Foto: U.S. National Archives
Kako je definisao Najdžel Loson, ministar finansija u Tačerkinom kabinetu, tačerizam je „mešavina slobodnog tržišta, finansijske discipline, smanjenja poreza, nacionalizma, viktorijanskih vrednosti, privatizacije i malo populizma“.
Zašto je odnos britanske kraljice Elizabete II i prve žene premijerke Velike Britanije Margaret Tačer bio kompleksan? Kakve je politike Tačer sprovodila pa je dobila naziv „čelična dama“ i čime su Britanci tokom njenog mandata bili nezadovoljni? Da li je zaista politika Margaret Tačer „naterala“ jednog od najpoznatijih provalnika i žrtvu tranzicije u Britaniji, Majkla Fagana, da upadne u kraljičine odaje kako bi joj ukazao kuda „čelična dama“ vodi zemlju?
Sva ova pitanja ostaće vam nerazjašnjena ako je i vas uhvatila euforija gledanja Netlixove trending liste za Srbiju na kojoj serija „The Crown“ drži najviše pozicije od kada je objavljena četvrta sezona.
Popularnosti serije o kraljevskoj porodici i vođenju Velike Britanije tokom vladavine Elizabete II, u nekoj meri doprinele su i mere distance zbog pandemije koje nas vezuju za male ekrane, ali i interesovanje za porodične i političke spletke u možda najkontroverznijem periodu Elizabetine šezdesetosmogodišnje vladavine. Period Margaret Tačer i princeze Dajane.
Iako je javnost u Srbiji opčinjena serijom verovatno više zbog ove druge – Lejdi Di, mi ćemo se zadržati na delu i politici prve – Čelične Lejdi – Margaret Tačer koja je kroz kovanicu „tačerizam“ postala sinonim za beskompromisni napredak, ekonomske reforme i oporavak.
Kroz seriju „The Crown“ videli smo odnos između Margaret Tačer kao prve žene na mestu premijera Velike Britanije ali i premijera sa najdužim stažom na tom mestu u XX veku, i sa druge strane Elizabete II, monarha sa, sada najdužim stažom u istoriji Velike Britanije. Ovaj odnos prikazan je pre svega kroz prizmu feminizma i „ženske energije“ koja ih spaja, kroz mešanje uloga majke i lidera zemlje i činjenicu da su pripadnice iste generacije.
Ipak, ono što nismo uspeli da razumemo u dovoljno meri jeste kako je to politika Margaret Tačer preoblikovala Veliku Britaniju, donela stabilnost zemlji pa i kraljičinom tronu, zašto su neki bili nezadovoljni, kako je zapravo naposletku Tačer otišla sa funkcije i zašto joj je Elizabeta dala orden.
Ono što jesmo mogli da vidimo jesu detalji, tačnije čitava jedna epizoda posvećena poznatom događaju provale u Bakingemsku palatu i kraljičine odaje. Serija „The Crown” nam prikazuje jednog nezadovoljnog Britanca, nezaposlenog, bez stana, koga je žena ostavila jer ne može da se snađe u uslovima novog ekonomskog poretka koji je Tačer uspostavila. Majkl Fagan, u svemu žrtva tranzicije, nezadovoljan politikom premijerke, provaljuje u kraljičinu spavaću sobu kako bi, prema navodima serije, razgovorao sa njom i ukazao joj na probleme u kojima se građani nalaze zbog politike Vlade koju predvodi „čelična“ ruka. Posle gledanja ovakve scene, svako ko nije dublje poznavao politička i društvena dešavanja tog perioda, zaključio bi da je čelična volja Margaret Tačer bila autoritarna, nehumana, uništila ljude i zemlju. Ali evo drugačije analize koja pokazuje da nije bilo tako.
