Geopolitika ekonomske slobode
Daniel Hinšt

Potpredsednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Premda nije dobro odokativno zaključivati, Fraserova ljestvica nam već na prvi pogled govori kako su ekonomski najslobodnije države uveliko razvijene liberalne demokracije, a njihovu razinu možemo metodološki mjeriti.

 

Fraser Institut svake godine objavljuje izvješće o ekonomskim slobodama u svijetu. Hrvatski think tank Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) partner je Fraser Institutu u promicanju ovog izvješća (na kojemu se temelje svi usporedni podaci iz ove analize).

Dok nam se na prvi pogled olako čini kako je izvješće stvar čiste ekonomije i ekonomske politike, metodologija mjerenja ekonomske slobode otkriva nam duboke politološke činjenice vezane uz način na koji u pojedinim državama funkcioniraju institucije i javni menadžment.

Drugim riječima, prije nego što izračunamo razinu fiskalnog ili regulatornog opterećenja, inflacije i otvorenosti tržišta, moramo se dobro upitati kako se i zašto donose odluke o javnim politikama koje utječu na sve što je navedeno u metodologiji mjerenja ekonomske slobode. Dakle, političko-institucionalno uređenje države izravno utječe na razinu ekonomske slobode, kao i na konkurentnost.

Ukoliko bi itko pomislio da Fraser zagovara samo ekonomske slobode, s obzirom na to da objavljuje izvješća o tome, dovoljno je vidjeti kako Fraser surađuje i na izradi Indeksa ljudske slobode koji mjeri političke, odnosno individualne i ekonomske slobode. Dok se iz neznanja mogu donositi isključivi zaključci, jedno ne isključuje drugo, već postoji uveliko pozitivna korelacija.

Uz navedeno treba se gledati i geopolitička pozicija neke zemlje. Naime, politički sustavi se razlikuju, a time i ekonomski sustavi. Zato prođimo kroz šest primjera.

 

1. Socijalističke uzornice

Postoje ne-svjesno radikalno lijeve skupine i njihovi često neobrazovani sljedbenici koji vole socijalističke diktatore poput Chaveza i Madura iz Venezuele, Gadafija iz Libije, pa i Mugabea iz Zimbabvea. Zapitajmo se gdje su te zemlje na ovoj ljestvici kao rezultat njihove diktatorske vladavine? Venezuela je 162. i posljednja, Libija je 160. i „brončana“ odzada, a Zimbabve je također u top 10 odzada, tek ponešto bolji od Irana.

Što je zajedničko tim zemljama? Njihove vanjske politike identično su suprotstavljene Zapadu i SAD-u, koje dezinformacijama etiketiraju na razne iracionalne, znanstveno neutemeljene pa i smiješne načine. Dakle, Amerika je kriva za njihovo siromaštvo, a ne potpuna korupcija i odsutnost bilo kakve slobode za poduzetništvo. U svakom slučaju, ove socijalističke zemlje imaju razloga biti protiv Amerike. Dok su one u top 10 odzada, Amerika je zaista u top 10. Zato im je u podršci takvim vanjskim politikama jedna od glavnih saveznica upravo Rusija.

 

2. Koreje

Bi li se Južna Koreja (36. u svijetu) uopće računala kao južna da međunarodna vojna koalicija, predvođena Amerikancima, nije primjenom vojne sile oslobodila južni prostor od komunističkog sjevera, koji je imao političku podršku Sovjetskog Saveza (praktički Rusije) i Kine?

 

3. Hong Kong vs. Kina

Hong Kong je 1. na ljestvici, a Kina je 124. Netko će reći da je prvi unatoč političkoj prijetnji iz Kine, a netko će reći da Kina nema utjecaj. Treba uzeti u obzir da svako Fraserovo izvješće ima dvogodišnji odmak, dok se politička situacija s Kinom kroz prosvjede i policijsko nasilje zaoštrila baš u tom vremenu. Drugo, Hong Kong je prvi po ekonomskoj slobodi jer baštini britansku kolonijalnu vladavinu (a UK je 13). U suprotnom bi kineska centralna država nametnula svoju verziju državnog „kapitalizma“. Vjerojatno bi visoki stakleni neboderi i u tom slučaju stršali u Hong Kongu, ali sustav bi bio samo kineski. Dakle, da Hong Kong nije imao autonomiju od Kine, ne bi ga bilo na ovoj ljestvici, već bi se brojao pod Kinom koja je na 124. mjestu u svijetu.

 

4. Tajvan vs. Kina

Tajvan je 16, a Kina je 124. na ljestvici ekonomskih sloboda. Poznato je kako komunistička Kina već dulje vrijeme svojata tu samostalnu i demokratsku državu. Bi li se Tajvan računao kao 16. da nije samostalan? Koliko bi samostalnost Tajvana bila održiva da nema prisutnost američke mornarice u blizini tih dviju zemalja? Dakle, kada se Amerika proziva za nekakav „imperijalizam“, s obzirom na globalnu pomorsku prisutnost i najmoćniju vojsku, treba uzeti u obzir posljedice koje bi se (kad-tad) realizirale da nema te američke prisutnosti i aktualne vojne prodaje Tajvanu.

