Foto: iStock
O srpskoj ekstremnoj desnici i promenama u njenom političkom ponašanju razgovarali smo sa Markom Milosavljevićem (Inicijativa mladih za ljudska prava), Sofijom Todorović (BIRN) i profesorom Zoranom Pavlovićem (Filozofski fakultet u Beogradu).
Oni su ti koji protestuju ispred festivala kosovske kulture “Miredita, dobar dan!”. Zbog njih svake godine strahuju učesnici Parade ponosa, a od nedavno su u strahu od njih i migranti. Žele da Srbija “pripada Srbima”, a sve više bi da budu i u Narodnoj Skupštini. Nekada im je Ustavni sud zabranjivao organizovanje, a danas, obučeni u novo ruho, postaju sve aktivniji u političkom životu. Ideološka frakcija koja je prošla kroz verovatno najveću evoluciju na srpskom političkom nebu. U pitanju je srpska ekstremna desnica.
Fašizam, nacizam, šovinizam, desni ekstremizam – mnogo je imena da se označe raznoliki pokreti i pojedinci koji ipak dele neke zajedničke imenitelje. Uglavnom je to zaštita “nacionalnih interesa” i “srpske tradicije”, protivljenje bilo kakvoj ideji dublje integracije Srbije u Evropsku uniju, neprijateljstvo prema civilnom sektoru i govor mržnje prema različitim manjinskim grupama, navodi se u publikaciji Helsinškog odbora “Desni esktremizam u Srbiji”. U ideološki bućkuriš ekstremne desnice ulaze i različite teorije zavere i specifična estetika. Česte su i otvorene pretnje i sporadična upotreba nasilja, a svako malo nekom novom akcijom dospeju u žižu interesovanja javnosti.
Kao što je u čuvenom eseju primetio Umberto Eko, fašistička igra može da se igra na različite načine i sa drugačijim pravilima, bez velike promene samog imena. Ekstremna desnica je uspela da od demokratskih promena 2000. godine više puta promeni svoj imidž i političku strategiju, pa danas oni ne liče na “skinhedse” koji su pre 23 godine ubili romskog dečaka Dušana Jovanovića. Umesto Gorana Davidovića Firera, dobili smo Mišu Vacića, a priča o genezi srpske ekstremne desnice ukazuje i na to šta može biti njena budućnost.
Prvi čin – Fašizam je prevaziđen pogled na svet
Nakon demokratskih promena 2000. godine, javnost u Srbiji sve više može da na različitim manifestacijama vidi šta tačno želi ekstremna desnica, ali neki njene korene pronalaze još 1990-ih u šovinstičkoj retorici i različitim paravnojnim formacijama. Marko Milosavljević, programski koordinator Inicijative mladih za ljudska prava, za Talas ističe da su ekstremno desničarski pokreti kontinuirana opasnost u srpskom društvu već dve decenije. “Od kaznene politike države, podrške političkih partija i društva zavisi njihova realna moć, koja se danas često manifestuje nasiljem i širenje poruka mržnje prema zamišljenim neprijateljima nacije”, ističe Milosavljević.
Neke od egzibicija ekstremne desnice početkom 2000-ih uključuju napade na učesnike Parade ponosa 2001. godine i sve one koji su marširali protiv antifašizma u Novom Sadu 2007. godine, upad na tribinu o antifašizmu na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 2005. godine i na tribinu Peščanika u Pančevu 2008. godine. Zanimljivo je i da je početkom 2000-ih postojalo i preklapanje i bliska saradnja ovih grupa sa različitim navijačkim i huliganskim organizacijama. O tome je i otvoreno govorio i Žarko Gavrilović, sveštenik Srpske pravoslavne crkve, u dokumentarcu “Vrela krv”. On je kako bi sprečili održavanje Parade ponosa 2001. godine lično zamolio pripadnike organizacije “Obraz” da stupe u kontakt sa navijačima Crvene Zvezde jer su oni “udarna pesnica”. Pesnica je bez sumnje bila efikasna pošto se prva Parada ponosa u Beogradu završila sa čak 40 povređenih.