Zima nezadovoljstva i uspon Tačerove
Margeret Tačer dolazi na vlast usled nezapamćene ekonomske krize u Velikoj Britaniji od Drugog svetskog rata. Veliko nezadovoljstvo usled visoke inflacije eksplodiralo je u zimu 1978/79. serijom štrajkova u privatnom ali i javnom sektoru. Labava monetarna politika i meko budžetsko ograničenje za državne firme (isplata subvencija za njihovo poslovanje) dovodilo je godinama do visoke inflacije. Dotadašnji kenzijanski konsenzus (nazvan po britanskom ekonomisti Džonu Majnardu Kejnzu) koji je bio neupitan od Drugog svetskog rata, podrazumevao je da u praksi država može svojom monetarnom politikom da smanji nezaposlenost uz povećanje inflacije. Ovo se, međutim, pokazalo kao velika greška mnogih vodećih ekonomista koja je skupo koštala građane i privredu. Tako je tokom 1970-ih britansku državu blagostanja iznenadila pojava nazvana stagflacija – stanje istovremeno visoke inflacije i visoke nezaposlenosti.
U ovom trenutku veliki deo radnika u Britaniji bio je učlanjen u sindikate, koji su imale lokalne i nacionalne organizacije. U praksi sindikati imali veliki uticaj na nivo plata kroz tripartitne pregovore u velikom broju industrijskih grana. Država je već imala visoke budžetske deficite zbog visoke potrošnje, a značajan deo te potrošnje bila je podrška državnim preduzećima, od brodogradnje preko rudnika uglja i telekomunikacija do čeličana, od kojih su mnoga zavisila od subvencija za opstanak, pa nije bilo lako izaći sindikatima u susret: ponuda Vlade bilo je ograničenje rasta zarada na maksimalno 5%.
Radnici su osećali kako dvocifrena inflacija jede kupovnu moć njihovih plata, i javili su se štrajkovi prvo u privatnom, a nakon njihovog uspeha, i u javnom sektoru. Usled štrajka komunalnih službi đubre se taložilo po ulicama velikih gradova, pomoćni radnici u bolnicama sprečavali su pacijente da uđu u zdravstvene ustanove pa su neke od njih primale samo hitne slučajeve. Veliki štrajk vozača kamiona doveo je do nestašica velikog broja namrinica, prvenstveno goriva, a natpisi u medijima o nestašicama naveli su ljude da manično kupuju hranu i ostale potrepštine da bi napravili zalihe. Nije samo privredni život delovao paralisano, već je tako izgledao i svakodnevni život građana. Na ovo su se nadovezale i brojne snežne oluje koje su pogodile veći deo zemlje i prekinule komunikacije i snabdevanje, naročito na severu.
Dok se premijer iz redova laburista Džejms Kalagan loše snašao u pregovorima sa sindikatima (koji su mu inače dugo bili politički saveznici) pa je po povratku sa puta na pitanje novinara da prokomentariše krizu u zemlji, odgovorio sa: ’’Koja kriza?’’, Margaret Tačer koja je od 1975. bila vođa opozicione Konzervativne partije označila je sindikate kao glavne krivce haosa u zemlji – i sa lakoćom dobila izbore.
Čelična dama zauzdava inflaciju
Margaret Tačer je ovaj nadimak dobila od Sovjeta, kao lider koji nije želeo pomirenje sa neprijateljem u ideološkom Hladnom ratu. Ali nadimak može da se pripiše i njenoj unutrašnjoj politici: nespremnošću na kompromis onda kada je bila uverena da je u pravu. Prve stvari koje je želela da uradi u ekonomskoj politici bile su slamanje moći sindikata i zauzdavanje inflacije. Ali za to je trebalo vremena i sa sobom je nosilo brojne probleme: prvenstveno eliminisanje budžetskog deficita, privatizaciju državnih industrija i rast nezaposlenosti. Međutim, inflacija je ubrzo zauzdana i sa dvocifrene bila je oborena na nivo od oko 5% godišnje, uporedivo sa Nemačkom, zemljom sa najstabilnijom valutom u Evropi upravo zbog vođenja razumne monetarne politke.
Stopa inflacije u Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Nemačkoj 1970-1990. Izvor: Svetska banka.
