Kako je izgledalo ukidanje parlamentarizma 1945. godine

Viši naučni saradnik na Institutu za savremenu istoriju

Vreme čitanja: 9 minuta

Foto: Istorijski arhiv Beograda

Izborna klima nalikovala je pre na ratnu nego na demokratsku.

 

Izbori održani u junu 2020. najviše podsećaju na one iz novembra 1945, kada je praktično Komunistička partija sama izašla na izbore prikazujući to kao veliki trijumf.

Izborna klima nalikovala je pre na ratnu nego demokratsku. Komunistička partija još pre izbora uspostavila je jednopartijsku diktaturu jer je imala apsolutnu kontrolu nad celokupnim aparatom bezebednosti, medijima i svim drugim institucijama, a glasanje u kojem zapravo nije bilo druge strane je bilo samo potvrda toga. S druge strane, ujedinjena opozicija je odbila da saučestvuje u činu legalizacije partijske diktature i 20. septembra 1945. pozvala na bojkot i nepriznavanje izbora, dok je vlast pribegla nizu metoda kako bi umanjila uticaj bojkota i razbila opozicione partije.

Predizborna kampanja uoči izbora 11. novembra 1945. i čistka onih za koje se pretpostavljalo da će biti prepreka uspostavljanju novog društvenog poretka počela je još u ratnim uslovima kroz proskripcije svih simaptizera starog ,,nenarodnog režima“. Kroz akcije ,,divljeg čišćenja“ masovnim neselektivnim likvidacijama poraženih i protivnika a potom farbikovanim procesima i optužbama za kolaboraciju pred vojnim sudovima i sudovima časti, građansko društvo – baza demokratije, različitim političkim i ekonomskim merama, sistematski je uništavano. Međutim, pored proglašenog bojkota opozicija nije prestala da bude na meti režimske propagande. Etikete „izdajnici“, „narodni neprijatelji“, „reakcija“ svakodnevno su prišivani liderima opozicije.

 

Cepanje političkih partija

Primenjivan je širok repertoar metoda, kako bi se opozicija pred izbore oslabila ili uništila. Opozicione vođe i partije satanizovane su i etiketirane s ciljem da se stvori atmosfera u kojoj bi bili konačno uništeni. S jedne strane, upotrebljivani su instrumenti državne represije preko tajne policije. S druge, korupcijom i zastrašivanjem političara i istaknutih pojedinaca iz opozicionih stranaka, komunistička vlast je razbijala opoziciono jedinstvo.

Jedna od tehnika kojom se komunistička partija služila, a koja je viđena i u drugim zemljama u procesu uspostavljanja komunističke dominacije, jeste izazivanje raskola u opozicionim partijama uz pripajanje prokomunističkih frakcija frontu i likvidaciju matičnih stranaka. Tako je, na primer, grupa iz Demokratske stranke oko Dušana Carevića i Vlade Zečevića, po nagovoru tajne policije i vrha režima, osudila vrh stranke zbog odluke o bojkotu i pozvala na izbore rečima „Glasajući za poslaničke kandidate na čijem je čelu nosilac liste Maršal Tito, vi demokrati, odužujete se svim žrtvama, braći, majkama i sestrama i svojim sinovima koji poginuše za slobodu domovine“. Slično su postupili i pojedinci iz još nekih opozicionih stranaka pre svega Zemljoradničke, Samostalne i Radikalne stranke koji su takođe prišli komunistima. Oni su posle proglašenja bojkota u tadašnjoj štampi i na radiju dobijali veliki medijski prostor za napade na rukovodstva svojih matičnih partija i ideje bojkota. Drugi koji su bili najuporniji u suprotstavljanju komunističkoj partiji bili su uhapšeni, likvidirani ili osuđeni kao, na primer, dr Kosta Kumanudi, dr Lazica Marković…

Pristupanje frontu različitih stranaka ili njihovih frakcija, imalo je pre svega lukrativne, lične i stranačke razloge. Vlast je preko tajne policije pribegla zastrašivanjima i korupciji, kojima je teško bilo odoleti. Male stranke sa neznatnim brojem ili bez poslanika u predratnim skupštinama našle su se prvi put u poziciji da vrše vlast raspolažući ministarskim i poslaničkim funkcijama. Pojedine ličnosti iz građanskih stranaka, ponesene ličnom ambicijom i žeđu za vlašću, nisu bile otporne na blagodeti koje donosi učešće u vlasti ili pak na mogućnost da postanu ,,uticajni“ stranački lideri. Neki od njih su, bez sumnje, bili zastrašeni ili vrbovani od strane službe državne bezbednosti koja je bdila nad društvenim životom.