Estetika ekstremnih desničara u ovom periodu podosta podseća na “skinhed” kulturu iz Britanije, pa se brzo stvorila slika o “ćelavim nacistima” sa brojnim tetovažama koji žele da fizički napadnu Rome. Ekstremno desničarski pokreti tog perioda nisu prezali od toga da otvoreno pokažu šta misle o različitim grupama, a nisu prezali ni od nasilja. Na primer, pokret Nacionalni stroj u svom programu izložio je kako oni ne veruju u to da smo svi biološki jednaki, pa se stoga zalažu za “nemešanja rasa”. Kao cilj organizacije definisano je “očuvanje i preporod zdravih vrednosti srpske nacije kao sastavnog dela bele rase i duhovni, umni i telesni napredak svakog pojedinca unutar naše nacije”. Ipak, većina ekstremnih desničara je tada odbijala da se otvoreno deklariše kao nacistička ili fašistička, verovatno svesni istorijskog tereta ove etikete, kao i potencijalnih zakonskih posledica. “Fašista nisam, niti sam bio, niti ću biti zato što je to prevaziđen pogled na svet danas. To je ideologija 20. veka, mi smo sad u 21. veku i stvari se menjaju”, izjavio je jednom prilikom Goran Davidović, lider pokreta Nacionalni stroj.
Pored otvorenog govora mržnje, ovi pokreti u tom periodu nisu prezali ni od upotrebe nasilja. Primer toga je i ubistvo poznatog glumca Dragana Maksimovića Makse, koji je 2000. godine ubijen od strane neonacista zato što su usled tamnije boje njegove kože pretpostavili da je Rom. Ipak, zlatno doba ekstremne desnice moralo je doći kraju, a jedan od prvih znakova bila je i zabrana rada “Nacionalnog stroja” 2011. godine zbog kršenja “Ustavom garantovanih vrednosti”. Goran Davidović, lider ove organizacije, uspeo je ipak da prođe bez značajnijih posledica. Podsećamo, 7. oktobra 2005. godine pripadnici Nacionalnog stroja, predvođeni Davidovićem, okupili su se da proslave rođendan Hajnriha Himlera, nacističkog funkcionera, nakon čega su i fizički napali učesnike šetnje “Stop fašizmu” u Novom Sadu. Davidović je posle 11 godina sudskog postupka i odlaska u Italiju uspeo da se na kraju oslobodi optužbi za izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti.
Slična sudbina sačekala je i Otačastveni pokret Obraz koji je postao poznat uz vođstvo Mladena Obradovića. Rad ove organizacije zabranjen je 2012. godine nakon planiranja da spreče održavanje Parade ponosa 2010. godine. Nekoliko pripadnika ovog pokreta su na jutro održavanje Parade ponosa uhapšeni, ali se nasilje na ulicama svakako dogodilo. Apelacioni sud u Beogradu je ipak 2016. godine oslobodio optužbi Mladena Obradovića i sve njegove saradnike. Obradović nije prestao da se bavi ekstremno desnim aktivizmom, o čemu svedoči i to da je on pravni zastupnik registrovanog udruženja Narodna inicijativa “Ustani za Kosovo”.
Drugi čin: Mi smo samo rodoljubi
Sve teče i menja se, pa se tako promenilo i ponašanje ekstremne desnice. Oni danas više nisu skinhedsi sa tetovažama svastike, umesto ulice se premešaju na internet, ali se čini da esencija njihovog pogleda na svet suštinski nije promenjena.
“Naravno da se razlikuje, menjale su se okolnosti, vladajuće stranke i društvena klima, svet se promenio, bilo bi veoma naivno verovati da se desnica ne trudi da ide u korak sa vremenom i da poboljša svoj uticaj”, za Talas navodi Sofija Todorović iz organizacije BIRN. Ona razliku pre svega vidi u načinu komunikacije sa sledbenicima, pošto je razvoj tehnologije omogućio pristup većem broju ljudi. “Njihovo međusobno umrežavanje i način organizovanja su takođe uznapredovali”, dodaje Todorović.
