Foto: iStock
U programima nekih političkih partija u Srbiji piše da žele niže poreze na rad, ali ne kažu i koliko niže, niti kako će se to smanjenje javnih prihoda kompenzovati: smanjenjem javne potrošnje ili povećanjem nekih drugih poreza.
U domaćim medijima često možemo da čujemo da je neka ekonomska politika, kako kod nas tako i u svetu, desničarska ili levičarska. Pored toga što imaju malo novih ljudi u svojim redovima, političkim partijama u Srbiji često se zamera da nisu jasno ideološki profilisane.
Koliko je ideološka podela na levicu i desnicu relevantna kada govorimo o ekonomskim politikama političkih stranaka u Srbiji?
Ekonomska levica i desnica nekada su mnogo jasnije mogle da se prepoznaju. Danas je, posebno sa pojavom savremenih oblika populizma, ta razlika ozbiljno dovedena u pitanje.
Nacionalno stanovište partijama važnije od ekonomskog
Ideologija u srpskoj politici ne znači puno. To je prvenstveno uslovljeno time što birače ne zanimaju mnogo različite ideološke postavke, što usled istorijskog iskustva (u okviru dugogodišnjeg jednopartijskog sistema za vreme socijalizma nije bilo mogućnosti da se artikuliše pluralizam političkih interesa), što usled nerešenih nacionalnih pitanja prilikom i nakon raspada Jugoslavije (šta čini našu političku zajednicu i gde su nam granice).
Zbog toga je jako nezahvalno političke partije u Srbiji svrstavati na neko određeno ideološko stanovnište, imajući u vidu da je glavna razlika između toga kako se percipiraju levica i desnica odnos prema nacionalnom pitanju: da li Srbija treba da bude članica Evropske unije, da li Kosovo treba da bude priznato kao nezavisna država, da li treba gajiti posebne odnose sa Republikom Srpskom i Crnom Gorom itd.
Razlike između partijskog programa i realnosti
Takođe treba pomenuti i mogućnost da jedno piše u političkom programu stranke, a da njeni predstavnici u javnosti pričaju nešto sasvim drugo. Upitan je i sam kvalitet političkih dokumenata, koji često ostaju nabacane floskule i spisak lepih želja, bez jasnih izjava o namerama kako da se do tog zamišljenog stanja stigne.
U programima nekoliko političkih partija u Srbiji piše da ove partije žele niže poreze na rad, ali ne kažu i koliko niže, niti kako će se to smanjenje javnih prihoda kompenzovati: smanjenjem javne potrošnje ili povećanjem nekih drugih poreza. Takođe, kod jedne partije u programu piše da žele više investicije i ličnu potrošnju – što istovremeno nije moguće, kao što nije moguće da istovremeno imate i jare i pare, ili da više trošite i više štedite. BDP se sastoji od investicija i potrošnje, ako želite više investicije, onda morate da smanjite potrošnju, i obrnuto.
Šta je ekonomska levica?
Podela partija na ekonomsku levicu ili desnicu ne mora da ima nužno veze sa podelom na društvenu levicu i desnicu – poznati su primeri partija koje se razlikuju po ovim osama. Na primer, fašističke partije u Evropi pre II svetskog rata (uključujući i najpoznatije predstavnike u Italiji, Španiji ili Nemačkoj) bile su po društvenim pitanjima izrazito desno, ali su po ekonomskim bile izrazito levo (socijalni dijalog i uloga sindikata, visoke minimalne zarade, nacionalizacija velikog dela industrije, državna industrijska politika itd). Ovo naravno ni ne treba da nas čudi ako znamo da se nacistička partija zapravo zvala Nacional-socijalistička nemačka radnička partija.