Politika deregulacije koja je otvorila vrata domaćoj i konkurenciji iz inostranstva, smanjenje subvencija za državna gubitaška preduzeća i privatizacija dela ovih preduzeća, sa sobom su donele nezadovoljstvo jer je na kratak rok došlo do porasta nezaposlenosti: novi vlasnici su povećavali produktivnost i smanjivali višak radnika. Ovo je izazvalo masovne štrajkove, od kojih je svakako najpoznatiji bio štrajk rudara 1984-85. Vlada je htela da zatvori neke rudnike koji su bili veliki gubitaši, od 174 aktivna rudnika uglja u Britaniji, što je bio povod za masovni štrajk koji je bio dugotrajan i nasilan. Vlada se dobro pripremila za njega, sa zalihama uglja i sa delom rudara koji nisu štrajkovali, i policijom koja ih je štitila od napada štrajkača, što je konačnon slomilo štajk. Deo rudnika bio je potom zatvoren, a njihova radna mesta bila su ugašena, iako je većina rudnika nastavila da posluje i dalje u državnom vlasništvu. Oni su privatizovani tek 1994, nakon Tačerkinog mandata, a poslednji rudnik uglja u Britaniji prestao je sa radom 2015. godine.
Nezaposlenost je rasla usled restriktivnije politike zarad smanjenja inflacije: prvenstveno na kratak rok dok se cene nisu prilagodile, da bi onda nezaposlenost počela da se smanjuje. Pri kraju Tačerkinog mandata nezaposlenost je bila uporediva sa stanjem pre njenog dolaska na vlast: nezaposlenost se vratila na staro samo sada sa nižim nivoom cena.
Stopa nezaposlenosti u Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Nemačkoj 1975-1990. Izvor: Svetska banka.
Odlučna i u spoljnoj politici
Margaret Tačer je bila veliki pobornik specijalnih veza sa SAD, u čemu je blisko sarađivala sa predsednikom Ronaldom Reganom, prvenstveno u politici tihog sukoba sa Sovjetskim Savezom, ali je bila među prvima koja je krajem 1980-ih podržavala saradnju sa Gorbačovim i smirivanje tenzija. Ali želela je i saradnju sa drugim evropskim državama, do one mere koju je smatrala dobrom. Iako je bila pobornik Evropske unije, podržavajući Jedinstveni evropski akt iz 1986. koji je stvorio zajedničko evropsko tržište, bila je oštro protiv zajedničke evropske valute i kritikovala je Sporazum iz Mastrihta iz 1993. koji je uvodio evro. Njena vizija EU bila je meka saradnja država članica, prvenstveno kroz zajedničko tržište, ali ne i federalizacija i veće nadležnosti Brisela nad državama članicama. Uspela je da 1980-ih godina izdejstvuje povraćaj značajnog dela sredstva koji bi Britanija uplaćivala u zajednićki evropski budžet, kao jedna od razvijenijih članica.
Ispregovarala je povraćaj Hong Konga pod suverenitet NR Kine, ali u okviru principa ’’jedna zemlja – dva sistema’’ koji je garantovao široku samoupravu ovoj bivšoj koloniji u odnosu na Peking. Uticala je i na mirnu promenu vlasti u Rodeziji – današnjem Zimbabveu, od autoritarnog aparthejd režima sličnog onom u Južnoj Africi ka učešću većinskog domorodačkog stanovništva u vlasti 1980. Sklopila je Anglo-irski sporazum koji je Republici Irskoj dao savetodavnu ulogu u stvaranju Severne Irske, što je i pored njenog oštrog stava prema IRA kao terorističkoj organizaciji (nepopuštanje da se dodeli status političkih zatvorenika članovima IRA koji su štrajkovali glađu u engleskim zatvorima, od kojih je nekoliko i umrlo) imalo uticaja na smanjenje tenzija u ovom delu Britanije. Ni IRA joj nije bila ostala dužna, sa velikim bombaškim napadom 1984. koji je slučajno izbegla i nakon koga je ipak održala zakazani govor.
Međutim, danas najpoznatiji potez u njenoj spoljnoj politici bio je svakako Foklandski rat: vojna intervencija da se povrati suverenitet nad ovim ostrvima koje je bila zauzela argentinska vojska 1982. doprinela je njenoj popularnosti kod kuće, i dovela je do pobede na izborima 1983, uz poboljšanje opšte ekonomske klime.
