Foto: Talas
Tekst je deo serijala „Dve godine od protesta #1od5miliona“
Šta se promenilo za ove dve godine od početka masovnih građanskih protesta? Da li je opozicija naučila da je teško da uslovljava režim vremenski oročenim zahtevima već da mora da pronalazi načine kako da politički oblikuje građansko nezadovoljstvo? Onu buku i onaj bes. Da li će opozicija da nastavi Kalimero pristup o izbornim uslovima ili će da prihvati da u Srbiji vladaju uslovi džungle iz koje bi trebalo da ponudi izlaz?
Sneg u očima i viski Jameson na Dorćolu pre šetnje. Mokra srpska zastava uz zvuk linč-silovanje-nasilje. Ćutanje uz sveće za Olivera Ivanovića. Bezbroj utisaka i prizora. Mnogo znanih i sličnih ljudi. Zašto se tako nešto ne bi ponovilo? Ko je onda verovao da je nešto takvo baš tada bilo moguće?
Ovog decembra navršava se dve godine od erupcije onoga što će postati talas masovne građanske energije. Ta snaga spontane građanske reakcije osetila se u većem broju gradova u Srbiji. Porodila se nada. Nadu je pratilo je racionalno uverenje da se objektivno suočavamo sa najmasovnijom i najdužom antirežimskom pojavom od uspostavljanja ove vlasti.
Nije pitanje da li je tako nešto zamislivo da se desi ove nedelje ili ovog meseca, nego da li je zamislivo da postoji politički cilj za koji bi takva vrsta događaja bila pogodno sredstvo, prikladan metod da se nekakav cilj zapravo ostvari.
Ponovo bismo, u suprotnom, imali samo odisaj građanskog nezadovoljstva. Ad hoc egzibicionizam. Očajnički trzaj građana bez svojih predstavnika. Spontano povlačenje. Cinizam i politički nihilizam. Ukratko – temeljnu beznadežnost. Same demonstracije nikada same po sebi ne menjaju ništa. Potrebni su naredni koraci. Van ulica. Buka i bes nisu politika u užem smislu.
Ulice su odavno utihnule. Biračke kutije su ispražnjene. Neki glasovi su prebrojani, neki drugi proglasili su pobedu bojkota. Režim jednog čoveka je tu gde je i bio. Iako u tabloidima prikazan kao ugrožen i u danonoćnoj opasnosti, taj režim ni po čemu ne deluje uzdrmano.
Šta je bilo potrebno da se dogodi da nada građana nastavi da živi kroz političku akciju, kroz dalju smislenu borbu? Zašto umesto nade da je pobeda moguća deluje da danas opozicijom i dalje vlada zbunjenost kojim uopšte putem krenuti, kojim metodama izazvati režim, kako oblikovati alternativu koja će građanima da obnovi često izigranu nadu da su baš ovi ljudi iz opozicije oni koji mogu i znaju da urede Srbiju posle Vučića?
Odgovor na većinu ili na sva ova pitanja koja mnogi u opozicionoj javnosti postavljaju jeste u vezi sa davanjem nerealnih obećanja opozicionih političara građanima. O brzom kraju, bliskom padu, slomu Vučića iza ugla. Za samo par nedelja, meseci. Do Uskrsa, u podne posle Dana D, po Božiću, oko Vidovdana. Ništa od toga nije se desilo. A strpljenje ljudi nije tako beskonačno. Građani žive svoje živote, bave se svojim privatnim i poslovnim obavezama. Nije na njima da definišu ciljeve, predlažu sredstva, oblikuju kampanju, usmeravaju procese, sprovode političku akciju ka dostizanju ciljeva. To je uloga političara. Ali onih sa vizijom, onih koji ulivaju poverenje, koji se pažljivije ophode prema očekivanjima građana. Ne onih koji građane uvode u političko samopovređivanje.
Neki su pričali. Nekima se aplaudiralo. Neki su bili izviždani. Obećali su nemoguće. Više puta. Građani su čekali. Onda su otišli. Kraj epizode. Ili filma što bi rekao Tadić. Opozicija Srbije danas liči na neku žrtvu zlostavljanja koja je, pored samog zlostavljača, svojim postupcima sama sebi politički otežavala sopstveni položaj.
