Foto: iStock
Decenijama, u različitim granama ekonomskog i društvenog života, spašavamo radna mjesta koja su neodrživa i loše plaćena, u institucijama kojim se u pravilu loše upravlja.
„Tri najštetnije zavisnosti su heroin, ugljikohidrati i mjesečna plata“
– Nassim Nicholas Taleb
U septembru 2020. godine veliku pažnju bosanskohercegovačke javnosti privukla je odluka Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo da ukine Muzeju ratnog djetinjstva sredstva od oko 25.000 eura za projekat koji je Skupština Kantona Sarajevo predvidjela Nacrtom budžeta za 2020. godinu.
Muzej ratnog djetinjstva (MRD) je dokazano uspješna priča iz domena kulture, dobitnik je Muzejske nagrade Vijeća Evrope za 2018. godinu u okviru programa „Evropski muzej godine“ i, osim u Bosni i Hercegovini, Muzej trenutno svoje projekte realizira u Libanu, Srbiji, Ukrajini i SAD-u, te polako izrasta u međunarodnu platformu za istraživanje i prezentaciju iskustva odrastanja u ratu.
Ukratko, Ministarstvo je, ukinuvši finansiranje MRD, pokušalo svoju političku odluku opravdati saopštenjem uz djelimične slike aplikacionih dokumenata, kojim diskredituje MRD da je netransparentno trošilo javni novac za „previsoke plate menadžmenta“ (koje je predstavila u bruto iznosima), s nadom da će izazvati bijes javnosti prema MRD.
Paralelno, mediji vezani za stranku resornog ministra i vladajuću koaliciju pokreću napad na preduzetnog osnivača Jasminka Halilovića, s ciljem da ga diskredituju kao oportunistu i „postratnog profitera“. Ipak, MRD se nije dao, pa su u javnost nezavisni mediji ipak dostavili činjenice, a one kažu da je MRD finansiranje tražio za troškove kirije, režija i plate projektnog osoblja. Portal Raskrinkavanje je ocijenio da je Ministarstvo aplikaciju predstavilo na manipulativan način, što mediji koji su prenijeli navode Ministarstva nisu objasnili.
Dobre plate samo za državne funkcionere
Ono što upada u oči u saopštenju Ministarstva je dio koji glasi: „Radi se o platama na nivou najviših državnih funkcionera, deset puta većim od plata uposlenika u kulturnim institucijama od državnog značaja. Ovakav disbalans smatramo nepravednim prema drugim kulturnim radnicima sa prostora našeg kantona.“
Iz ove dvije rečenice mogu se dobiti tri važne poruke ljudi na vlasti. Prva je da vlasti nije normalno da neko ko radi u kulturnoj instituciji ima dobru platu, čiji je bruto iznos jednak neto iznosu plate funkcionera. Druga je da je standard niskih plata u javnim institucijama kulture normativ za sve kulturne radnike. A treća je da uspješne institucije neće i ne trebaju finansirati javnim novcem.
U biti, ovo je osnovni problem koji imam sa sistemom „državne pomoći“. Kako u kulturi, tako i u sportu i ekonomiji, javnim se novcem dovoljno ne finansira razvoj i istraživanje i aktivnosti koje mogu doprinijeti dodatnom razvoju uspješnih. Upravo suprotno, vlade javnim novcem bezpogovorno subvencionišu neuspješne, a uspješne odbijaju da podrže. Da apsurd bude veći, uspješne se satanizira zbog njihove težnje da u formi granta dobiju nazad dio poreznog novca koji uredno uplaćaju po raznim osnovama. Pitaju se naši donosioci odluka koji naplaćuju sjajne plate iz javnog budžeta, od kud poreznom obvezniku s pristojnom platom smjelosti da traži nazad dio svog novca?
Spašavamo šta se spasit’ ne da
Decenijama, u različitim granama ekonomskog i društvenog života, spašavamo radna mjesta koja su neodrživa i loše plaćena, u institucijama kojim se u pravilu loše upravlja. Dakle, spašavamo što se spasiti ne da. Tačnije, spasiti se ne da s trenutnim upravljačkim kapacitetima, a s velikom vjerovatnoćom se može tvrditi da se upravljanje neće značajno unaprijediti, jer se upravitelji postavljaju po istoj političkoj liniji kao i do sada. Tako godinama novac trošimo na socijalne programe zapošljavanja i ne ostaje nam novca da podržavamo organizacije koje uspješno posluju i dobro plaćaju radnike, da budu još uspješnije i otvore nova, održiva i dobro plaćena radna mjesta.
Ovaj pristup javnom finansiranju stvara sistem u kom je pravilo instituciju pustiti da propadne ili je upropastiti s namjerom, a onda joj dati budžetsku slamku spasa da na njoj uposlenici preživljavaju u uslovima koji su daleko od dobrih i tu se vraćamo na citat s početka. Na mjesečnu platu gledamo kao potrebu, a što nam stvara ovisnost koja nas paralizira da izađemo iz zone komfora, preuzmemo rizik i započnemo sopstvene projekte koje ćemo raditi sa strašću.
Naš sistem javnog finansiranja tu potrebu koristi i stvara kulturne radnike koji u trenutno ograničenim tržišnim prilikama i strahu od tržišta, ostaju ovisni o milosti vlasti i kakvoj-takvoj mjesečnoj plati. A strah je djelimično opravdan – tržište nosi rizik od gubljenja kreativne slobode, narušavanja stvaralačkog i ličnog integriteta, visoki su produkcijski troškovi, a uspjeh niko ne garantuje. Jer šund je svuda oko nas, jeftin je za proizvesti, široko je konzumiran, a često i finansiran javnim novcem.
Novac samo lojalnima
Nažalost, ovaj sistem finansiranja zavisnosti i „spašavanja radnih mjesta“ podržava velik dio javnosti. Građani su u uvjerenju da svojim novcem podržavaju nezavisnost kulturnih institucija ili opstanak važnih preduzeća za ekonomiju, te proizvodnju sadržaja koji tržište samo ne bi proizvelo. A to je zato što nam se redovno s malih ekrana poručuje da je kultura skupa i da je važno da podržimo domaće državne firme koje se ne mogu nositi s konkurencijom.
To je iz perspektive autokratskih vlasti idealan ambijent. Kulturni radnici su „buntovne elite“ i najčešće nemaju isti pogled na život i društveno uređenje kao ljudi na vlasti. Privatni preduzetnici koji su uspjeh postigli na tržištu, a ne kroz rad sa samom državom, najčešće nisu njihovi simpatizeri i članovi. Stoga je za vlast sjajno da koristi naš (budžetski) novac kako bi lojalne nagradila, a nelojalne kaznila.
A posljedica ima više – od produžavanja agonije onih čija se radna mjesta “spašavaju”, preko stvaranja poslušničkog društvenog ugovora u kom elite, kulturne i ekonomske, vjerno služe budžetskim gospodarima. Ultimativna je posljedica neefikasnost, narušavanje tržišnog takmičenja i izostanak podrške razvoju domaćih kompanija, institucija i ekonomije u cjelini.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.