 

Napadi i zastrašivanja političkih protivnika

Druga metoda kojom se vlast koristila u obračunu sa političkim protivnicima bili su bespoštedni napadi i zastrašivanje opozicionih stranaka uz korišćenje i zloupotrebu državnih institucija, pre svega, tajne policije. Prljava ili „divlja“ kampanja, kako je Milan Grol nazivao, trebalo je da stvori atmosferu izbora između oslobodilaca-antifašista i formalne buržoaske demokratije, reakcije i izdajnika oličenih u opoziciji. Štampa je obilovala naslovima i etiketama koji su diskreditovali opoziciju tokom cele 1945, ali naročito od izlaska Milana Grola iz vlade i odluke o izbornoj apstinenciji udružene opozicije.

U odsustvu slobode medija lako se oblikovalo javno mnjenje kome su izbori trebalo da budu samo formalna egzekucija narodnih neprijatelja. Jedini opozicioni list u Srbiji bio je nedeljnik Demokratija. Kada se piše o opoziciji, govori se samo u negativnom svetlu, u patuljastim člancima, dok se aktivnosti lokalnih lidera Narodnog fronta prate sa pompom i preko celih strana. Izveštaji sa mitinga i manifestacija donose se na celoj naslovnoj strani sa detaljnim opisima i izjavama čak i beznačajnih učesnika, dok se aktivnost opozicije gotovo i ne pominje. Kroz jezik mržnje i pretnje kreirala se atmosfera kao da rat nije završen i da svakog ko nije na idejnoj liniji fronta treba eliminisati.

Donosim samo najzanimljivije primere iz javnih nastupa koji oslikavaju predizbornu atmosferu i oblike pritisaka i zastrašivanja političkih protivnika i neistomišljenika:

„Tu smo opoziciju u ratu tukli ne gumenim nego onim pravim čeličnim kuglicama.“

(Milovan Đilas na mitingu na Slaviji, 7. oktobra 1945, pred 70.000 ljudi)

 „Mi moramo smrdljivu lešinu reakcije maknuti s našeg puta. Sredine nema i ne može da bude! Ko ne glasa za Narodni front, taj će da glasa protiv naroda i nezavisnosti Jugoslavije! Taj će glasati za zločince i koljaše. Taj će glasati za fašističke i četničke uniforme, za najveću izdaju koju je srpski narod ikada doživeo.“

(Moša Pijade, Borba, 1. oktobar 1945)

„Narod bi morao da ratuje protiv ustavotvorne skupštine koja bi dovodila u pitanje te tekovine“

(Moša Pijade u Zakonodavnom odboru, 15. avgusta 1945)

„Pravdu treba da dele ljudi koji znaju da čuvaju tekovine NOB-a… “

(M. Minić na Zakonodavnom odboru, Politika, 5. septembar 1945)

„Dole Grol fašista“, „Smrt Grolu!“, „ Grola i Peru o banderu!“, „Kuršum Grolu!“

Osim verbalnih pretnji bilo je dosta otvorenih napada pa i pojedinačnih ubistava. Na primer, u selu Umčari kod Beograda, brutalnom akcijom skojevaca pretučen je i praktično ubijen učitelj Svetozar Dunjić. Pretučen je od strane skojevaca koje je predvodio Moma Marković i iste noći preminuo.

Izvor: Institut za savremenu istoriju

 

Izborne nepravilnosti: ćorava kutija

Na predlog Edvarda Kardelja 26. oktobra 1945. pod izgovorom „da bi se sprečilo rovarenje antidemokratske manjine koja bi htela da apstinencijom ospori valjanost tih izbora“ ustanovljena je tzv. kutija bez liste (u narodu prozvana ,,ćorava kutija“). To je bio način da se onemogući da opozicija glasove onih koji ne izlaze na izbore svojata kao svoje, a sa druge strane da se uopšte fingiraju izbori i druga strana. Bila je to neka vrsta mamca za one pristalice opozicije kojim se htela povećati izlaznost i odgovoriti na propagandu o bojkotu: „U treću kutiju ubaciće kuglicu onaj koji je protiv nacionalnih i oslobodilačkih tekovina NOB-a, protiv ravnopravnosti jugoslovenskih naroda i agrarne reforme.“

Na sednici Izvršnog odbora Narodnog fronta Srbije, Sreten Žujović je na pitanje zašto je ćorava kutija zvečala odgovorio: „Nismo imali tekstila da obložimo sve.“

U predizbornu kampanju aktivno su bile uključene sve državne institucije i društvene organizacije koje su listom bile pod kontrolom KPJ-u. Uobičajeno je bilo da sa građanima mitinguje i vojska, a oficiri otvoreno agituju za front.

