Moskva će sve više gubiti uticaj u Srbiji
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Koliko danas građani znaju šta je srpska spoljna politika? Koji su spoljnopolitički interesi Srbije? Gde se oni nalaze, na Zapadu ili na Istoku? Gde su naši saveznici? Da li je uopšte neophodno da se izjasnimo da li nam je bliža Moskva, Peking ili Berlin, Brisel, Vašington? Ono što bi svakog građanina koji plaća porez trebalo da interesuje jeste upravo cena nedefinisane spoljne politike.

Kao što u Srbiji unutarpolitički ništa nije stvoreno da traje osim kriminala i korupcije, tako i spoljnopolitički beležimo diskontinutet u građenju savezništava i prepoznavanju vlastitih interesa. Spoljna politika se uvek svrstava u domen visoke politike, a još kada je ona nedefinisana, običnom čitaocu je teško da razume šta je naša spoljna politika i zbog čega je bitna. Ona ne definiše samo ko su vaši saveznici, u kojim međunarodnim organizacijama ćete biti član, ko će vam dati više novčane pomoći, već definiše i onaj unutarpolitički deo koji direktno utiče na život svakog građanina.

To je pitanje vašeg opredeljenja – da li želite da budete uređeni kao države Zapadne Evrope ili želite ruski, kineski ili neki treći model. Takav izbor određuje i da li ćemo sutra biti prosperitetno, uređeno društvo gde može pristojno da se živi ili ćemo biti neka istočnjačka despotija. Pitanje pripadanja Evropskoj Uniji ili nekom drugom savezu se ovde uvek koristilo kao oblik svrstavanja na jednu ili drugu stranu – za i protiv EU, a manje se govorilo o izboru za bolji životni standard, bolje obrazovanje, kulturu, poslove, lakše putovanje i zapošljavanje širom kontinenta.

Aktuelna vlast nastavlja da vodi nejasnu i neusklađenu spoljnu politiku koja u oku posmatrača ima jedan jasan cilj – da dobije što više sa svih  (često globalno suprostavljenih) strana, da tvrdi pazar i na Istoku i na Zapadu, da kupuje vreme za rešavanje odnosa prema Kosovu i da zbuni svakoga ko pokuša da razume šta je naša spoljna politika. U jednom trenutku neko pomisli da gradimo savezništvo sa Rusijom, sledećeg dana čelično prijateljstvo sa Kinom, a prekosutra je Tramp postao Srbin pravoslavac. I tako u krug. U međunarodnim odnosima je bitno graditi savezništva definisana na jasnim principima, ali kada počnete da dajete obećanja na raznim stranama koja ne možete da ispunite onda vas više niko neće shvatati ozbiljno. Kao i u poslovnom svetu i svakodnevnom životu – ako dogovorite tri sastanka u isto vreme, izvući ćete se jednom, možda i drugi put, ali posle sa vama više niko neće želeti da sarađuje jer ste nepouzdani.

Iako je godinama uvek površno gledano bliža Rusiji, Srbija je geografski, ekonomski i kulturološki bliža evropskom kontinentu kojem pripada. Unutarpolitički bi moglo da se kaže da Srbija danas podseća na Rusiju, daleko više nego na konsolidovanu zapadnoevropsku demokratiju. To je cena odsustva vizije Srbije kao uređene evropske države koju plaćamo zato što bi srpske vlasti htele ekonomski da budemo deo Zapada, a politički da izgledamo kao Putinova Rusija. Nije moguće dugoročno razvijati privredu i poboljšavati životni standard građana, ukoliko ne uredite privredni ambijent tako da postoji efikasno pravosuđe, tužilaštvo i jasna pravila igre pod okriljem institucija.

