Brodolom civilizacija – šta nam je poručio Šaip Kamberi?

Asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

Možda nam govor Šaipa Kamberija pomogne da se setimo da želimo da budemo tolerantna, inkluzivna i miroljubiva politička zajednica. Zajednica dobrih suseda i dobrih domaćina.

 

Francuski akademik libanskog porekla Amin Maluf u svojoj najnovijoj knjizi Brodolom civilizacija piše o konzervativnim revolucijama i manjinama. Zapravo, njegova knjiga predstavlja sveobuhvatan pregled istorijskih događaja koji su doveli svet u stanje u kome se danas nalazi i, kako Maluf veruje, zbog kojih civilizaciji preti brodolom ukoliko nastavimo plovidbu istim putem.

Ipak, za ovaj tekst najvažnije teme su konzervativne revolucije i odnos prema manjinama, zato što pokazuju važnost poruka koje je u sada već čuvenom govoru izneo gospodin poslanik Šaip Kamberi u Skupštini Srbije tokom izbora Vlade. Kamberi koji opisuje probleme u Srbiji slično kao što Maluf opisuje probleme na Bliskom istoku, u Indiji i Pakistanu, u SAD, u Iranu ili na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Odnos društva prema manjinama

Amin Maluf je od rođenja pripadnik manjine. Melekiti su katolici koji poštuju pravoslavne običaje u zemlji koja je pretežno muslimanska. Maluf i njegova porodica bili su žrtve i svedoci progona manjina i posledica tog progona u Egiptu i Libanu. Te posledice su uglavnom bile negativne po države i društva koja su ih sprovodili. Odlazak i pljačka imovine pripadnika manjina doveli su do smanjenja ekonomskih aktivnosti, odliva kvalifikovane radne snage i gubitka kosmopolitskog duha koji su stvarali pripadnici različitih naroda i veroispovesti.

Slično kao što je svojevremeno proterivanje Hugenota osiromašilo Francusku, a obogatilo njene susede i rivale. Slično kao što se desilo nakon što su španski kraljevi proterali muslimane i Jevreje posle Pada Granade.

Maluf zaključuje da je kroz ljudsku istoriju odnos društva prema manjinama bio pokazatelj većih problema koji utiču na sve građane i na svaki aspekt društvenog i političkog života. Odnosi nacista prema Jevrejima 30-ih i 40-ih godina dvadesetog veka bili su katastrofalni i smrtonosni i za Nemačku kao celinu. U društvima koja diskriminišu i proganjaju manjine sve postaje iskrivljeno i korumpirano. Priče o izborima, akademskim slobodama i vladavini prava postaju besmislene, neprikladne i zavaravajuće.

Zanimljiv pogled je da su slične negativne posledice izazvale i konzervativne revolucije oko 1979, godine velikog zaokreta, kako je Maluf zove. Dolazak na vlast Deng Sjaopinga u Kini i dolazak Pape Jovana Pavla II na čelo rimokatoličke crkve 1978. godine. A onda 1979. godine, Islamska revolucija Ajatolaha Homeinija u Iranu. Konzervativna revolucija Margaret Tačer u Velikoj Britaniji. Vešanje bivšeg predsednika Pakistana Zulfikara Ali Butoa od strane pučista zbog optužbi za zagovaranje socijalizma i sekularizma. Naoružavanje avganistanskih mudžahedina od strane SAD. Zauzimanje Velike džamije u Meki od strane saudijskih islamističkih militanata koji su zahtevali striktnu primenu šerijatskog prava. Invazija Avganistana od strane SSSR 1979. godine, koja je na koncu dovela do kraha SSSR, kraja Hladnog rata i do uspostavljanja konzervativnog talibanskog režima u Avganistanu. I naposletku, izbor Ronalda Regana za predsednika SAD 1980. godine.

Ono što Maluf vidi kao zajedničko ovim konzervativnim revolucijama je što su sve one išle ruku pod ruku sa sve većom netrpeljivošću zasnovanoj na identitetima. On tvrdi da to nije slučajno, zato što je identitet važan deo priče pri zagovaranju konzervativizma.

