Foto: iStock
Kriza kroz koju prolaze Evropska unija i njene članice ovih dana usled spora oko budžeta i vladavine prava, trebalo bi da posluži za nauk i Srbiji koja po oba ova pitanja beleži ozbiljne probleme. Jedna lekcija je da bez poštovanja principa EU nećemo još dugo moći da se oslanjamo na bezrezervnu finansijsku pomoć, druga je da su nam vladavina prava i osnovne slobode neophodni zbog nas samih i nezavisnosti od bilo čije pomoći.
Bitka u evropskoj porodici vodi se između, sa jedne strane, većine država koje žele da usvoje budžet EU za 2021. godinu i isplate dodatnu pomoć za borbu protiv korona virusa svima osim Poljskoj i Mađarskoj i to zbog značajnog pogoršanja u oblasti vladavine prava i slobode medija. Sa druge strane stoje upravo Poljska i Mađarska koje vetom blokiraju usvajanje odluke o budžetu čime se odlaže isplata novca svim članicama.
U prvom naletu izbijanja krize delovalo je na trenutke da će, ako dođe do cepanja i nesuglasica unutar Unije, one doći sa juga – iz Italije i Španije koje su bile najteže pogođene prvim talasom pandemije i čiji građani su bili ljuti na EU zbog zakasnele reakcije i pomoći.
Ipak, najveći problemi za jedinstvo na starom kontinentu dolaze iz Poljske i Mađarske, a stidljivu podršku, na opšte iznenađenje, daje im i Slovenija.
Zajedničko dvema zemljama koje su stavile veto na budžet EU jeste to što urušavaju vladavinu prava i ograničavaju slobodu medija, neke od osnovnih tekovina EU. To što se kritikuje u Poljskoj i Mađarskoj ujedno su i osnovne odlike populističkih režima, kakvi jesu na vlasti u ovim zemljama.
Predstavnicima ovih zemalja zasmetalo je što se odluke donose po političkom ključu.
A da li je ovo političko pitanje? Naravno da jeste.
Nezavisno pravosuđe i slobodni mediji su pre svega odlike slobodnog, demokratskog i pluralističkog društva, ali i sloboda i demokratija i pluralizam su političke kategorije, kao što je i, na kraju krajeva, Evropska unija politička zajednica a zajednički budžet politička odluka, te nije baš jasno zašto su Orban i Moravjecki našli ovo kao zamerku.
Ali ovde je glavno pitanje zašto bi neko davao novac tamo gde postoji sumnja da će se on netransparentno i nenamenski trošiti, gde nema potpunog poštovanja zakona i procedura koje bi sprečile korupciju i ravnopravnu zaštitu svih građana.
Kako sukob utiče na Srbiju?
Na Srbiju, na prvi pogled ovaj spor ne utiče – nije članica Evropske unije, ne odlučuje i ne finansira se iz zajedničkog budžeta. Da ima pravo odlučivanja, možda bi stala uz prijateljske i po mnogo čemu srodne, vlade Poljske i Mađarske. Da se oslanja na sredstva koja su trenutno blokirana, opet bi bila u problemu zbog nastupajuće krize.
Ipak, Srbija se u mnogome oslanja na sredstva EU i različite fondove koje finansira Unija. Samo kroz IPA pristupne fondove Srbija na godišnjem nivou dobija oko 220 miliona evra od EU. I za saniranje posledica pandemije tokom ove godine EU je Srbiji već dodelila značajna sredstva, procenjena na blizu 93 miliona evra pomoći samo u prvom navratu.
Sa druge strane, po kriterijumima koje EU primenjuje prema Mađarskoj i Poljskoj sada, Srbija je odavno zaslužila da bude uskraćena za sredstva. I iz cele ove situacije naše vlasti bi mogle da izvuku kao pouku – vladavina zakona, pravosuđe koje sudi po tim zakonima, i mediji koji po njima rade i izveštavaju o onima koji to ne čine – osnov su za dobijanje novca iz velike kase. Ako nam već izgradnja odgovornijeg društva sama po sebi nije u vrhu prioriteta.
Na ovom putu Srbija pak, stoji sve lošije, što potvrđuju i relevantni izveštaji.
Bez osnovnih sloboda neće biti ni novca
Izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije za ovu godinu pokazuje „nikakav napredak“ ili „slab napredak“ u većini oblasti, dok se posebno apostrofira vladavina prava kao ključ za dalje pomake. Ako se želi jača ekonomija, rast privatnog sektora, uređen pravosudni sistem i sloboda izražavanja, a i ako se želi u EU, ovde će biti potrebne ozbiljnije promene.
I Savet Evrope u nedavno objavljenom GRECO izveštaju ocenio je Srbiju kao „globalno nezadovoljavajuću“ u domenu ispunjenih preporuka Grupe država protiv korupcije (GRECO) za sprečavanje korupcije među poslanicima, sudijama i tužiocima. To telo navelo je da je Srbija ispunila samo dve od 13 preporuka koje datiraju još od juna 2015. godine.
Ni izveštaji drugih nezavisnih međunarodnih organizacija o stanju u Srbiji nisu ništa bolji.
Ovo sve treba shvatiti kao ozbiljnu kritiku i alarm. Ako je EU bila spremna da uđe u sukob sa svojim članicama radi osnovnih principa koji bi trebalo da važe za sve koji su izabrali da uđu u ovu zajednicu, zašto bismo očekivali da se u skorijoj budućnosti isto ne desi nama. Zar nije moguće da, u nekoj narednoj rundi dodele sredstava zemljama kandidatima, EU kao uslov postavi upravo napredak u vladavini prava?
Druga, važnija, lekcija koju bismo mogli da naučimo iz ove bitke „velikih“ oko velikog novca, jeste da se ne možemo doveka oslanjati na pomoć, i to bezuslovnu, već je neophodno graditi uređeniji sistem osnovnih a i ekonomskih sloboda, u kome smo poželjni partneri a dovoljno nezavisni.