Florijan Biber – Protesti deluju samo kao deo šire strategije, kao i bojkot

Stručnjak za komunikacije i politikolog

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: Talas

Tekst je deo serijala „Dve godine od protesta #1od5miliona“

Mase ne žele te lidere. Mase ne žele te partije. Mase ne žele njihovu politiku, koja nikada nije ni postala zaista jedinstvena. Veliko je pitanje da li su mase u poslednjih 8 godina uopšte iskreno želele da Vučić padne.

 

Izgleda da je ovih dana dvogodišnjica protesta 1 od 5 miliona. Nažalost, malo zaista upečatljivih stvari o ovim protestima može da se kaže, a da se ne tiče više nego poželjne fizičke aktivnosti koju je taj višemesečni niz subota doneo. Hajde da probamo sa uzrocima, tokom i naucima, moglo bi da posluži nekom narednom poduhvatu.

 

Krvave plave košulje

Protesti „Jedan od pet miliona“ su počeli kao reakcija na varvarski napad na opozicionog političara Borka Stefanovića u Kruševcu. Za napad su ove godine, na višegodišnje kazne zatvora, osuđeni maloumnici, sasvim izvesno poslati od strane lokalnih moćnika. Podsetimo se, na početku te iste 2018. rafalom je streljan Oliver Ivanović, od strane nepoznatih maloumnika, sasvim izvesno poslatih od strane lokalnih moćnika sa severa Kosova. Napad na Borka Stefanovića je bila kap nasilja vezana za vlast koja je prelila čašu kod mnogo ljudi u celoj Srbiji. I delovalo je da je došla u pravom trenutku za opoziciju donekle konsolidovanu nakon beogradskih izbora. Ljudi su tada izašli na ulice i rekli SNS-u da su preterali.

 

Dobra energija kojoj nedostaje politika

Sve veće proteste protiv vlasti u prethodnih osam do devet godina krasi predivna energija ljudi na ulici. To je društveno najosvešćeniji i najprogresivniji deo Srbije, često karakterisan kao pozerski i bez prave političke energije. Često tačno.

Na ovim protestima, dominantan deo mase su opet činili upravo takvi ljudi, baš kao i u slučaju prethodnih protesta zbog suspendovanja vladavine prava, poznatijeg kao noćno rušenje u Savamali ili suludi protesti „Protiv diktature“ u danima nakon izbora Vučića za predsednika. Svima je to lep ventil i to je sve nesporno, nema zdravog protesta bez takve energije. Nedostajalo mu je bukvalno sve ostalo.

 

Problem liderstva – između anonimusa i političara

Mladi anonimusi koji su ovaj protest poveli nisu bili dorasli ogromnim ciljevima koje su pred sebe postavili. To nije nešto što im treba zameriti, to je prosta činjenica. Konsolidovana opozicija je stala u senku tih ljudi, svesna svoje nepopularnosti među širom populacijom i dala im finansijsku i logističku podršku da protesti mogu da žive. Sve do upada u zgradu RTS-a, političari nisu uzimali primat u protestu. Taj momenat je bio i prelomni za sudbinu protesta „Jedan od pet miliona“, u startu osuđenog na izduvavanje. Tada raspaljena energija prebacila je političare na njegovo čelo i – kontra uvreženom mišljenju – otvorila šansu da se iz njega nešto konkretno zapravo izrodi. To je bila moćna prilika da opozicija iskoristi snagu narodnog besa i usmeri je u nešto politički produktivno.

 

Nenasilan otpor vlasti – pusti narod da šeta

Ove proteste obeležilo je nešto što je vlast SNS-a uvela u političku praksu, a što se može nazvati nenasilnim otporom vlasti demonstrantima. Svaki uzbudljiv film ima pozitivce i negativce. Uvek su karakterno i fizički suprotni jedni drugima. Skajvoker i Dart Vejder, moćni rendžeri i Rita, Hari Poter i Voldemor, demonstranti i policija. A ti izađeš na ulicu i nema policije. Zašto nema policije? Izuzev (ne)prepoznatljivih inspektora iz odeljenja za JRM, sve do upada u RTS, vidljivo prisustvo organa reda i mira je bilo nepostojeće.

Iako je obaveza vlasti da svaki veći javni skup obezbedi adekvatnim policijskim snagama, odluka vlasti je bila da ne bude nikakve vidljive zaštite ikoga i ičega. Pravilno procenivši da njihovo prisustvo više šteti nego što im koristi u situaciji kada pod kontrolom drže najveći deo medija, SNS je pustio narod da – ništa.

Tek onog momenta kada su demonstranti -preterali – i upali u zgradu RTS-a, usledio je brutalan odgovor policije. Taman toliki da miroljubiv deo skupa uplaši, a da pristalicama vlasti pokaže da ne može u Srbiji da radi ko šta hoće. Ovaj princip je primenjen i u letošnjim protestima protiv policijskog časa. Sve može, dok ne preteraš. A onda sledi brutalnost koju ću svojima i međunarodnoj javnosti lako da opravdam jer si preterao.

 

Nedostatak vere u borbu do krvi

Ovakav model odgovora vlasti moguć je samo onda kada protesti nemaju pravo političko vođstvo. Zbog toga što ta energija koja je raspalila usnule proteste upadom u RTS nije uspela da bude uvezana sa političkim liderstvom, protest je i konačno izgubio na snazi 13. aprila 2019. kada je bio najmasovniji i kada su ljudi od njega najviše očekivali. Ovaj fenomen može da se objasni na više načina, ali realan je taj da od početka do svog kraja nije imao političku snagu. Neozbiljno je postavljen, a još manje ozbiljno razvijan. Nedostajalo je političke potentnosti i vere ljudi u to da je opozicija toliko bolja od Vučića da borba za nju vredi krvi. A to je potrebno – ako treba i da se krvari za političkog predstavnika.

Mase ne žele te lidere. Mase ne žele te partije. Mase ne žele njihovu politiku, koja nikada nije ni postala zaista jedinstvena. Veliko je pitanje da li su mase u poslednjih 8 godina uopšte iskreno želele da Vučić padne.

Deluje pak da su mase želele samo da im bude malo bolje.

Pročitajte i: 

Vesna Pešić – Propuštena šansa opozicije za vezu sa građanima

 

Stavovi izraženi u serijalu “Dve godine od protesta 1 od 5 miliona” predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.