Pored selidbe u onlajn sferu, sve su ređi i slučajevi nasilja, a nema više ni toliko sinergije sa različitim navijačkim organizacijama. “Huligani na ulicama, na primer, nisu tolika učestala pojava kao nekada, ali su tu, pojave se s vremena na vreme da nas podsete na svoju moć, ali čini mi se da momenat njihovog aktiviranja više niko ne može da predvidi. Jasno je samo da su pod kontrolom, za sada”, ističe Todorović.
Teško je proceniti i izmeriti da li je opasnost od ekstremne desnice u Srbije veća sada ili pre deset godina, ali uvek postoji velika opasnost od ideologije mržnje i njenih zagovornika, u razgovoru za Talas navodi Zoran Pavlović, profesor Filozofskog fakultet u Beogradu. “Mogućnost širenja ekstremno desničarskih ideologija je danas, u poređenju sa nekim ranijim periodima, nesrazmerno veća zahvaljujući internetu i društvenim mrežama. Isto važi i za umrežavanje i mobilizaciju među samim pripadnicima ekstremističkih ideologija. Drugim rečima, istomišljenici se danas vrlo lako (makar neuporedivo lakše nego pre, recimo, 20 goidina) mogu međusobno povezati i mobilisati na akciju, a broj ljudi do kojih njihove poruke mogu dopreti je praktično neograničen”, naglašava Pavlović.
Prema popisu aktivista Antifašističke koalicije iz 2018. godine, u Srbiji trenutno postoji 23 organizacije koje se mogu etiketirati kao ekstremno desničarske. Zanimljivo je da su neke od njih zapravo rebrendirani naslednici dosta ekstremnijih pokreta sa početka 2000-ih. Nacionalni stroj je nastavio da postoji kroz Nacionalni srpski front, kao i Otočastveni pokret obraz. Interesantan je i primer Srpske desnice, koja je osnovana kao udruženje građana 2018. godine. U svom proglasu naglašavaju da žele da se bore za otadžbinu, kao i da podržavaju “inicijativu predsednika Srbije Aleksandra Vučića o otvaranju dijaloga po pitanju statusa Kosova i Metohije”. Na čelu Srpske desnice se nalazi niko drugi do Miše Vacića, jedan od članova zabranjenog pokreta 1389. On je nekoliko meseci proveo kao savetnik u Kancelariji za Kosovo i Metohiju, a privukao je pažnju javnosti pretnjama opozicionim političarima Nebojši Zelenoviću i Mariniki Tepić.
Iako su se javnosti prvo predstavili kao grupa koja za cilj ima samo kažnjavanje onih koji žele da naude životinjama, pokret Levijatan je ubrzo pokazao svoje desničarsko lice. Od antimigrantskih izjava lidera Pavla Bihalija, pa sve do učešća u protesti protiv albanskog pekara u Borči, dug je spisak koji opravdava i da se Levijatan uvrsti u spisak ekstremno desničarskih organizacija. Član Levijatana je u maju ove godine automobilom uleteo u Prihvatni centar za migrante u Obrenovcu, a nakon njegovog hapšenja članovi Levijatana su u znak podrške protestovali ispred Prihvatnog centra. Međutim, oni nisu želeli da se samo zaustave na ovom vaninstitucionalnom angažmanu – učestvovali su na ovogodišnjim parlamentarnim i lokalnim izborima, dok su više puta i ukazivali na saradnju sa državnim organima.
Kao zanimljiv primer se izdvajaju i Zavetnici koji postoje od 2012. godine i zalažu se za evroskepticizam, “suverenu” politiku po pitanju Kosova i obustavu evrointegracija Srbije. Iako postoje značajne razlike između Zavetnika i Nacionalnog stroja, osnovano je reći da Zavetnici ipak pripadaju spektru ekstremne desnice. Protestovali su protiv nedavno održanog festivala kosovske kulture “Miredita, dobar dan!”, dok redovno u svojim porukama napadaju aktiviste i organizacije civilnog društva.