Na spisku finansijera kampanje Narodnog fronta nalaze se mnoge državne institucije. Predizborne konferencije se često održavaju po školama uz obavezno masovno prisustvo prosvetnih radnika, đaka i roditelja. Politika od 6. oktobra 1945. donosi poziv učenicima Treće ženske gimnazije da se okupe radi odlaska na miting omladine Narodnog fronta. U Požarevcu, direktor gimnazije je pozivao sve učenike da prisustvuju konferenciji Narodnog fronta.

Veliki broj učenika i učenica iste gimnazije pozvan je na odgovor zato što nisu prisustvovali jednom predizbornom mitingu Narodnog fronta. Sam direktor je vršio saslušavanja. Časopis za decu Pioniri potpuno je politički obojen i bez ikakvih uvijanja piše da su i „pioniri u Narodnom frontu u školama priređuju predizborne konferencije u kojima se pokazuje kako bi deca glasala za Narodni front kad bi imala prava. U srednjim školama je funkciju agresivne političke propagande i nadzora nad omladinom vršio USAOJ.

Prema pisanju Demokratije, dok je bilo dovoljno da demokrat Grol izađe iz vlade i bude oglašen fašistom dotle su mnogi jerezovci „preko noći postali antifašisti prve klase“.

Tokom septembra 1945, Tito se na naslovnoj strani Politike pojavio čak 16 puta, a Grol nijednom, a kada je i pominjan u vrlo kratkim člancima to je bilo samo u negativnom kontekstu.

„Apstinencija će likvidirati gospodina Grola i lažnu demokratiju“ glasi naslov nepotpisanog komentara na naslovnoj strani u Politike 27. septembra 1945. godine. Svaki broj donosio je karikature čelnika opozicije i „reakcije“, dok šale na račun fronta nisu zbijane. U jednom broju Politika donosi karikaturu na kojoj Grol šiša D. Mihailovića uz rečenicu: „Udesiću te da niko i ne sluti kakav ste demokrata.“  Demokratija postavlja pitanje vlastima, pošto se slušaoci Radio Londona i Radio Njujorka kvalifikuju kao najveći reakcionari, dok su do juče obeležavani kao komunisti.

 

Sloboda štampe i političkog delovanja

Bilo je svega nekoliko neuspelih pokušaja opozicije da pokrene svoja glasila. Najdublji trag ostavila je Demokratija, nedeljni list Demokratske stranke. List je izlazio od 27. septembra 1945. do 8. novembra 1945, kada je prestao usled odbijanja tipografskih radnika da ga štampaju, zbog uvredljivih napada na ustanove DFJ. Izašlo je samo sedam brojeva. Sadržaj lista je bio usmeren na oštru kritiku zloupotreba vlasti, izbornog zakonodavstva i izbornih uslova uz insistiranje na političkim i građanskim slobodama. Najveći broj komentara potpisao je urednik Milan Grol. Na naslovnoj strani prvog broja nalazio se poziv na apstinenciju Udruženih opozicionih stranaka. Režim je sistematski napadao list da je „izdajnički“, da služi stranim interesima, udara na tekovine NOB-a i slično. Iako se radilo o praktično jedinom opozicionom listu u Srbiji, „prema 130 frontovskih“, protiv Demokratije je povedena opšta hajka. Ona se nije svodila samo na verbalne napade već, kako navodi list, i „otimanjem brojeva iz ruku prodavaca, cepanjem, polivanjem benzinom i paljenjem i lista i odeće i ruku onih koji Demokratiju prodaju“.

Borci protiv mračnjačkih i fašističkih ideja na nekoliko mesta palili su brojeve Demokratije kako je to radio i Hitler sa spisima koji nisu govorili njemu u prilog. U Dečanskoj ulici, igrali su kolo oko takve jedne vatre. Na Slaviji, jednom dečaku, koji je prodavao Demokratiju, prosuli su benzin na svežanj novina koji je držao u rukama i sa listom ispekli i dečakove ruke. Na kraju Grol poručuje: „Slova mogu biti spaljivana, ideje i ljudi proganjani, ali će život teći samo po zakonima koje postavlja stvarnost, pogotovu kada je ona tako neumitno odlučujuća kao današnja svirepa teška stvarnost.“

Maršal Tito je licemerno poručivao s predizbornog mitinga: „Desio se slučaj spaljivanja Demokratije Grolovog lista. Jasno je da se ovim aktom želi prikazati kako se onemogućava rasparčavanje ovog lista. Naši ljudi frontovci, nikad to neće uraditi. Naprotiv, frontovci su uglavnom kupci Grolove Demokratije jer i njih interesuje šta to Grol ima da kaže. Organi vlasti su dobili nalog da spreče ove provokacije.“

Demokratija  povodom izborne atmosfere donosi satiričnu pesmu „Predizborka“:

Nemoguća to je zbrka           To jahaču kvari slavu

samo jedan konj se trka        pretiče ga konj za glavu

ko je brži od zelenka?        Al i njemu ćar je lepa

sustiže ga samo senka!        jer je brži on od repa.