O samom zlostavljanju koje vlast sprovodi nad opozicijom dovoljno je samo reći da ono traje i da će trajati. Sve što postoji u društveno političkoj stvarnosti oko nas vlast zloupotrebljava i nastaviće da to radi kako bi napadala opozicione političare. Ovoj vlasti je pristup permanentnog napadanja neminovan jer sluđenim građanima iznova mora da se šalje poruka da je ovaj režim ugrožen i napadnut od strane moćnika iz opozicione senke. Napeta ugroženost je kičma demagogije i populizma. Čak i za vreme krize kakvu nam je donela korona.
Ključni izazov ovde je što vlast najviše napada one koji imaju najveću političku predispoziciju da budu napadani. U prevodu – političari koji su nekada bili na vlasti uvek će biti laka meta za napad sadašnje vlasti ne samo zbog puke činjenice da su u nekom trenutku izgubili većinsku podršku građana, već i zato što imaju neke posebnosti koje režimu idu u korist.
Dinamiku tih napada posebno olakšava činjenica što veliki broj građana, usled redovne propagande i plasiranja laži, za mnoge od tih bivših političara na vlasti smatra da su zloupotrebili period svog vladanja da steknu privatne privilegije i da unaprede svoj lični materijalni status. Bivši političari na vlasti o kojima kod većeg broja građana postoji opisano uverenje jesu i biće i dalje laka meta za napade vlasti i svih njihovih propratnih medijsko-botovskih saradnika.
Otežavajuća okolnost kod opozicione javnosti koja je u dobroj meri imuna na sadržaje propagande i laži, jeste što pomenuti političari ne ulivaju bog zna kakvo poverenje da takvoj mašineriji mogu da se suprotstave i da je savladaju. Iako mnogi od tih političara veruju da su upravo pomenuti napadi potvrda njihove snage da ugroze režim. Još kad bi sami građani poverovali u tu snagu.
Neka vrsta vapaja za novim ljudima u politici koja se sve vreme i osećala tokom protesta 1 od 5 miliona i jeste objektivna posledica ova dva faktora – dugogodišnjeg režimsko medijskog zlostavljanja bivših, odnosno neuspeha da ti bivši iznova probude pobedničku nadu da, uprkos očiglednom zlostavljanju, baš oni imaju viziju, energiju i plan kako da privuku većinu na svoju stranu. Dobra stvar ovih protesta i jeste što je mnoge nove ljude podstakla da uđu u politiku. Loša stvar je što oni ne mogu mnogo da dođu do izražaja u svojim redovima zbog pomenute percepcije o snagama napadanih.
Pre svakog pitanja kakve aktivnosti u susretu sa novim izborima sprovodi vlast, a kakve opozicija, trebalo bi da se postavi pitanje – šta su radili vlast, a šta opozicija u ovom periodu od održavanja prvih masovnih protesta građana.
Što se tiče vlasti tu je situacija jasna – oni vladaju i samo i isključivo razmišljaju kako da to potraje. Taktiziranje sa određivanjem kratkog roka trajanja novoformirane vlade jeste strateški defanzivan, ali proaktivan potez koji gleda ka budućnosti i ka ciljevima posle 2022. godine. Šta je vlast naučila, to ćemo da vidimo. Ipak su oni u nesagledivoj prednosti po pitanju (zlo)upotreba resursa koja im stoje na raspolaganju.
Da li je zlostavljana opozicija naučila nešto iz ovog perioda od dve godine?
Šta se promenilo za ove dve godine od početka masovnih građanskih protesta? Da li je opozicija naučila da je teško da uslovljava režim vremenski oročenim zahtevima već da mora da pronalazi načine kako da politički oblikuje građansko nezadovoljstvo? Onu buku i onaj bes. Da li će opozicija da nastavi Kalimero pristup o izbornim uslovima ili će da prihvati da u Srbiji vladaju uslovi džungle iz koje bi trebalo da ponudi izlaz?
Kako se opozicija bude pripremala za izbore 2022. saznaćemo makar jedan odgovor na pet miliona pitanja.
Pročitajte i:
Tea Vukadin – Borba za promenu sistema nije sprint nego maraton