Foto: iStock
Recimo da Bajden i EU uklone Vučića, šta nam garantuje da će i autokratija biti uklonjena? Šta konkretno?
Pobeda opozicije u Crnoj Gori je u Srbiji podstakla opozicionu raspravu o poukama za strategiju protiv SNS. Istovremeno se izbegava rasprava o poukama propasti Petog oktobra, a samim tim se zanemaruje i opasnost da se slično ponovi i u Crnoj Gori koja nas sad nadahnjuje.
Bez tih rasprava se ne može predstaviti konkretan plan reformi koji bi pokazao kako će opozicija sprečiti sebe da dolaskom na vlast mutira u novi oblik SNS. Bez konkretnog plana (a bogami i javnih pokajanja, barem naslednika DS i DSS) nema uverljivosti opozicione platforme. Bez uverljivosti nema mobilizacije kritične mase da bi se uopšte smenio SNS.
Pa ipak, rasprava se svela na pitanje „novih lica“ i „jedne ili više kolona“. Dok je Dragan Đilas isticao neophodnost jedne kolone, Boško Obradović je u crnogorskom primeru video da je bitnije da se „istrošeni“ lideri povuku u drugi plan, a Vuk Jeremić da je ipak najvažnije omasovljenje podrške opoziciji.
Svako zagovara strategiju koja mu odgovara. Đilas kao finansijski najjači i prepoznatljivo lice „žutog“ režima nameće jedinstvo. To podrazumeva nastavak trenda njegovog izdizanja kao vođe opozicije, a ujedno i relativizuje potrebu za novim licima. Obradović ističe da je „neistrošen lider“ svako ko nije bio na vlasti (što je vrlo diskutabilno) i bori se za pažnju konkretnijim planom reformi gde izborni sistem zauzima glavno mesto.
Jeremić se pridružuje Obradoviću u relativizaciji broja kolona, čime implicitno osporava Đilasovo liderstvo. „Slučaj Jovanović“ i otimanje kadrova na lokalu obećavaju dugoročan sukob. Jeremić takođe relativizuje problem „novih ljudi“ postavljajući im „stare“ kao prepreku na kojoj se dokazuje doraslost borbi protiv SNS. Tako rasipanje opozicionih snaga paradoksalno postaje uslov opozicionog delovanja.
I drugi se uključuju. Dok Vladimir Pavićević zagovara jednu kolonu i nova lica, Dušan Spasojević ističe da je više kolona prihvatljivo, a drugi da je neophodno. Đorđe Vukadinović i Zoran Lutovac ukazuju da je crnogorska opozicija imala jake medije, ali bez predloga kako da ih srpska stekne. Boban Stojanović je istakao identitetska pitanja (svetinje u CG, Kosovo).
Dok se ova rasprava rasplinjava u novi krug nedorečenosti, pustih nadanja i očajavanja, u Crnoj Gori mestimično planu sukobi koji hronično tinjaju unutar pobedničke koalicije. Zbog njih je deo srpske opozicije optužio Vučića da spašava Đukanovića huškanjem srpskih partija na maksimalističke zahteve. Ipak, čini se da malo ko vidi dublje opasnosti za demokratsku konsolidaciju u Crnoj Gori, a samim tim i dublje pouke za Srbiju. To bi trebalo da zabrine demokratsku javnost u obe države, jer se ukazuje partokratski obrazac.
Izbegava se rasprava o poukama propasti Petog oktobra, a samim tim se zanemaruje i opasnost da se slično ponovi i u Crnoj Gori koja nas sad nadahnjuje
Kao što smo videli na primeru Petog oktobra, skinuti jedan autoritarni režim ne vodi nužno u demokratiju. Američka kriza pokazuje da demokratiji ni dubok koren ne garantuje opstanak. Zato nije uzaludno niti luksuzno pod Vučićevom autokratijom brinuti da li će Srbija nakon Vučića opet skliznuti u novi („šestooktobarski“) ciklus od 15-ak godina unutrašnjih rastrzanosti, destruktivnih kohabitacija i slabih vlada, da bi opet završila u autokratiji. Misliti sada o tome znači konkretizovati planove za rušenje autokratije demokratijom, a ne pretpostavljati da autokratiju nužno mora zameniti demokratija i, još gore, da građani to moraju verovati.
Literatura o demokratskoj konsolidaciji raspravlja opasnosti povratka nedemokratskih režima. Od 1946. do 2010. je tek nešto manje od jedne četvrtine rušenja autokrata vodilo u demokratiju. Pobliže gledano, lakše je održati demokratiju nakon rušenja autokratske partije, nego nakon rušenja autokratskog lidera. Da li je Srbija više pod Vučićem nego pod SNS? Da li je bila više pod Miloševićem nego pod SPS? Bitan je i način rušenja – uspešne masovne demonstracije donose demokratiju tek u 45% slučajeva, a poraz autokrate na (nepoštenim) izborima tek u 35% slučajeva (računato za 1950-2012, mada su neki autori nešto optimističniji).