Rusija je u srpskoj javnosti od 2008. godine dobila povlašćen status zbog svrstavanja na stranu Srbije i njenih interesa nakon jednoglasnog proglašenja nezavisnosti Kosova, ali nikada nije sagledano koliko je Srbiju ta podrška koštala. Rusija ne bi stala na stranu Srbije da nije prepoznala i svoje interese, što je sasvim normalno u međunarodnim odnosima. Glavni ruski interes u regionu je bio i ostao održanje statusa quo, jer samo nerešena bilateralna pitanja predstavljaju garanciju da se NATO neće dalje širiti. To je jedina crvena linija za Rusiju, dok je pitanje članstva u EU za nju od daleko manje važnosti. O ruskom uticaju se često govori i piše, on nesumnjivo postoji kao i uticaji drugih država, ali taj uticaj ima svoje jasne limite – geografske, ekonomske i kulturološke. Koliko ga jedni precenjuju, toliko ga drugi potcenjuju, ali najveća prepreka ruskog uticaja je odsustvo strategije – šta Rusija želi da postigne na Balkanu osim održanja statusa quo?

Za to vreme, region se spoljnopolitički više približava savezništvima na Zapadu, a glavno pitanje danas jeste da li su se odnosi Moskve, Beograda i Vašingtona promenili nakon potpisivanja sporazuma u Vašingtonu između Srbije i Kosova. Utisak je da su odnosi Moskve i Beograda počeli da se menjaju drastično krajem prošle godine tokom afere ’ruski špijun’ kada je Rusija po prvi put naišla na osudu i kritiku srpskih tabloida koji su pod uređivačkom palicom vlasti. To je bio početak promene narativa srpskih vlasti prema Rusiji koristeći svoje tabloide, da bi se nastavilo tokom korona krize kada Rusiju gotovo niko nije pominjao u kontekstu strane pomoći kao Kinu. Dodatno, ruska ’duboka država’ optužena je da je umešena u proteste protiv vlasti u Beogradu.

Politički burno leto se nastavilo potpisivanjem sporazuma u Beloj kući, na šta je neprimerenom objavom reagovala Marija Zaharova (portparolka MSP-a Rusije). Spoljnopolitičko usklađivanje Srbije sa EU nastavilo se potpisivanjem deklaracije EU o predsedničkim izborima u Belorusiji, u kojoj je Brisel odbio da prizna rezultate glasanja i osudio nasilje nad demonstrantima. Usledilo je i otkazivanje vojne vežbe sa Rusijom i Belorusijom, pod izgovorom da Srbija otkazuje sve vojne vežbe u narednih šest meseci iako nije bila planirana nijedna druga vežba osim ove. Sve ovo jesu pojedinačni signali koji ukazuju da odnosi između Moskve i Beograda nisu bliski kao što su bili ranijih godina, a tome najbolje svedoči i promena narativa domaće štampe. Umesto glorifikacije Rusije, danas imamo sporadične optužbe tabloida da se Rusija ili određene pro-ruske strukture mešaju u unutrašnju politiku Srbije.

U ruskoj štampi se već dve godine vrlo kritički piše o srpskom predsedniku Vučiću, a pojedini ga označavaju kao zapadnog čoveka. Moskva ekonomski našem regionu nema šta da ponudi, dok je za Srbiju najvažnije da nastavi sa ekonomskim jačanjem veza u regionu i sa EU sa kojima ima najveću robnu razmenu. Kako se pod uticajem Amerike budu normalizovali odnosi Beograda i Prištine preko brojnih ekonomskih projekata, tako će sve više slabiti i ruski politički uticaj. To ne znači da Srbija treba da ima loše ili hladne odnose sa Rusijom, već da oni budu zasnovani na mogućem u datim okolnostima. Ruska spoljna politika spada u red najozbiljnijih, pa tako i Rusi znaju šta su njihovi spoljnopolitički dometi u ovom regionu. Možda će Rusija u narednom periodu pokušati da nađe nove političke partnere u Srbiji, neki se već profilišu kao bliski Moskvi, ali niko od njih nema kapaciteta za uspeh dokle god je Srbija ekonomski vezana za svoje partnere na Zapadu.

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.