Foto: Talas
Tekst je deo serijala „Dve godine od protesta #1od5miliona“
Na protestima „Jedan od pet miliona“ nije uspostavljena nikakva veza između opozicionih lidera i građana koji treba da ih podrže i izađu na izbore.
Ko je stajao iza protesta „Jedan od pet miliona“, da li je to uopšte važno, kakvu su lekciju političke stranke izvukle iz demonstracija, i ima li sličnosti između ovih i protesta protiv Miloševićevog režima, koje je predvodila kao predsednica Građanskog saveza, za Talas odgovara Vesna Pešić, borkinja za ljudska prava i jedna od nosilaca petootkobarskih promena.
„Da li su protesti započeli na tragu onih studentskih „Protesta protiv diktature“ ili su to organizovale stranke, jeste nerazjašnjeno pitanje, ali ne znam da li je to uopšte važno i kome. Važnije je – ko su ti građani koji su demonstrirali, zato što jesu u većem broju izlazili određeno vreme i to je najinteresantnije“, naglašava Pešić.
Građani su važni i ključno pitanje je zašto su oni nestali
Istraživanje o tome sprovela je i organizacija SeConS koju predvode profesori Filozofskog fakulteta, podseća Pešić koja se i sama bavila analizom podataka do kojih su oni došli na osnovu anketa sprovedenih među građanima koji su šetali Beogradom.
„Oni su utvrdili da većina tih ljudi na protestima uopšte ne podržava stranke opozicije. Ti građani su važni i ključno pitanje je zašto su oni nestali“, smatra sociološkinja.
Odgovor na to, po njenom mišljenju, možda se nalazi u glavnom mitingu koji je organizovan 13. aprila 2019. godine nakon više meseci šetnji građana i pokušaja da se formulišu zahtevi, pronađu glasnogovornici i predstavnici protesta.
– Taj događaj pred Skupštinom je trebalo da bude kruna svega a on je bio nekako neupečatljiv. Nije došao dovoljan broj ljudi, govori su bili neinteresantni i posle su se protesti utišali, nestali. Tu se pokazalo da građani nemaju i ne osećaju vezu sa opozicionim strankama koje su im se obraćale“, navodi Pešić.
Jedinstvo opozicije i građana je omogućilo rušenje Miloševićevog režima
U prilog tome, priseća se i demonstracija koje je predvodila tokom devedesetih godina, protiv Miloševićevog režima, koje su dovele do promene vlasti i kao ključ za to vidi uspeh političkih lidera u stvaranju veze sa građanima.
– Moje iskustvo tada je pokazalo da smo Vuk Drašković, Zoran Đinđić i ja bili svojevrsni heroji, građani su nas obožavali. Morali smo da delimo slike i potpise, iako je meni to delovalo suvišno, ali to se od nas tražilo i očekivalo. Imali smo tu vezu sa građanima, a najznačajnija je bila uloga Vuka Draškovića kao lidera. Mi danas nemamo ni izdaleka jednog takvog lidera kakav je bio Drašković, ma šta o njemu mislili i da li se sa njim slažemo. Da li je četnik ili partizan nije ni važno, njega su građani podržavali. Imao je veliko biračko telo koje je bilo spremno da glasa za njega, ističe Pešić.
Manje je poznato o tom periodu, ukazuje ona, da je na izborima 1993. godine „mali Depos“ dobio 39 poslanika, a da je Zoran Đinđić sa kampanjom „Pošteno.“ uspeo da podigne broj odbornika na Vračaru sa 6 na 29. Danas opozicija nema ni blizu takvih potencijala, smatra Pešić, a protesti „Jedan od pet miliona“ su propuštena šansa da se takav uspeh postigne.
„Poenta je da mi nismo bili otuđeni, bili smo jedinstveni i u okviru opozicije i sa građanima. Podržavali su nas ljudi koji nisu bili članovi nijedne stranke, bez njih ne bismo mogli ništa. Oni su sutradan na izborima glasali za nas a ne da idemo u bojkot. Na protestima „Jedan od pet miliona“ nije uspostavljena nikakva veza između opozicionih lidera i građana koji treba da ih podrže i izađu na izbore“, naglasila je ona.
Zato je njen utisak da su „protesti morali da propadnu“.
Političari izgubili kredibilitet na demonstracijama 7. jula
Posle velikog mitinga 13. aprila koji Vesna Pešić navodi kao ključan propust za artikulisanje nezadovoljstva građana, drugi prelomni trenutak i propuštena prilika za opoziciju jesu i protesti koji su se desili 7. jula ove godine, protiv mera za zaštitu od korona virusa, kada je vlast pustila na građane policiju sa pendrecima i suzavcima.
„Političari su zapečatili svoju sudbinu 7. jula, te demonstracije su ključne jer je situacija bila vrlo složena. Bilo je dosta nameštaljki, različitih huliganskih grupa, onih koji se mole, nekakvog Levijatana i dosta policije sa druge strane. Bila je tu i jedna spontana grupa građana, koji su iskreno protestovali, kao što je Petar Đurić sa porukom „Ovo je za ćaleta“ što je bilo vrlo originalno i nenamešteno, a na njih su izveli konjicu sa hamerima i suzavcima. Videli smo, međutim, izjave svih lidera koji su poručili da su na proteste došli kao „obični građani“. Pa kakavi su oni to lideri ako na proteste dođu kao građani, izjave to pred kamerama i odu kući da gledaju na televiziji kako specijalna jedinica policije u civilu mlati građane?! Jednostavno tu su izgubili svaki kredibilitet i priliku da ga izgrade. Kako oni sada da pozovu građane na demonstracije, ko će ih podržati“, pitanje je koje Pešić upućuje.
Posledica toga je da danas imamo razrušene institucije, vladavinu totalitarizma, i konstantnu atmosferu rata koju vlast stvara, upozorava ona.
„Mi smo sada u polugrađanskom ratu, a opozicija živi u iluziji da će Evropska unija nekako da posreduje i da nam pomogne. Besmisleno je tražiti izborne uslove kada bi to značilo da će režim svojevoljno da preda vlast. To nije put“, poručuje ona.
Miloš Nikolić – Zlostavljanje i samopovređivanje: političke pouke protesta 1 od 5 miliona