Zato je važno unapred definisati ova dva pola: ekonomsku levicu i ekonomsku desnicu. Pod ekonomskom levicom, podrazumevam stavove koji uključuju da je važnije da se većina ekonomskih odluka donosi kolektivnim odlučivanjem. To u praksi znači etatizam: situaciju u kojoj je država vlasnik velikog broja preduzeća (barem u “strateškim” granama privrede) ili gde država ima uticaj na donošenje ekonomskih odluka privatnih preduzeća preko svog regulatornog aparata. Ovo podrazumeva i suprostavljanje privatizaciji, a ako su državna preduzeća neefikasna, onda im budžet treba pomoći putem subvencija. Etatizam se ogleda i u državnoj politici odabira industrija u koje treba ulagati: subvencije privatnim preduzećima postaju deo razvojne politike jer se njima podržavaju oni sektori koje je država odabrala kao važne ili pobedničke. Takođe, ekonomska levica podrazumeva visoke poreze (uglavnom i progresivne, gde poreske stope rastu sa rastom prihoda) da bi se finansirali darežljivi državni socijalni programi i da bi se smanjila nejednakost dohotka, jer se smatra da je ona prvenstveno posledica društvene strukture. Socijalni programi su uglavnom univerzalni tj. namenjeni svima, a ne samo siromašnima (na primer, dečiji dodatak isplaćuje se za svu decu, a ne samo porodicama sa niskim prihodima).
Ovakva definicija ekonomske levice svakako je značajno drugačija nego pre nekoliko decenija, kada se ekonomska levica zalagala za potpuno kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i za netržišnu privredu. Pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza ogolili su ekonomske neefikasnosti ovakvog ekonomskog sistema, pa je najveći broj političkih partija u Evropi (takozvana Nova levica) preživeo svojevrsnu ideološku tranziciju: umesto ukidanja tržišne privrede, sada se ona kod njih prihvata kao nužno zlo, pod uslovom da se socijalnim programima isprave njene “negativne posledice”. Važan deo predstavlja i strah od otvorenih granica za trgovinu zbog konkurencije iz inostranstva, što može da utiče na smanjenje plata u domaćoj industriji. Uticaj državne vlasti nad monetarnom politikom ideološki nije nešto što se može lako pripisati levici, ali su u praksi levičarski režimi više potkopavali nezavisnost centralne banke da bi mogli da finansiraju budžetske deficite preko primarne emisije novca (“inflatorni porez”).
Šta je ekonomska desnica?
Ekonomska desnica bi, prilično logično, trebalo da bude na suprotnom polu prethodno objašnjenih polazišta. Desnica se zalaže za tršišnu privredu, sa veoma malim uplivom države – država je “noćni čuvar” i sudija u postojećem poretku, a ne aktivni učesnik na tržištu preko državnih preduzeća. Dakle, liberalizacija tržišta i privatizacija skoro svih državnih preduzeća je karakteristika desnice. Porezi su niski i proporcionalni – ljudi treba sami da se snađu i budu produktivni članovi društva, a ne da dobijaju sredstva iz budžeta; socijalni programi namenjeni su samo siromašnima, ne i srednjoj klasi (na primer, socijalna pomoć ili dečiji dodatak uslovljeni su visinom primanja) pa su stoga i socijalni programi manje darežljivi i sa sobom nose niže rashode.
Tržišni rezultati smatraju se poštenim, a samim tim se toleriše i viši nivo nejednakosti u dohotku, pošto je nejednakost posledica zalaganja, truda, znanja i veština pojedinaca i shodno tome meritokratska, a ne posledica nekog društvenog sistema. Granice su slobodne za trgovinu za svetom, jer je konkurencija iz inostranstva dobra: usled nje privreda postaje konkurentnija i bolja, a omogućava i izvoz domaćih proizvoda u inostranstvo. Ako neko preduzeće ili čak cela industrija ne može da izdrži konkurenciju iz inostranstva, treba da promeni način poslovanja ili da prestane sa radom, a ne da se oslanja na državne subvencije iz budžeta. Monetarna politika uglavnom treba da služi tome da cene budu stabilne, jer inflacija škodi preduzetnicima u njihovim investicionim kalkulacijama, dok budžet treba da bude izbalansiran, a javni dug nizak.
