Foto: iStock
Poštovani kolega Vučićević je u kritici mog članka prvo opisao glavne nedostatke većinskog izbornog sistema, a zatim objasnio zašto inicijativa za njegovu promenu ne bi uspela. To su dva različita pitanja.
Prvo o šansama inicijative.
Moj predlog da se referendumom mobiliše kritična opoziciona masa i tako SNS natera na defanzivu je podstaknut nesposobnošću opozicije da pomeri stvari sa mrtve tačke. Talasi skandala ne smanjuju dominaciju SNS-a. EU i SAD ne pokazuju nameru da pritisnu režim na oslobađanje medija i poštovanje demokratskih načela. Jedina snaga može doći od građana, iz činjenice da Vučić ni milom ni silom ne može prebaciti dva miliona glasova. Opozicija nema ideju kako da opet dosegne 1.5 miliona glasova iz 2017. i namakne još pola.
Bez toga nastavljamo klizanje u diktaturu. Kolega Vučićević zato kasni kad nas upozorava na nedostatke većinskog izbornog sistema – „da ne bude posle plaky“.
Plaky je u toku.
Vučićevo telefonsko „sređivanje“ trafo-stanice za domaćina sa Pešteri, višemesečno nekonstituisanje Vlade i Skupštine, 1.000 dana od egzekucije Olivera Ivanovića, kupovina medija državnim novcem… Svuda zastrašujući pokazatelji slamanja demokratije. Kako sad spašavati slobodu?
Neki osporavaju referendum kao strategiju jer, navodno, građani ne shvataju izborni sistem, ne dotiče ih, „nije konkretno“. Da ne zvučim prepotentno, reakcije na moje gostovanje u „Utisku nedelje“ oslikavaju anketu CESID-a iz 2016. koja pokazuje da 70% građana želi glasanje za kandidate po imenu, a ne za partije. Izborni sistem jeste tema. DSS i Dveri su joj već prišli. U nju treba uložiti jer u šta drugo? Na izdaji Kosova, migrantskoj invaziji i obećanoj plati od 500 evra Vučić neće izgubiti glasove. Inače bi ih već izgubio.
Kao što građani ne moraju znati kako radi struja da bi je koristili, tako ne moraju znati ni kako tačno promena izbornog sistema ruši partokratiju. Nekima se to može objasniti logički, nekima slikovito, nekima emotivno, neki će sami želeti da veruju, a neki će hteti „još to da probamo“. Dok opozicija nastavlja mantru „verujte nam, majke nam“, ovo je jedini konkretan plan koji nudi „ako-onda-ako-onda“ logiku i merljivu završnicu.
Kolega Vučićević, međutim, poteže autoritet Džozepa Kolomera koji je tvrdio da broj partija određuje izborni sistem, a ne obratno (kao Moris Diverže). Zato bi mnogobrojne srpske partije branile proporcionalni sistem, jer bi u većinskom verovatno samo dve najjače ušle u skupštinu. Ovde su dva problema.
Prvo, ako se Srbija podeli oko izbornog sistema, pa na jednoj strani imamo „proporcionaliste“ (tj. partokrate: Vučić, Dačić, Đilas, Jeremić itd.), a na drugoj „većince“, zar te dve strane ne bi suštinski („efektivno“) bile stranke? Ako njihov broj određuje izborni sistem – eto prilike! Upravo Kolomer tvrdi da, ako imamo jednu do četiri suštinske partije, njima većinski sistem odgovara. Drugo, Emeneger i Valter su utvrdili da dominantna partija može uvesti proporcionalni izborni sistem da spreči ujedinjavanje opozicije i razjedinjavanje sopstvene partije. Zato je dominantni Milošević ukinuo većinski sistem u Srbiji, a dominantni Vučić njegove ostatke u Vojvodini. Zato Vučić neće smeti da uvede većinski sistem ni ako/kada podrška SNS-u padne na 30-35%, nasuprot Dušanovim očekivanjima.
Da je promena moguća pokazuju nam braća Bugari koji su 2016. ubedljivom većinom glasova na referendumu izglasali uvođenje dvokružnog većinskog izbornog sistema. Međutim, referendum je propao za samo 13.000 nedostajućih glasova, uz ozbiljne sumnje u manipulaciju državnih organa. Zašto Srbi ne mogu ono što Bugari za malo nisu uspeli? Čak i da referendumska mobilizacija ne skine SNS, nema boljeg načina da se SNS uzdrma. Osim ako opozicija igra na očaj građana što bi je moralno diskvalifikovalo, uz rizik da zaista završimo u formalnoj diktaturi. Dodatno, većina ispitanika smatra da Srbija ide u dobrom pravcu, što i logički diskvalifikuje strategiju „što gore to bolje“.
Sad na mane većinskog sistema!
Nisam tvrdio da samo u većinskom sistemu demokratske institucije funkcionišu. Eksplicitno sam počeo sa „Ključni problem Srbije je ministarska neodgovornost. Uzrok je izborni sistem.“ Jaki Izrael ima isti izborni sistem kao slaba Srbija. Izborni sistem je kao odeća, prikladnost zavisi od vremenskih prilika. Da je srpska ekonomija bolja, a udeo države u njoj manji, partije ne bi bile biroi za zapošljavanje, pa bi izborni sistem možda bio sekundaran. Ništa od toga. Zato se fokusiram na izborni sistem, jer on omogućava pljačku i ugnjetavanje građana. Ako problem nije izborni sistem, šta je? Vučić? On nije vladao posle 2000, pa šta ga je proizvelo? Loš narod? Loša ekonomija? Da li je lakše promeniti narod i ekonomiju ili izborni sistem?
