Foto: Talas
Tekst je deo serijala „Dve godine od protesta #1od5miliona“
Kome je u interesu da narodne subotnje šetnje predstavi kao jalove, protraćene, besmislene? Jer to nije tačno. Postigli smo mnogo.
Kada sam 2016. prvi put izašla na ulicu zajedno sa nezadovoljnim građanima, na protest zbog rušenja u Savamali, pa onda i nakon izbora 2017. godine – izašla sam zbog očuvanja dostojanstva i obraza svih nas koji mislimo svojom glavom.
U decembru 2018. godine, studirala sam vajarstvo u Novom Sadu. I dalje sam bila nezadovoljna, i dalje sam želela da nešto promenim. Zato sam, kada sam čula za prvi protest “Stop krvavim košuljama”, sela na voz i vratila se u Beograd.
Taj 8. decembar u Beogradu dao mi je nadu. Znala sam da je to – to. Znala sam da će taj bunt izroditi nešto kvalitetno i dobro.
Već sledeće nedelje rekla sam: „Moramo dići Novi Sad kako znamo i umemo“. I jesmo, ne samo mi. Krenulo je, kao lavina. Više od 100 gradova i opština u Srbiji diglo se na noge.
„Džabe ste šetali“ – spin iz režimske kuhinje
Danas, na dvogodišnjicu prvog protesta koji su nadalje vođeni pod parolom “1 od 5 miliona”, najmasovnijih u poslednjih gotovo 20 godina, mnogi pokušavaju da nas ubede da rezultata nema. Da smo “džaba šetali”. Taj spin dolazi iz režimske kuhinje, a prihvatili su ga nažalost i neki iz dela opozicione javnosti. Za prve mi je jasno koji im je cilj, ali ne razumem one druge – zašto podgrevanjem takvog spina obezvređuju napore hiljade ljudi koji su slobodu i pravdu tražili na ulici, đonove ostavili na asfaltu? Znaju li da time asistiraju režimu u pokušaju da ubede narod da ne može da promeni ama baš ništa i da bolje da sedi kod kuće? Kome je u interesu da narodne subotnje šetnje predstavi kao jalove, protraćene, besmislene? Jer to nije tačno. Postigli smo mnogo.
Na ulici smo otkrivali afere
Tih subota ulice širom Srbije postale su nacionalna frekvencija. I zato me sad najviše i boli što Seka i Bjela ne mogu da se popnu na kamion i narodu kažu svoje. Jer ono što je RTS skrivao, otkrivali smo svi mi zajedno na ulici. Nijedna afera vlasti nije ostala pod tepihom. Pod pritiskom naroda, pred kolonama ljudi, režim je bio prinuđen da reaguje. To su bile iznuđene male pobede naroda. Da nije bilo protesta, da li bi ikada bio uhapšen nalogodavac pokušaja ubistva novinara Milana Jovanovića? Da nije bilo protesta, da li bi Jutka i dalje bio na čelu opštine? Da nije bilo protesta, da li bi Aleksandar Obradović i dalje bio u pritvoru? Da nije bilo protesta, da li bi zaduženi u švajcarcima i dalje štrajkovali glađu? Da nije bilo protesta i da nije bilo blokade Rektorata, Siniša Mali bi i dalje bio doktor nauka, a ne dokazani lopov. Tačno je da je manijak Jutka osuđen na samo tri meseca zatvora, da Aleksandar i dalje čeka pravdu, a da je lopov Siniša i dalje ministar. Ali neki koraci su ipak napravljeni.
Kome su ti rezultati beznačajni, taj zaboravlja da borba za promenu sistema, za oslobađanje Srbije koja je decenijama unazad zarobljena korupcijom, nije sprint već maraton. Ili je jednostavno zlonameran i odgovara mu sistem u kome narod nema nikakvu moć.
Ne žalimo zbog pretnji i batina
Istina jeste da nismo smenili režim i nismo promenili sistem. Za sada. Ali da vas pitam: da je neko našim roditeljima 1997. govorio da su džaba protestovali i da su mu poverovali, da li bi trajno odložili patike u plakar, zatarabili se u kuće, a Peti oktobar se nikada ne bi desio? Najverovatnije.