Na ovih nekoliko primera, moguće je videti da se desnica i sadržinski, ali i estetski, transformisala. Umesto tuče na ulicama, uglavnom sada vidimo “desničare u odelima” koji žele da budu deo institucija i političkog sistema. Ekstremno desna retorika je takođe ublažena i uvijena u oblande, iako kad pogledate sinoćni protest grupe Narodna patrola i dalje se mogu čuti povici da “Srbija treba da pripadne Srbima”. “Ove grupe se poslednjih nekoliko godina iznova mobilišu, rebrendiraju i mnogi pokreti poput Dveri, Srpske desnice i Zavetnika nastupaju danas na lokalnim kao i republičkim izborima pa su tako predstavljeni kao “legitimna” desnica. Takođe, grupe fudbalskih huligana dobijaju javne poslove u sektorima poput elektroprivrede (Ultra Kop) do dozvola za privatno obezbeđenje (Janjičari). Nekad zabranjene grupe poput Obraza i Nacionalnog stroja, nastavile su da budu prisutne u javnosti ali sa manjim uticajem i pod drugim imenima”, za Talas navodi Marko Milosavljević. Za njega najveću promene u srpskoj ekstremnoj desnici predstavlja normalizacija delovanja ovih grupa kao izraza političkog pluralizma, dok se u isto vreme parlamentarni i politički život potpuno urušio. “Danas su ovi pokreti stavljeni u izlog ljubitelja mržnje, koji se s vremana na vreme aktivira u formi borbene jedinice, grupe za pritisak na glasače ili alibija za nastavak stabilokratije pred međunarodnim sagovornicima”, zaključuje Milosavljević.
U razloge promena izgleda ekstremne desnice, Sofija Todorović ubraja i drugačije teme kojima se desnica bavi. “Izazovi sa kojima se suočavamo, hajde da uzmemo period od 2015. godine do danas, doneli su i nove teme za eksploataciju strahova kod ljudi, kao što je to slučaj sa izbeglicama. Ako ćemo da idemo i u period pre 2015. tu je i 2008. godina kada je proglašena nezavisnost Kosova koja u ekstremno desnom miljeu postala ključni dodatni materijal za regrutaciju (premda je Kosovo kao mit to samo po sebi već i bilo). Dakle, argumentacije se takođe razmnožava, tu su takođe i osuđeni ratni zločinci, koju su postali velika inspiracija”, pojašnjava ona.
Možda je najbolji primer transformacije ekstremne desnice upravo Miša Vacić. Nekada hapšen za posedovanje oružja, učešće na anti-LGBT+ skupovima i slavljenje genocida u Srebrenici, Vacić danas pokušava da se profiliše kao političar koji se zalaže za rodoljublje i patriotizam. U intervjuu za BBC Srbija, Vacić je rekao da se ne bavi više LGBTQ+ populacijom zato što su “oni na neki način pobedili”. „Srpski nacionalisti su kapitulirali, i sad je bitno da uđemo u institucije – naša bitka više nije na ulicama”, rekao je tom prilikom Vacić.
Kako se država odnosi prema ekstremnoj desnici?
Svaka pogled na svet koji zagovara mržnju prema onima koji se vide kao “drugi” može imati kobne posledice po liberalno i demokratsko društvo. Uprkos tome što u Srbiji ekstremna desnica i dalje postoji i prikuplja pristalice, naši sagovornici su saglasni u tome da nadležni ne rade gotovo ništa po tom pitanju. “Država svakako ima snage, ali nema volje da se sa problemom ekstremizma izbori, pa stoga pripadnici ovih ili onih pokreta mogu nesmetano da batinaju po Srbiji ili prete naokolo, a da za to nikakva sankcija (inače propisane zakonima i Ustavom ove države) nije izvesna”, smatra profesor Pavlović. On dodaje i da smo često svedoci situacija u kojima su vlast i ekstremističke organizacije “na istoj strani”, da one često, po potrebi, deluju u službi režima, terorišući pripadanike manjina koji su “tipične” mete ekstremističkih pokreta. Njihova meta mogu biti i oni koji su manjina u jednom drugom smislu, odnosno nisu istomišljenici, niti miljenici vladajućeg režima.
Sve češće ćemo u javnosti čuti slične teze o kompleksnom odnosu koji aktuelna vlast ima sa raznim pokretima na ekstremnoj desnici. Miša Vacić je nekoliko meseci proveo u Kancelariji za Kosovo i Metohiju, a uveliko se piše i o vezama pokreta Levijatan sa vladajućom partijom, naročito u svetlu njihove odluke da izađu na nedavno održane izbore. Nakon što su članovi pokreta Zavetnici odlučili da skupljaju potpise za registraciju političke stranke, u javnosti su se pojavili i navodi da su im u tome pomagali pripadnici vladajuće stranke. Na osnivanju malo poznate desničarske organizacije Nacionalna avangarda gostovao je gotovo ceo državni vrh, a sumnje o prisnim vezama vlasti i desničara ponovo su se pojavile tokom letnjeg talasa protesta. Marko Milosavljević ističe da su ove veze naočiglednije na primeru Srpske desnice, s obzirom na javnu funkciju Vacića pri Kancelariji za Kosovo i Metohiju, koju je do skora vodio Marko Đurić, kao i prisustvo Milenka Jovanova i Zorana Đorđevića, visokih funkcionera SNS-a, na osnivačkoj skupštini i promocijama ovog pokreta. “Međutim, šire gledano, sprega vlasti i ovih grupa vidi se u u tome što su ove grupe povlašćeni korisnici slobode izražavanja (mržnje) i okupljanja u odnosu na ostatak građana, često uz nepostojeću ili mlaku reakciju tužilaštva i niskih kazni sudova za nasilničko ponašanje”, zaključuje on.
S druge strane, Sofija Todorović ipak naglašava da se teško može govoriti o direktnim spregama vladajuće partije i ekstremne desnice. “Ono čega ima kada govorimo o trenutnim vladajućim strukturama jeste konstantan pristisak na nezavisne medije, novinare i nevladine organizacije i potpuno relativizovanje ratnih zločina i heroizacija osuđenih ratnih zločinaca. Ratni zločini i odnos prema njima su tu ključni, jer smatram da ono što bi se u kontekstu Srbije smatralo ekstremno desnim stavovima, najviše dolazi do izražaja u razgovoru o prošlosti”, poručuje Todorović.
Pored veza sa državom i vladajućom partijom, goruće pitanje jeste i to ko sve postaje deo ekstremne desnice? Kako se događa radikalizacija i da li je ovo nepovratan proces? Iako je početkom 2000-ih stvorena slika o “ćelavim nacistima” kao jedinim ljudima na ekstremnoj desnici, profesor Pavlović ističe da nije opravdano pretpostaviti da postoji neki „tip“ ljudi koji je sklon da prihvata ekstremistička gledišta. “U skladu i sa zdravorazumskim očekivanjima, istraživanja uglavnom pokazuju da je neka vrsta psihološkog distresa ili „trpljenja“ povezana sa većom spremnošću da se ljudi, da tako kažem, radikalizuju. Frustrirajući lični ili društveni događaji proizvode nezadovoljstvo, netrpeljivost i potencijal za agresiju, uglavnom prema prema manjinskim grupama koje su najčešći predmet progona od strane ekstremnih grupa”, navodi profesor Pavlović. On dodaje i da je dobro poznato da ekstremizam raste nakon perioda ekonomske krize unutar jednog društva, a faktor je i individualna sklonost da se svet vidi u crno belim terminima. “Ekstremista ima među mladima i starima, doktorima nauka i fizičkim radnicima, bogatima i siromašnima, itd. Kako je to Erih From veoma lepo rekao – „Sve dok verujemo da zao čoveka nosi rogove, neće biti moguće zlog čoveka prepoznati“, zaključuje on.
Da bismo mogli da se borimo protiv desnog ekstremizma, nephodno je razumeti da on ne dolazi nužno iz puke strasti ka mržnji svih koji nisu kao “mi”. Istraživanja pokazuju da je jedan od razloga zašto ljudi prihvataju radikalne ideje potreba za uvažanjem, vrednovanjem i pripadnošću, navodi profesor Pavlović, a sve ovo se u odsustvu drugih izvora pronalazi među istomišljenicima ekstremnih ideologija. “Svako od nas ima potrebu da se oseti važnim i vrednim, tako što će pristajati uz nešto veće od sebe ili delovati smisleno u pravcu ostvarenja nekih važnih životnih ciljeva. A u društvu koje je po mnogim kriterijumima šampion besperspektivnosti i carstvo besmisla, i ekstremizam može biti “smislen”, poručuje Pavlović.