Drugo, kolega tvrdi da većina evropskih država ima neki oblik proporcionalnog ili mešovitog sistema, pa bi i Srbija to trebala da sledi. To je opasna logika, jer pretpostavlja da Srbija ima iste probleme kao i „većina“ evropskih država. Da opet uporedim izborni sistem sa odećom: ako svi na plaži nose kupaći, da li treba i mi na planini? Najveći problem Srbije je masovna apatija pred bezobzirnom autokratijom i realna pretnja diktature. Tu apatiju neće prekinuti parola „Uvedimo personalizovani proporcionalni sa jednomandatnim izbornim jedinicama i cenzusom kako se ne bi male partije oštetile“. Ako išta, prekinuće je parola „Dole partijski poslanici, nek građani izaberu svoje poslanike/ce!“. Uz sve nedostatke većinskog sistema.
Uostalom, Poljska i (posebno) Mađarska imaju ozbiljne probleme uprkos izbornim sistemima koje kolega zagovara. Dušan ističe slovenački model, ali Alenka Bratušek postade potpredsednica vlade zbog proporcionalnog sistema koji je njenoj kombi partiji dao ucenjivački položaj, iako je njeni sugrađani nisu hteli ni za poslanicu!
Treće, pitanje neproporcionalnosti većinskog sistema. I ovde kolega polazi od partocentričnog pogleda i od toga šta je „pravedno“ za (male) partije, a ne kako poslanike učiniti odgovornim građanima, a ne partijskim komandantima, što je srž propadanja Srbije. U proporcionalnom sistemu se kombi partijama daje mogućnost da ucenama neproporcionalno profitiraju, jer često budu jezičak na političkoj vagi.
Tačno je i da se par puta desilo u zapadnim većinskim sistemima da vlast osvoji partija sa manje glasova. To postaje problem tek kad protok vremena stabilizuje sličnomisleće poslanike u formalizovane partije. Srbiji to ne bi zadugo bio problem. Do tada bi većinski sistem bio škola demokratije koja će poroditi organske stranke (programske i ideološke). Takvom evolucijom sistem se može i treba proporcionalizovati, uz svest o tome da su poslanici prvo odani građanima, a ne partijskim šefovima. Ali do tada treba spasiti demokratiju – sada!
I u mešovitim/proporcionalnim sistemima smo imali anomalije: u Nemačkoj i Slovačkoj je glas više donosio manje poslanika. Srbija nema kapaciteta da pošteno broji glasove u komplikovanim izbornim sistemima. Uvoditi ih sada, čak i kad bi uprkos njihovoj komplikovanosti mogli nadahnuti građane na obaranje SNS, dramatično diže rizik od nastavka partokratije koja bi zloupotrebila komplikovanost novog izbornog sistema, kao što je slučaj u BiH.
Kad se radi o disproporcionalnostima u Srbiji koje Dušan pominje, stvar je komplikovanija: u Vojvodini je 1992. SPS uzeo 57 od 120 mesta, pa je SPS uveo tri umesto dva kandidata u drugom krugu, čime je pocepao opozicione glasove. Drugo, moć se uvek projektuje sa republike na lokal, a na republici je već 1992. ukinut većinski. Treće, građani uče ponavljanjem izbora. Nakon 30 godina proporcionalnog, zaključili su da su „svi isti“. Većinski nije nikad ponavljan.
Prisetimo se da je 1996. DEPOS na lokalnim izborima osvojio opštine sa 60% stanovništva Srbije, pa se postavlja pitanje da li bi SPS pao već 1997, da su održani po većinskom sistemu. Upravo je proporcionalni sistem omogućio opstanak i SPS i SRS nakon 2000, olakšao fragmentaciju DOS-a i nesrazmerno visok uticaj Mlađana Dinkića.
Četvrto, kolega kaže da su nezavisni kandidati retkost u većinskim sistemima. Tu se opet otkriva partocentrični Dušanov pogled, jer zanemaruje da potreba za nezavisnim kandidatima pada ako su glasači uglavnom zadovoljni partijskim kandidatima. U većinskom sistemu partije prolaze kroz ozbiljne unutrašnje izbore kako bi izbacile najbolje kandidate. Nezavisni kandidati su retki u konsolidovanim većinskim izbornim sistemima upravo zato što je partijska disciplina mnogo slabija nego u proporcionalnim. Mi smo na izborima 1990. imali čak 19 od 250 nezavisnih poslanika. Isticati Belorusiju gde skupštinom dominiraju „nezavisni“ Lukašenkovi poslanici je besmisleno, jer tamo država određuje ko može da se kandiduje. To ovde (još) nije slučaj.
Nije upitno da su partije neizbežne. Ono što je izbežno su militarizovane partije sekte kakve imamo sada. Većinski sistem je trenutno jedina nada da se okonča ova i spreči buduća partokratija. Žrtvovanje proporcionalnosti kao uzroka partokratije koja satire Srbiju je sada ne samo prihvatljivo, već i očajnički neophodno.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.