Ubrzo  8. novembra 1945. „pošto su tipografski radnici odbili da štampaju izdajničke novine“ prestala je da izlazi. Ton glasnogovornika režima prema slobodi štampe radikalno se izmenio: „Oni su tu slobodu shvatili tako da pričaju šta hoće. Ali sloboda nije raspuštenost i raskalašnost. Ima izvesne osnove ta sloboda. Sloboda je za dobro naroda i ličnosti i za njihovo razvijanje… nisu shvatili slobodu da pljuju na sve i svašta.“  ,,Kod nas je sloboda štrajka. Koliko je meni poznato radnici su stupili u štrajk zbog toga što je list napadao i uvrijedio sindikate. Bilo je dosta protivzakonitosti u tom listu. Radnici su smatrali da ne treba da štampaju taj list. Oni imaju pravo štrajka i mi nemamo šta da se miješamo. Mislim da vlada nema nikakvog moralnog prava da im sugerira da oni moraju taj list da štampaju. Osim toga to dokazuje da su radnici kod nas subjekti. Oni sami mogu da utiču na izvjesne stvari. Tu se više ništa ne može izmijeniti“, obrazložio je Josip B. Tito.

Osim javnih spaljivanja, upotrebljavani su i drugi metodi kako bi se list ugušio ili smanjio tiraž onemogućavanje rasturanja lista zadržavanjem na pošti, pretnje činovnicima raznih ministarstava i državnih preduzeća koji su čitali list otpuštanjem iz službe, premlaćivanja kupaca i prodavaca, problemi s nabavkom hartije i slično.

Izvor: Institut za savremenu istoriju

Režimski  listovi glasila Borba i Politika, kao i sva druga manje značajna glasila u zemlji, pa čak i satirični list Jež,  potpuno su se pretvorili u propagadni servis KPJ. U isto vreme vlada je otkazivala gostoprimstvo stranim novinarima koji su ,,zloupotrebljavali slobodu informisanjadajući netačne i zlonamerne informacije o stanju u Jugoslaviji“. Korespondentu američke agencije „International News Service“ Meri Tauer  otkazno je gostoprimstvo, na šta je pet stranih dopisnika uložilo protest zbog isključivosti jugoslovenskih vlasti koje smatraju da sve vesti, različite od zvaničnih, škode ugledu zemlje.

Celokupna predizborna atmosfera, medijski linč opozicije, strah i agresivna propaganda, posećenost predizbornih mitinga onagoveštzavali su gotovo stopostotnu podršku režimu. Međutim, oni su čak i u takvim uslovima ipak pokazali znatne lokalne razlike u i specifičnosti u pitanju podrške novoj vlasti. U svim federalnim jedinicama na izbore je izašlo 92–98% birača a u Srbiji oko 77%. OD 77% izašlih za skupštinu Srbije glasalko jr ,,svega 66%“ u Srbiji što je znatno iznad saveznog proseka. Broj glasova u kutiju bez liste bio je takođe znatno veći u Srbiji naročtio u pojedinim krajevima gde je KPJ osvojila čak i ispod polovine svih mgoućih glasova, Malvski, Moravski, Ramski, Oplenački srez…

Za izbore 1945. godine možemo reći da su bili neregularni, nedemokratski, a na njima nije ni učestvovala opozicija što je manje poznato pa se, sa te strane, danas može sporiti demokratski legitimitet vlasti. Opozicija na njima nije imala nikakve šanse. Vlast je zaista bila uzeta revolucijom i silom, a na izborima se radilo sama o njenoj pukoj legalizaciji u kojoj odgovorni ljudi u opoziciji nisu hteli da učestvuju. Zanimljivo je da, prisutne anomalije u izbornom procesu, gušenja slobode štampe, otvorenog nasilja prema opoziciji i građanima, koje je u mnogim situacijama zaista bilo teško prevideti, nije bilo dovoljno stranim posmatračima da ospore legitimnost samih izbora. Da su ovi izbori bili samo godinu kasnije posle Čerčilovog govora u Fultonu i otpočinjanja Hladnog rata, bilo bi velikih protesta i nepriznavanja. Tek sa obaranjem američkih aviona (avgust 1946), te suočavanjem sa Titovom podrškom komunistima u Grčkoj i Tršćanskom krizom, zapadni mediji su iz svojih interesa ozbiljnije počele da pišu o Titovoj diktaturi i represiji.

Pročitajte i: 

*Stavovi izraženi u autorskim tekstovima predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.