„Svi smo mi tačeristi“
Margaret Tačer je ostala poznata po novoj ekonomskoj politici, tačerizmu. Kako je ovaj pogled definisao Najdžel Loson, ministar finansija u Tačerkinom kabinetu, tačerizam je „mešavina slobodnog tržišta, finansijske discipline, smanjenja poreza, nacionalizma, viktorijanskih vrednosti, privatizacije i malo populizma.“
Kako to da je toliko dugo ostala na vlasti, gotovo 11 godina neprekidno, ako nam deluje da su svi bili protiv nje? Pa uglavnom tako što su njene politike imale dobre rezultate: Velika Britanija je od zemlje sa endemično visokom inflacijom, skrivenom nezaposlenošću, slabim ekonomskim rastom i okoštalom privredom tokom decenije Tačerkinog upravljanja postala dinamična ekonomija, sa stabilnim cenama, visokom zaposlenošću i snažnim ekonomskim rastom. Javne finansije su bile uredne sa niskim deficitima, privatizacije su eliminisale visoke rashode za subvencije državnim preduzećima, a deregulacija je dovela do pojave potpuno novih industrija ili razvoja onih već postojećih: nakon deregulacije finansijskog tržišta 1986. London je postao svetski finansijski centar, a razvijanje telekomunikacionih kompanija dovelo je do visokih prihoda za budžet i velikog smanjenja cena telefonskih usluga, privatizacija British Airways-a do nižih cena avionskih karata i razvoja avio-saobraćaja itd. Još jedna popularna politika bila je privatizacija državnih socijalnih stanova siromašnim porodicama koje su u njima živele preko stanarskih prava.
Iako postoji mantra da je Tačerka ukinula ili znatno ograničila državu blagostanja (koja podrazumeva državno penziono i zdravstveno osiguranje, socijalnu zaštitu i finansiranje obrazovanja), ona uglavnom nema uporišta u realnosti. Transferi za fakultete jesu bili smanjeni (jedan od razloga što Tačerka, koja je diplomirala hemiju na Oksfordu, nije dobila počasni doktorat svog univerziteta kada je postala premijerka), ali su tokom njenog mandata sredstva za zdravstvo (čuveni britanski NHS – National Health Service), socijalnu zaštitu i obrazovanje znatno povećani, i to za zdravstvo i socijalu čak značajno iznad rasta BDP-a. Znatno su smanjeni rashodi za socijalno stanovanje (jer su stanovi prodati porodicama koje su u njima živele), ali i za sektore transporta i privrede, što je u praksi bila posledica ukidanja subvencija za državna preduzeća koja su privatizovana.
Reforme tokom njenog mandata povećale su nejednakosti u prihodima, jer je smanjena progresivnost poreza na dohodak i zastarele industrije (prvenstveno rudarstvo) skinute su sa budžeta pa su morale da se zatvore, što je ekonomski pogodilo velike delove zemlje. Ali je nova privredna dinamika kreirala nove ekonomske prilike širom zemlje: jaz među bogatima i siromašnima se povećao, ali su zato i siromašni živeli bolje jer su i njihovi prihodi rasli.
Ekonomske politike tačerizma imale su toliko uspeha da su njihove postulate prihvatili i Tačerkini najveći politički protivnici, laburisti. Laburistička partija je kreirala novi program 1992. gde se opredelila za ’’novu levicu’’: odustajanje od socijalizma i državnog upravljanja privredom koja treba da se bazira na slobodnom tržištu, ali uz visoke državne rashode za finansiranje države blagostanja (socijalna zaštita i penzije, zdravstvo, školstvo). Piter Mandelson, laburistički političar koji je bio član kabineta Tonija Blera i Gordona Brauna, 2002. je dao čuvenu izjavu: „Svi smo mi tačeristi“. Tačerizam je zbog svojih rezultata već nekoliko decenija osnova za politički konsenzus u Velikoj Britaniji.
Margaret Tačer, iako tokom političke karijere žestoko osporavana, imala je i veliki krug onih koji su je podržavali, iako nije bila osoba sa kojom je lako sarađivati. Njen najvažniji doprinos leži u tome što je kratkoročnu popularnost pa čak i vlast bila spremna da žrtvuje da bi izvela nepopularne i bolne ekonomske reforme u čiji uspeh i neophodnost je verovala. Kada je preuzela kormilo države, Velika Britanija je ličila na stari brod pun rupa gde su pumpe danonoćno radile da bi ga održale na površini, u opasnosti da ga potopi svaka malo jača oluja. Kada je napustila kormilo nakon jedne decenije, Britanija je izgledala kao moderni brod spreman da izdrži i jake oluje na otvorenom moru.