 

Srbija i identitetska pitanja u politici

Sve to je za nas važno zato što se slična stvar dogodila na prostoru bivše Jugoslavije, a još važnije, u Srbiji uoči i nakon sloma Jugoslavije. Pitanje identiteta je postalo dominantno pitanje. Verska i nacionalna netrpeljivost, prebrojavanje krvnih zrnaca, stranih plaćenika i domaćih izdajnika bili su među omiljenim aktivnostima vladajućih struktura s kraja osamdesetih i tokom devedesetih godina. Vođeni su ratovi, počinjene su pljačke i ratni zločini u ime identiteta. S druge strane, ljudi koji su imali umerenije i pomirljive stavove tretirani su kao naivni, plašljivi ili čak sumnjivi. Glasniji među njima su i likvidirani. Svaki pripadnik manjine, svaki migrant, građanin sveta ili osoba sa dvojnim državljanstvom bila je potencijalni izdajnik. Maluf prethodnu rečenicu piše u kontekstu Indije, Pakistana i Bangladeša, ali ona zvuči kao da je posvećena Srbiji devedesetih. Setite se, recimo, otmice u Štrpcima.

Demokratske vlade posle 5. oktobra nisu u potpunosti uspele da se izbore sa identitetskim nasleđem devedesetih godina i nasleđem ratova, ratnih zločina, procesuiranjem ratnih zločinaca i saradnjom sa Sudom u Hagu. Ipak, bilo je pomaka u tom pravcu.

Međutim, prava konzervativna revolucija u Srbiji dogodila se sa dolaskom na vlast Srpske napredne stranke 2012. godine. Identitetska pitanja ponovo su vraćena u prvi plan. U rečnik ljudi na vlasti vratili su se ustaše i šiptari, dok su identitetskim neprijateljima dodati i predstavnici prethodnih vlada, pogrdno nazvani „žuti“ kako bi im se umanjio ili oduzeo ljudski karakter. Seksizam u javnom govoru predstavnika vlasti u eri SNS je nova pojava u modernoj istoriji Srbije. Duh vremena i dominacija identitetskih pitanja je toliko jaka da su i ostaci opozicije počeli da se takmiče u tom sportu.

Za žaljenje je, a i Maluf za tim žali, nestanak stanja svesti koje je podrazumevalo da je normalno i prihvatljivo da ljudi budu deo iste političke zajednice iako nisu pripadnici iste vere, ne govore isti jezik i nemaju zajedničku istoriju. To kao da smo zaboravili.

Na to nas podseća poslanik Šaip Kamberi. Da je ovakva politika SNS dovela do diskriminacije ne samo manjina, Albanaca i Bošnjaka, nego i građana Srbije koji su žrtve politike identiteta, netrpeljivosti, raspirivanja mržnje, medijskog mraka, ubijanja demokratije.

Vrednost govora poslanika Kamberija je u njegovoj univerzalnosti. Mogao je izgovoriti bilo koji slobodoljubivi građanin Srbije kome je stalo do prava diskriminisanih sugrađana, do demokratije i slobode medija. U vrednosnom smislu, taj govor može da bude zvezda vodilja za srpsko društvo na putu ka povratku toleranciji, ravnopravnosti i pomirenju sa samim sobom i sa svojim susedima. Ukoliko nekada budemo ponovo izlazili na izbore, valjalo bi da podržimo Šaipa Kamberija i sve snage koje bi se založile za univerzalne i kosmopolitske vrednosti, naspram politike netrpeljivosti, isključivosti i podela. Imajući u vidu duh vremena i trendove slične domaćim širom sveta, možemo pomisliti da su i Malufovo pisanje i Kamberijevi govori uzaludni.

Međutim, možda (još uvek nepotvrđena) pobeda Džozefa Bajdena na izborima u SAD dovede do preokreta, pa nam govor Šaipa Kamberija pomogne da se setimo da želimo da budemo tolerantna, inkluzivna i miroljubiva politička zajednica. Zajednica dobrih suseda i dobrih domaćina. Hvala, gospodine Kamberi.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.