zbog koje ga toliko volim, ugraditi refleks odgovarajuće prirode.
Šta smo naučili iz pandemije?
Tražimo i predstavljamo sreću tamo gde je nema, našim naporima rešavamo probleme koji nisu suštinski problemi našeg življenja, retko mislimo o drugome, nedovoljno smo nesebični i odgovorni, prema slobodama za koje smo stradali vekovima se ponašamo kao prema paru farmerki koji se baci pošto se iznosi i kupi novi.
Mi, Zapad, smo pravi kandidat da spektakularno, istorijski nastradamo na etičkim osnovama, dopuštajući da naše strasti pobede naše vrline.
Nada u doba korone
„We are still the masters of our fate. Rational thinking, even assisted by any conceivable electronic computers, cannot predict the future. All it can do is to map out the probability space as it appears at the present and which will be different tomorrow when one of the infinity of possible states will have materialized. Technological and social inventions are broadening this probability space all the time; it is now incomparably larger than it was before the industrial revolution—for good or for evil.
The future cannot be predicted, but futures can be invented. It was man’s ability to invent which has made human society what it is. The mental processes of inventions are still mysterious. They are rational but not logical, that is to say, not deductive.“
— Dennis Gabor, dobitnik Nobelove nagrade iz fizike za svoj rad u holografiji, u knjizi „Inventing the Future“, 1963.
*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.