Nijanse tematike o demokratskoj konsolidaciji nisu bitne koliko svest o tome da uklanjanje autokrate mora podrazumevati identifikovanje i uklanjanje uslova koji su autokratiju uopšte i omogućili. DOS-ove naslednice ne vole da odgovaraju na pitanje gde je DOS pogrešio, a crnogorska opozicija možda upravo ponavlja te greške.
Ono što je zajedničko DOS-u i crnogorskoj opoziciji je da su konkretno formulisali šta neće, ali su uopšteno formulisali šta hoće. DOS nije hteo međusobno napadanje i opstanak Miloševićevog režima. Hteo je demokratiju, mir, pravnu državu, i slična opšta mesta. Kada je nakon Petog oktobra pozicija vlasti nametnula objavljivanje i sprovođenje konkretnih rešenja, stari ideološki i lični sukobi su postali neodložni. Veličina uloga je nametala i nivo brutalnosti. U tim okolnostima su ostaci poraženog režima delovali lako upotrebljivi novim moćnicima. Tako su kupili oproštajnice za povratak u igru.
U Crnoj Gori gledamo sličnosti. Opozicija se složila da neće: međusobne napade, DPS i Đukanovića, ali ni „Zakon o slobodi vjeroispovesti…“. Još se dogovorila da neće dirati državne simbole, priznanje Kosova i spoljnopolitičku orijentaciju. Uopšteno je govoreno o tome šta se hoće: o ekspertskoj vladi, reformi sistema, razvlašćivanju kriminala i slično. SPC je u Crnoj Gori odigrala ulogu „Otpora“.
Ono što je zajedničko DOS-u i crnogorskoj opoziciji je da su konkretno formulisali šta neće, ali su uopšteno formulisali šta hoće
Ali, sada konkretnosti izbijaju u prvi plan. Prvo, sukob oko pitanja ekspertske ili političke vlade, a zatim i oko personalnih rešenja za ministarska mesta. U Srbiji, ključna tačka opozicije u pregovorima sa SNS su bila personalna rešenja u REM-u, a ne konkretna sistemska rešenja. Kontroverzni dogovor crnogorske opozicije o „ekspertskoj vladi“ je upravo služio odlaganju sukoba do slamanja DPS. I srpska opozicija je pokušala da odloži neslogu kroz ideju ekspertske vlade, ali bezuspešno.
Zatim, već vidimo prve laste preletačice. Ugledna Milica Pejanović-Đurišić je najavila otcepljenje od DPS, čime se nudi da bude SPS frakcijama „crnogorskog DOS-a“. Pomoćnik ministra Darko Petrušić je za sada samo istupio iz DPS, a Miloš Fustić je već preleteo u Demokrate Alekse Bečića uz uobičajena preletačka pravdanja. DPS u decembru održava vanredni kongres gde se očekuje sukob Đukanovića i Duška Markovića. Nekolicina viših članova SDP (koja je do 2016. skoro 20 godina bila uz DPS) je prešla kod Dritana Abazovića.
Kada istekne mandat ekspertskoj vladi i razbukte se sukobi današnjih partnera, ne treba nas iznenaditi da u borbi za novu skupštinsku većinu oni rehabilituju preživele frakcije i partije Đukanovićevog režima. Možda to bude neformalno, poput manjinske vlade DSS uz podršku SPS, ili formalno, poput DS-SPS Deklaracije o pomirenju.
Možda je sada teško zamisliti, ali slično je moguće i nakon pada Vučića i SNS. Na to sam pre dve godine i upozorio. Za razliku od opozicije, kritična masa građana Srbije oseća da je to moguće i nema volje da se bori za novi „šestooktobarski“ začarani ciklus fragmentacije, kohabitacije i autoritarnosti. Građani Crne Gore su, plašim se, na početku tog ciklusa.
Nadanje da će Bajden pritisnuti Vučića ka demokratizaciji može imati smisla, bez obzira da li će Bajdenov motiv biti revitalizacija liberalne politike širenja demokratije, maltretiranje slabe „proruske“ Srbije kako bi se kredibilitet NATO-a obnovio na Putinovu štetu, ili nešto treće.
Međutim, SAD nisu hegemon kao devedesetih i Vučić se može dugo braniti spoljnim oslanjanjem na autoritarne sile, unutar i van EU. U tom slučaju ćemo biti u opasnosti da autokratija očvrsne u diktaturu. Vučić može restartovati mandate uvođenjem predsedničkog sistema u Ustav. Može oblikovati prikladnu opoziciju uz manje ili više suptilna doterivanja izbornih zakona i upotrebu softvera kineskog tipa za nadzor opozicionih osećanja. Nije nimalo izvesno da bi time izgubio deo glasača. Kritičan broj građana bi to pozdravio kao nužnu odbranu od „antisrpskog Zapada“ koji nas opkoljava.
Recimo da Bajden i EU uklone Vučića, šta nam garantuje da će i autokratija biti uklonjena? Šta konkretno?
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.