Teorija i praksa
Ovo su sve naravno neke vrste čistih idealtipskih slučajeva levice i desnice. Ali politički život je mnogo komplikovaniji, pa praksa zna prilično često da odstupa od teorije. Na primer, u Švedskoj su 1990-ih reformu države blagostanja započeli konzervativci, ali su je zaista sprovele socijal-demokrate. Ona se ogledala u velikim privatizacijama državnih preduzeća, drastičnom smanjenju poreza i socijalnih davanja, uvođenju privatne konkurencije u školstvo i zdravstvo, te obaveznom privatnom penzionom osiguranju, što nisu potezi baš spojivi sa većinskim ideološkim pogledom levice.
Nekada se i određene politike mogu pravdati kako levičarskim, tako i argumentima koji liče na desničarske. Jedan od skorijih primera jeste pitanje imigracione politike: dok bi se imigracija iz leve vizure ograničavala jer bi time na kratak rok došlo do pada zarada i gubitka radnih mesta među domaćim radnicima (a time i do povećanja nejednakosti i siromaštva), u skorije vreme se čuju argumenti da imigraciju treba ograničiti jer su došljaci “drugačiji” od ostalih, prvenstveno kao pripadnici drugih religija ili rasa. Ovo nisu nužno desničarski argumenti per se, ali ih često upotrebljavaju desničarske partije, i oni ne izviru iz nekog posebnog pogleda na ekonomski sistem, već su posledica kulturnog ili etničkog nacionalizma. Izgleda da je u poslednjih nekoliko godina došlo do fuzionizma levih i desnih partija u razvijenim zemljama, pošto se većinski zalažu za čvršću kontrolu granica, mada mogu da javno zastupaju različite argumente za takvu politiku.
I same partije vremenom menjaju svoje poglede na određena pitanja kako se menja i njihovo biračko telo. U SAD se, na primer, Demokratska partija sada smatra pobornikom prava manjina, ali to nije važilo pre Lindona Džonsona: Republikanska partija bila je ta koja je ukinula ropstvo (Linkoln) i koja je desegregirala škole (Ajzenhauer), a demokrate sa juga (southern Democrats) čak su prednjačile u svojim rasno obojenim diskriminatorskim politikama.
Dok se Demokratska partija u SAD zbog jakih veza sa sindikatima dugo posmatrala kao protekcionistička jer je želela da tako smanji inostrani pritisak na pogođene industrije (čeličane, proizvodnja automobila) gde su bili zaposleni njeni glasači, Republikanska partija je bila za slobodnu trgovinu. Dolaskom Donalda Trampa i njegovom protekcionističkom trgovinskom politikom, zarad dobijanja glasova dela birača koji su radili u industrijama koje su bile izmeštene iz SAD ili čija radna mesta su zamenjivana radom mašina, sve se to promenilo.
Gde su srpske političke partije?
Da bismo neku partiju smestili na osu levice ili desnice u Srbiji, treba da posmatramo njen ekonomski program ili izjave vodećih funkcionera u nekoliko najvažnijih segmenata, kao što su:
1) koliko bi bile visoke poreske stope i da li bi bile progesivne
2) da li bi trebalo da postoje subvencije, i koliko bi iznosile
3) da li bi država bila vlasnik preduzeća ili ne, osim onih koje su prirodni monopoli (komunalne usluge, distribucija gasa ili električne energije itd)
4) kakva bi bila regulatorna politika: da li bi zakoni bili brojni i teški za primenu u praksi
5) da li bi granice bile protočne za trgovinu robom i uslugama.
Zbog svega prethodno navedenog, treba biti oprezan sa davanjem brzih i lakih odgovora na pitanje da li je neka partija levica ili desnica. Naročito u Srbiji gde još uvek nismo sredili osnovne institucionalne pretpostavke, kao što je to da se zakoni zaista primenjuju u praksi i to jednako prema svima.