Foto: Talas
Tekst je deo serijala „Dve godine od protesta #1od5miliona“
Činjenica je da nas je protest sve na neki način zadesio, ali politika je umetnost igranja u uslovima koji te zadese. Od lidera očekujemo da nas vode kroz te uslove, a ne da kukaju na njih.
Protesti “Jedan od pet miliona”, najmasovniji u prethodnih dvadeset godina, po oceni mnogih, davali su mnogo nade da će nezadvoljstvo građana, upravo zbog njihove brojnosti na ulicama dovesti do promene. Zašto je ta promena izostala pitali smo, među mnogima, I one koji su učestvovali u organizaciji protesta. Jedna od njih je I Jelena Vujanović, koja je na šetnjama govorila kao doktorantkinja Fakulteta političkih nauka, a u međuvremenu je svoj aktivizam usmerila na osnivanje portala Pokreni.rs.
“Spoj nezrelosti opozicije, javnih ličnosti koje su potpuno “operisane” od realpolitike i studenata koji su uzeli prevelik teret i pritisak javnosti, iz čega je proizašao istovremeno i strah i preteran osjećaj bitnosti, nije mogao dalje od onog što je urađeno. Da li je urađeno malo? Sa onim sa čim se raspolagalo i u datim uslovima urađeno je mnogo. Da li je moglo bolje i pametnije? Moglo je”, kaže Vujanović u razgovoru za Talasov serijal povodom dve godine protesta.
Od lidera očekujemo da donose odluke, a ne da ih traže na Tviteru.
foto: Talas
Odgovarajući na pitanje da li je uopšte bilo realno očekivati predaju vlasti pod pritiskom demonstranata I koji su mogući propusti na strani organizacije, Vujanović naglašava da, kao i u životu, i u politici smo skloni da tražimo krivce u drugima jer je to lakše nego da priznamo da ili mi nismo bili dovoljno zreli ili situacija nije bila dovoljno zrela za promene.
“Činjenica je da nas je protest sve na neki način zadesio, ali politika je umetnost igranja u uslovima koji te zadese. Od lidera očekujemo da nas vode kroz te uslove, a ne da kukaju na njih. Od lidera očekujemo da imaju plan, a ne da neplanski blokiraju raskrsnice. Od lidera očekujemo da donose odluke, a ne da ih traže na Tviteru. Od lidera očekujemo da bolje od nas procenjuju situaciju, a ne da 13. aprila pozivamo na dan D, a onda dobijemo ispraznu šetnju i govore potrošenih političara“ ističe ona.
Dodaje i da je spremna da prihvati deo odgovornosti koji lično snosi, ali i ističe da smatra da s obzirom na vreme utrošeno na organizaciju, komunikaciju i govore, na tu „naknadnu pamet“ ima pravo.
Probuđena energija ljudi nije kanalisana
Dve godine od protesta, iako ne krije kritike, ističe da je ovo bio dobar način za buđenje ljudi, pokretanje sa mrtve tačke I da se zato oni ne mogu smatrati promašajem.
“Smatram da sve što je u nekom trenutku uspelo da probudi ljude i da ih pokrene sa mrtve tačke ne možemo smatrati promašajem. Ako ništa drugo, naučila sam nešto iz svega toga i upoznala mnogo divnih ljudi govoreći na protestima širom Srbije. Da li je vredelo trošiti dane i sate na sve to? Iz ove perspektive bih možda rekla da nije, ali znam da bih sutra isto ponovila”, kaže Vujanović.
Razočarenje dela javnosti, sa druge strane, razume I naša sagovornica, iako nije očekivala da do promene može lako doći.
“Verovala sam da ta probuđena energija može da se kanališe i u više pametnih koraka dovede do boljih izbornih uslova i do mogućnosti da se vlasti parira na izborima. Do tih nekoliko pametnih koraka nikada nije došlo”, smatra ona.
Potrebne su realne ideje, resursi i dobra organizacija
Prelomni koraci mogli su biti i u načinu na koji su demonstranti reagovali na poteze vlasti prema njima. Čini se da su protesti iznenadili vladajući režim, smatra Vujanović, i njihove greške trebalo je bolje iskoristiti.
„Greške koje su činili predstavnici vlasti dodatno su podgrevale atmosferu i davale naročit „hajp“ na društvenim mrežama. Pozivi na protest bukvalno su se sami pravili na osnovu njihovih izjava i poteza. I spontani protesti koji su se desili letos zbog uvođenja novih mera protiv širenja korone pokazali su da ova vlast nije imuna na pritisak. Ali su i jedni i drugi pokazali da je Vučićev krizni PR još uvek nenadmašan. Opoziciona javnost treba prestati da se zadovoljava potrošenim humorom iza koga stoji potpuna bezidejnost i lažnim autoritetima iz kruga dvojke. Protiv mašinerije se ne možemo baš boriti tvitovima o Vučićevom psihičkom stanju. Potrebne su realne ideje, resursi, kvalitetni i neistrošeni ljudi i dobra organizacija“, navela je ona.
Politički akteri treba da grade ljude, a ne lajkove
S tim na umu, i bojkot izbora koji je vodio jedan deo opozicije a za koji su opravdanje našli u protestima, po njenoj oceni, ne doprinose motivaciji građana da se bore za promenu sistema. Zbog toga bi političari mnogo bolje trebalo da planiraju svoje sledeće korake, ističe aktivistkinja.
“Ne znam da li sam se ja zasitila politike u Srbiji ili je scena ovde stvarno postala toliko dosadna da ne znam kako opozicija planira da motiviše ljude i podigne atmosferu u narednom periodu.
Deluje mi da je sva priča o tome da bojkot nije odustajanje i da će to biti aktivni bojkot ostala da lebdi u vazduhu. Ne kažem da je bojkot sam po sebi bio loš izbor, ali su opozicioni akteri sopstvenim potezima doveli do toga da bojkot u jednom trenutku postane jedini mogući izbor, a kada je to postao nisu ga izneli do kraja, ni strateški ni komunikaciono, niti je zadržan bilo kakav privid jedinstva.
Naravno, nikada nije sve tako crno. Što pre politički akteri shvate da treba da grade ljude, a ne lajkove pre će moći da izađu na crtu Vučiću”, poručuje ona.