 

5. Ex-SSSR vs. Rusija

Pogledajmo kako stoje bivše sovjetske republike koje su 1991. postale neovisne države, unatoč velikom posesivnom protivljenju Rusije, posebice izazvanom proširenjem EU i NATO-a na Baltik. Bi li Gruzija bila 8, Litva 11, Estonija 14. i Latvija 19. da su ostale dio tog saveza u kojemu bi autoritarni moskovski režim imao glavnu ulogu? U tom slučaju gledala bi se Rusija koja je 89. u svijetu. Dakle, baltičke zemlje i Gruzija ne bi imale političke i administrativne slobode za provođenje niza dubinskih strukturnih reformi kojima su se upravo drastično odmakle od ruskog represivnog režima. S druge strane, Bjelorusija je sa 114. mjestom primjer što je značilo ostati u simbiozi s Rusijom, dok domaći protivnici tog diktatorskog režima primjerice imaju snažnu podršku Litve koja je 11.

 

6. Bliski Istok

U ovoj nestabilnoj regiji imamo više faktora, pa krenimo s primjerima. Prvo usporedimo Kuvajt koji je 101. i Irak koji 146 (skoro među posljednjima). Premda se ovdje ne radi o drastičnoj razlici kao u prethodnim slučajevima, bitna razlika ipak postoji. Irački diktator Sadam Hussein izvršio je 1990. godine invaziju na Kuvajt s namjerom da ga pripoji Iraku. Tako bi ostalo da velika međunarodna koalicija predvođena SAD-om, uz odluku UN-a, nije istjerala iračku vojsku iz Kuvajta. Da se to nije dogodilo, Kuvajta ne bi bilo, već bi se bilježio pod Irakom. Ovako se Kuvajt ima šansu natjecati sa svojim liberalnijim susjedima. Primjerice, Bahrein je 70. a Ujedinjeni Arapski Emirati su 74. Nije sjajno, ali je drastično bolje od Iraka, a pogotovo 158. od Irana koji je 5. posljednji na svijetu.

Ovaj primjer je dokaz da autoritarni i diktatorski režimi prolaze jako loše, odnosno da postoji značajna veza političke i ekonomske slobode. Također, vidljivo je kako američke arapske saveznice stoje značajno bolje od Irana koji je prema unutra vrlo autoritarni teokratski režim s fasadnom izbornom „demokracijom“, a prema van je faktor destabilizacije regije i sponzor terorizma. Iran je pritom saveznik sirijskom režimu, a Sirija je 151. Njihove glavne vanjsko-političke saveznice su Rusija i Kina. Te dvije stalne članice Vijeća sigurnosti koriste UN za zaštitu autoritarnosti i represije, što nije sukladno (barem izvornoj) svrsi UN-a. Sve te autoritarne zemlje kao najvećeg protivnika doživljavaju Izrael koji je na 39. mjestu (i u tome bolji od 10 EU država), baš isto kao Jordan koji je također snažni američki saveznik. S druge strane, jedino odstupanje među američkim saveznicima iz te regije je 115. Saudijska Arabija.

 

Tko je među (naj)boljima?

Premda nije dobro odokativno zaključivati, Fraserova ljestvica nam već na prvi pogled govori kako su ekonomski najslobodnije države uveliko razvijene liberalne demokracije, a njihovu razinu možemo metodološki mjeriti.

Kao što je navedeno u početnom dijelu ove analize, političke institucije su ključne, a ignoriranje toga često proizvodi populizam pa i dezinformacije. Stoga politološki utemeljene činjenice o javnim politikama i javnom menadžmentu izravno utječu na ekonomske rezultate.

Kako je Hrvatska 61. i unatoč napretku treba sustizati usporedive zemlje Istočne Europe koje su se snažnije odmaknule od ruskog socijalističkog nasljeđa, Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) kroz projekt „Hrvatska 2025“ dizajnirao je metodološki utemeljena rješenja za povećanje ekonomske slobode. Na taj način bi Hrvatska mogla dodatno utvrditi svoju pripadnost zapadnom svijetu kroz EU i NATO institucije. To je i prilika Srbiji (i cijeloj regiji), s obzirom na to da europske i transatlantske integracije potiču političko-institucionalne reforme i radi povećanja ekonomske slobode. Dakle, nije uopće svejedno kakva je geopolitička orijentacija, a jugoslavenska iluzija o nesvrstanosti ne pomaže.

 

Pročitajte i:

*Autor piše u lično ime; stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *