Ono dobro iz nas – o političkom organizovanju u Srbiji

IT konsultant i publicista

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

Jedino organizacija koja organizuje svoju dobrotu može organizovati slobodu, kada građani toj dobroti daju moć. Zlo iz “baruštine” može se oslabiti jedino biranjem bitaka koje se mogu dobiti.

 

Opisivanje baruštine u kojoj se davimo je nepodnošljivo lak posao. Čak i kada imate dobru ideju za izlazak iz te situacije, morate da krenete u to opisivanje. Pri tom, i sloboda i nada i optimizam mogu da rastu samo iz dobrih ideja. Dobre ideje ipak postoje, o njima malo kasnije. U opisivanju baruštine, ređe se direktno opisuje višegodišnja kriza političkog organizovanja kao i to da se većina ljudi gadi stranaka i politike. U potrazi za tom dobrom idejom treba da se objasni zašto je to tako i zašto se težište aktivizma prenelo u jalovinu antipolitike. Lako se celom narodu može zalepiti etiketa nedostatka političke (organizacione) kulture, međutim i takva (ne)kultura nastaje negde u nekom okruženju i u nekoj organizacionoj strukturi. Većinske površne analize ne tragaju za ovim uzrokom, nego se ide čak dotle da se stranke proglašavaju nepotrebnim. „Kuga“ površnosti hara Srbijom, a vlast je gromko rasejava.

Tela i procesi u našim političkim organizacijama su danas struktuirani tako da organizuju oportunizam (privilegije, ćar, klijentelizam, sezonske “fetiše” i mitove), feudalna hijerarhija sa očima uprtim u centralu (Beograd). Usput, ovako uprte oči su u korenu centralizacije države. Dakle, nije problem u postojanju stranaka (koje su deo neophodnog demokratskog procesa), nego u njihovoj strukturi, odnosno onome šta je ispod njihove “haube”.

„Kuga“ površnosti hara Srbijom, a vlast je gromko rasejava

Nije teško pretpostaviti da većina građana, ipak, želi dobroti dati moć. Ima dovoljno dobrih ljudi (ima!) koji žele dati etički čist doprinos društvu, ali ne žele da svoju nebitnost zamene nekom novom, uz nezasluženu stigmu. Mnogo je takvih ljudi. Ispod “radara” su, tabloidno neatraktivni, tehnokratski diskvalifikovani. Sadašnji organizacioni modeli političkih organizacija, svojim dizajnom su hendikepirani da organizuju tu dobrotu. Glavni “točkić” tog hendikepiranog mehanizma su pre svega lokalni odbori (feudi).

Centrale, osnivački odbori, razni koordinatori i poverenici u političkim organizacijama troše veliku energiju da osnuju, ožive ili mire lokalne odbore, vodeći se pre svega kvantitetom tih odbora. Vaga se da je bolje imati bilo koga nego nikog. Loša organizaciona kultura nastaje zbog toga što su ti odbori jedini ulaz u organizaciju. Tamo dobri ljudi po pravilu naiđu na zidove u komunikaciji, prvoboračku diktaturu, piramide, partijske kasarne… a nemaju drugi ulaz u organizaciju. To se završi gašenjem jedne potencijalno dobre energije, zalupljivanjem vrata ili u boljem (?!) slučaju bežanjem u antipolitiku. Mnogi koji su to pokušali tačno znaju o čemu je ovde reč. Česta je greška i da političke organizacije primenjuju hijerarhijske modele iz poslovnih okruženja, pa tako počnu lokalne odbore da osnivaju recimo po principima osnivanja prodajnih mreža. U poslovnom okruženju je drugačija motivacija, etika i ekonomija, i sasvim je u redu na tom polju imati klijentelizam. Iz najboljih namera, ovi sposobni menadžeri instaliraju klijentelizam u političku organizaciju, a to čestiti građani ne žele da vide i odbijaju da u tome učestvuju.

