Foto: Talas
Tekst je deo serijala „Dve godine od protesta #1od5miliona“
„Tajna slobode počiva u hrabrosti“
(Perikle)
U Beogradu se tog 13. aprila 2019. godine po ulicama valjala sloboda nakon četiri meseca protesta u Srbiji koji su se prostirali u preko 110 gradova i opština. Oko 50.000 ljudi bezuspešno sam pokušavao da obuhvatim pogledom sa velike bine ispred Narodne skupštine. Asfalt u Bulevaru kralja Aleksandra nije se mogao videti od mora ljudi koji su se vratili iz protestne šetnje.
Kada sam krenuo da govorim imao sam osećaj da je nešto puklo. Vazduh, huk mase od koje ne čujete sebe i zaglašujuća snaga i energija koja se raspaljuje. Tu snagu ne može ništa pobediti, pod uslovom da se kanališe, a ne prospe. „Poverljiva“ informacija koju sam tada imao je da će se nakon mitinga pozvati ljudi da ostanu ispred Skupštine i blokira Skupština dok se ne ispune zahtevi.
Videlo se kristalno jasno da vrhunac prolazi. Energija je upravo prolivena.
Masa je gorela. Ali bilo je to, kao da palite šibicom benzin umesto da ga sipate u motor. Kada su krenuli da govore političari, masa je u jednom momentu krenula drastično da se rasipa. Bukvalno ste videli kako se odvajaju i odlaze. I to, da budem potpuno jasan, ne zbog toga što su govorili političari, već zbog činjenice da je očigledno da nema plana. Videlo se kristalno jasno da vrhunac prolazi. Energija je upravo prolivena. Umesto narednog koraka koji je trebalo da se desi tada odmah, najavljeno je da se traži formiranje zajedničke komisije vlasti i opozicije, kao i izbor članova REM-a i RTS-a, uz obavezu da će naredne nedelje biti predstavljen ekspertski deo opozicionog tima koji će sačiniti precizne zahteve protesta, a koji će na nekom narednom protestu biti obnarodavani, a vlast naterana novim masovnim protestom da ih prihvati. Masa se sve više krunila i osipala, a entuzijazam i energija su zamenjeni nekom teskobom.
Iza bine sam sreo Slavka iz Stare Pazove koji bio je prilično razočaran: „Uzeo sam bio dve nedelje odmora, jer sam računao da ćemo da kampujemo ispred Skupštine. U ponedeljak ću se pojaviti na poslu kao poslednja budala.“
Miting se polako završavao. A ja sam, sa dva studenta, gledao kako se poslednji ostaci mase razilaze. Neverovatan osećaj praznine, koja zjapi za događajem koji se nije desio. Sedeli smo još neko vreme. Mobilne veze su konačno nakon celog dana proradile i počeo sam da odgovaram na pozive. Većina ljudi koji su došli van Beograda krenula je da se vraća kući razočarana i bilo mi je baš žao što nismo uspeli da se sretnemo. Uspeo sam da odem do hale Pionir gde je bila ekipa iz Kragujevca – Suzana, Aleksandra, Boris, Igor… Boris mi je pokazivao da je došao kompletno opremljen sa šatorom, vrećom i gas maskom. Do duboko u noć i narednih dana, priče svih ljudi, koje sam upoznao tokom putovanja i govora na protestima prethodnih meseci u Srbiji, bile su slične. Ogroman broj ljudi iz cele Srbije je, nakon probuđene nade, došao samostalno u Beograd, bez bilo kakve grupne organizacije. Neki su čak poslednji novac dali na finansiranje puta do Beograda. Prisustvovali smo revoluciji koja se nije desila!
Kritična tačka – upad u RTS
Jedan od događaja koji su nesumnjvo bili kritična tačka protesta bio je i upad u RTS. Na tom subotnjem protestu nisam bio od početka, ali sam došao ispred kada je između nas koji smo se nalazili spolja i ljudi koji su ušli unutra bili kordoni milicije. Bilo je jako važno da ostanemo ispred dok ljudi koji su unutra ne izađu bezbedni. Nakon najave da će se ostajati cele noći ispred RTS, zakazana je blokada Predsedništva za sutra. Ta blokada Predsedništva je bila do tada svakako najozbiljniji pokazatelj odlučnosti. Međutim, ofrlje su se davale prognoze o padu, a strategija i pozivi olako menjani. Ljudi bi se u momentima kada je napetost dostizala vrhunac pozivali da dođu na kampovanje ispred Predsedništva. Vest je putovala i ljudi su kretali iz cele Srbije, a pola sata kasnije bi se promenio plan. U jednom momentu je bilo jasno da se ništa krupno neće događati i da se ljudi osipaju, pa sam odlučio da odem na zakazan protest u Vrbas kako bih govorio. Bio je to bukvalno niz od 24 sata gde ili razmišljate o protestima ili ste na protestima uz 2 sata spavanja.
Srednjoškolci demonstrirali kako se osvaja sloboda
Ponedeljak je bio dan kada je energetsku euforiju zamenilo stanje poluletargije. Iz stanja energetske obamrlosti trgle su me objave na društvenim mrežama o srednjoškolcima koji su izašli na ulicu i tražili slobodu za uhapšenog srednjoškolca Pavla. Buntovno su koračali celim gradom blokirajući ulice i noseći transparente. Seo sam u kola i odjurio do 29. novembra. Tamo je trajao najbolji protest kome sam do tada prisustvovao. Organizovani, složni, nadahnuti čistim motivima stajali su srednjoškolci koji su polagali najbitniji prijemni ispit – kako se osvaja sloboda. Stao sam sa strane uza zid kao podrška. Bilo je predivno. Čista emocija. Par njih je vodilo skandiranje iz koje je isijavala mladost koja „ne ljubi lance“. Videlo se da ih je baš briga za stranačke odnose. Izašli su sa jednim od najčistijih motiva – drugarstva! Jedan od harizmatičnijih vođa bio je najbučniji i davao je izjave za medije. Nije mu trebala nikakva PR obuka, ne zato što nije pravio greške, nego zato što je govorio iz srca.
Zahtev je bio jednostavan i jasan – puštanje njihovog druga Pavla u naredna 48 sata ili izlaze u blokadu i pozivaju sve učinike svih škola da im se pridruže. Jednostavan, fokusiran, motivišući, merljiv i svakom dobronamernom prihvatljiv cilj. Režim je dobio protivnika pred kojim je mogao samo da položi oružje. Istog dana zahtev je usvojen.
Naravno, težina izazova koji su se našli pred protestima „Jedan od pet miliona“ neuporediva je sa oslobađenjem jednog srednjoškolca. Međutim i resursi srednjoškolaca nesrazmerno su bili manji od onih koje su posedovale društvene snage spremne da uzmu učešće u protestima „Jedan od pet miliona“. S druge strane, snaga volje, odlučnost i teorija promene bili su na znatno višem nivou kod srednjoškolaca.
Tri dobre stvari koje su amanet ovih protesta
Prvo, protesti su najpre, što i Vuk Velebit ističe u jednom tekstu iz ovog serijala, uticali na razbijanje straha. Naročito u manjim sredinama, bila je zadivljujuća hrabrost ljudi da se suprotstave lokalnim moćnicima u gradovima gde lako plane nečiji automobil ili sevne batina po nečijoj glavi.
Drugo, pokazalo se da građani Srbije neće ćutati dok se progone i maltretiraju njihovi sugrađani, bilo da se progonjeni zove Desko iz Rakite, Marija Lukić iz Brusa ili novinar Jovanović iz Grocke. Stvorena je mreža aktivista koji će ustati u odbranu nečijih elementarnih prava.
Treće, nastavljen je talas protesta, koji su započeti protestima Ne davimo Beograd zbog rušenja u Savamali, nakon pada nastavljeni Protestima protiv diktature. Bili su do svog okončanja po intenzitetu, dužini i prostornoj širini najozbiljniji protesti. Svaki talas ovih ciklusa protesta bio je sve jači i jači. A kulminaciju su doživeli sa julskim protestima. Iako organizovani od strane različitih grupacija, koren im je bio isti i ogledao se u nezadovoljstvu koje je nemoguće kanalisati kroz okupirane institucije.
Tri stvari koje su nedostajale
Prvo, ono što je ovim protestima od početka nedostajalo jeste ono što su srednjoškolci imali. Jasan, merljiv, jednostavan i svakom dobronamernom prihvatljiv cilj. Minimum jedan, maksimalno tri cilja. Sve preko toga gubljenje je fokusa. Od početka protesta ciljevi su se olako menjali, a njihov broj rastao. Prvo je traženo rešavanje slučaja razbijane glave Borka Stefanovića, zatim je na nekom od naradenih protesta tražena ostavka Nebojše Stefanovića, 17. marta su euforično tražene ostavke predsednika i celokupne Vlade, zatim je tražena zajednička komisija vlasti i opozicije, izbor novih članova RTS i REM-a, a na kraju spisak od nekoliko desetina zahteva.
Drugo, ne ulazite u ovu igru ako niste spremni da idite do kraja. Ili kako bi to Z. Đinđić rekao: „Ako kreneš da pretičeš daj gas“. Blefiranjem se gubi kredibilitet. Na stranu što vas protivnik neće uzimati za ozbiljno, ali narod vam jednostavno neće verovati i nećete imati mogućnost da ga ponovo mobilišete.
Treće, iza jasnih zahteva potrebno je da stanu što šire društvene grupe. Bez obzira da li će one sutra ići u jednoj (DOS model) ili više kolona (crnogorski model). Potrebno je da postoji konsenzus oko cilja koji ujedinjavaju. Bilo kakvo zabijanje noža u leđa i saplitanje unutar opozicione grupe smanjuju kolektivni kapacitet za promenom. Borba za pozicioniranje unutar opozicionog bloka u stvari je pogrešan odgovor na dilemu koju slikovito izražava misao: Da li želite da budete najbolji strelac u ekipi koja će ispasti iz lige? Ili ćete smanjiti ego i možda zajedno sa kolektivom osvojiti prvenstvo?
Miloš Nikolić – Zlostavljanje i samopovređivanje: političke pouke protesta 1 od 5 miliona
Stavovi izraženi u serijalu “Dve godine od protesta #1od5miliona” predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.