Mene lično protesti su naučili mnogo toga. Naučili su me da je Srbija zemlja dobrih, požrtvovanih, solidarnih ljudi. Te ljude ovaj, ali i neki prethodni režimi, stalno pokušava da gurne u podrum, da ih drže u mraku, učine ih nevidljivim i anesteziranim strahom od siromaštva, od ratova, od budućnosti. Zato je svaki protest važan, ma koliko veliki ili mali bio, jer izvlači ljude iz podruma i pokazuje im da podrum nije njihov habitat. Naučili su me i šta znači organizacija protesta. To nisu samo tehničke stvari poput zvanja govornika, osmišljavanje trase, organizovanje ozvučenja, kamiona, plejliste… To nije samo ni žongliranje između različitih političkih opcija kako bi se održalo jedinstvo na protestu… To pre svega znači preuzimanje odgovornosti, ali i odmazde režima na sebe. Da, “neka deca” su se usudila da stave svoje ime i prezime na prijavi protesta policiji, za svaku subotu, i ta “deca”, a ne neki politički veterani, odgovaraju za sve ono što vlast proceni kao “incident” na protestu, za svako odstupanje od prijavljene trase, za svaki tzv. “upad”. Zato danas moji saborci iz “1 od 5 miliona” i ja imamo desetine prekršajnih i krivičnih prijava, tri presude trenutno i ko zna koliko još u budućnosti. Kao da smo najgori kriminalci, dok se oni pravi mafijaši, ruku pod ruku sa vlašću slobodno šetkaju. Imali smo i modrice od režimskih batinaša, imamo stalne pretnje, imamo i otkaze kojima su naši roditelji “kažnjeni” zbog naše borbe. Ne kukamo. Samo poručujemo da nas to nikada neće naterati da zažalimo zbog ijednog koraka napravljenog na protestima, niti će nas sprečiti da ih napravimo još mnogo. Jer borba se ne vodi iz fotelje.
Trojica privedenih tokom protesta za Talas o iskustvu sa policijom
Gradimo organizaciju koja će ponovo na ulice
No, priznajem grešku nas iz “1 od 5 miliona” tada napravljenu – nismo širili pokret, samo smo pomagali da protest traje i da se borimo da do promena dođe. I dan danas nas kritikuju što tada nismo “dizali” organizaciju. Nismo hteli. Cilj nam je bio rezultat protesta, promena sistema. Nažalost, ispostavilo se da se bez organizacije teško može do cilja, da svakakve reči i zahteve mogu da ti pripišu iako ih nisi izgovorio. Zato danas i gradimo organizaciju koja će ponovo okupiti nezadovoljne, a kako stvari stoje veoma brzo ćemo ponovo na ulice. Ljudi su uvideli da greške koje su tada pojedine političke organizacije pravile nisu naše već njihove, i sada oni moraju sa tim greškama da se nose. Ljudi nam prilaze, i biće ponovo na ulicama.
Dosta je podela
I da, boli me kad neko kaže “ona deca”, “oni balavci, šta oni znaju”. Pa znamo, na primer, da nam niko drugi pravdu neće dati na tacni. Moramo to svi, svako za sebe ali i zajedno – i student, i radnik, i seljak, i glumac, i profesor, i političar.
Boli me kad neko kaže da je protest “protraćena energija”, jer traćenje energije je sedeti u fotelji dok narod guraju u podrum.
Ali najviše me boli da gledam da onaj seljak ne može svojim rukama porodicu da prehrani, da onaj glumac ne može javno da kaže bilo šta van scenarija, da onaj profesor ne može svoje učenike da poduči životnim vrednostima, da onaj radnik ne može da zaradi, da onaj čovek ne može da se leči. I sve to dok nam se oni iz državničkih fotelja smeju u lice dok pune svoje džepove i samo svoje zbrinjavaju.
Zato nemojte da se više delimo. Dajte da istrčimo ovaj maraton, pa posle možemo da pređemo na sprintove.
Dušan Petričić – Nikako da se dogovorimo ko obrazlaže naš cilj
Stavovi izraženi u serijalu “Dve godine od protesta 1 od 5 miliona” predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.