Svet se promenio, komunikacije, infrastruktura i nove pismenosti. Klonirani, prepisani ili (malo) dorađeni statuti političkih organizacija ne prate ove promene.

Političkim organizacijama trebaju drugačije organizacione jedinice koje nemaju, barem ove pobrojane, probleme lokalnih odbora. “Nešto” gde se organizuje dobrota i iz čega izlaze dobre ideje, gde se dobri ljudi okupe oko jasnih, životnih i široko razumljivih ciljeva koji se ostvaruju saradnjom različitih struka, ali i iskustava. Dobrovoljno okupljanje oplemenjeno ličnom pasijom, vođeno svrhom i osećajem za pravdu i održivost. Nešto što nije jedini ulaz u organizaciju i što nije opterećeno negativnom stigmom “bavljenja politikom”. Nešto što organski regrutuje ljude, gde se sa ponosom kaže na čemu radiš, a ne kojeg si odbora član. Nazovimo te organizacione jedinice, barem privremeno – inkubatori. Oni ne treba da budu ograničeni teritorijalno, strukovno, rodno ili starosno, jer se traži okruženje za slobodan protok dobrih ideja i njihova validacija na tržištu pažnje i potreba.

Ko hoće da vidi, inkubatori, odnosno organizacije na sličnim idejama, već postoje. Ima ih barem nekoliko stotina u Srbiji u vidu pokreta, inicijativa, peticija… Po pravilu ne veruju strankama, u težim slučajevima potpuno su u antipolitici. Sa druge strane imaju potrebe za uslugama koje retko i teško sami dobavljaju: sakupljanje donacija, prohodnost u institucije (!), vidljivost, umrežavanje, alati za kolaboraciju, pravni timovi, kreativni timovi, baze znanja i najbolje prakse… Bilo bi odlično da ove usluge postojeći i budući inkubatori već sada lako pronalaze u nekim reformisanim političkim organizacijama. Usluge, a ne partijske “kape” i “modle”. U takvoj jednoj “košnici”, oportunizam, klijentelizam, sinekuristi i sva druga ponašanja zbog kojih nam se stranke gade, bili bi skrajnuti kao trutovi. Posvećeni (heroji), temama i uverenjima lojalni, odbornici i poslanici bili bi onakvi kakve zaista želimo da podržimo da odlučuju u naše ime. Dobre ideje bi postajale odluke. Uslovi za gajenje bolje organizacione kulture bi se uspostavili. Zaista, trenunto ne vidim bolji način za skidanje stigme “svi su isti”. Zamislite političku organizaciju koja u kampanji pobrojava svoje najvalidnije inkubatore listajući ih, i promoviše posvećene ljude koji iskreno žele da sprovedu te dobre ideje. Oportunocid, “game changer”.

U takvoj jednoj “košnici”, oportunizam, klijentelizam, sinekuristi i sva druga ponašanja zbog kojih nam se stranke gade, bili bi skrajnuti kao trutovi

I ovako organizovane političke organizacije trebaju resurse. Deo tih resursa bi sigurno stizao kroz “pro bono” usluge, međutim, neophodne bi bile male donacije (fundraising) većeg broja ljudi. Mnoge organizacije to kod nas već rade. Našoj javnosti je prilično neopaženo prošla kampanja Zuzane Čaputove koja je 2019. pobedila na predsedničkim izborima u Slovačkoj. Kampanja je bila finansirana malim donacijama, javno izlistanim, svakodnevno, zajedno sa troškovima. Za ove redove je interesantno da je u trku ušla neravnopravno, kao autsajder, ali sa velikim iskustvom u radu u nečemu što liči na inkubatore, mediji je zovu i “slovačka Erin Brokovič”.

Jedino organizacija koja organizuje svoju dobrotu može organizovati slobodu, kada građani toj dobroti daju moć. Zlo iz “baruštine” može se oslabiti jedino biranjem bitaka koje se mogu dobiti.

 

Pročitajte i:

 

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.