Glasanje iz dijaspore – može li drugačije?

Istraživač na Institutu za političke studije

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

*Tekst je deo autorskog serijala „Izbori u Srbiji – zablude i rešenja“

 

Naš birački spisak od 6,6 miliona ljudi uključuje stotine hiljada državljana Srbije koji žive u inostranstvu (procene idu i do 1,5 miliona) – i koji uglavnom ne glasaju. Ta velika grupa ljudi je i osnovni razlog logičke diskrepancije između biračkog spiska i popisa stanovništva. Pored toga, dijaspora je i veliki rezervoar glasova koji je malo ko u prošlosti uspeo da mobiliše.

Ovaj tekst će se baviti glasanjem u inostranstvu, i to kroz kratak osvrt na tri povezane teme: treba li uopšte dijaspora da glasa, na koji način, i za koga?

 

Moralna dilema

Zakonski, državljani Srbije svakako imaju pravo glasa. Međutim, postavlja se etičko pitanje: da li bi neko ko ne živi u zemlji trebalo da odlučuje o njenoj sudbini? Još važnije, da li je moralno donositi odluku o politikama koje na vas neće ostaviti direktne posledice? Da li je prihvatljivo da odlučujete o trošenju budžetskog novca u zemlji u kojoj ne plaćate porez?

Tradicionalisti bi svakako rekli da je to zemlja vaših predaka i da zbog toga treba da se pitate. Optimisti bi rekli da ćete se možda vratiti u zemlju. Ekonomisti bi dodali da dijaspora, iako možda ne plaća direktno porez, kroz doznake značajno pozitivno utiče na ekonomsku situaciju u zemlji.

U krajnjoj liniji, broj glasova iz dijaspore je izuzetno mali i njegov uticaj na rezultate izbora je zanemarljiv, što nas dovodi do centralnog pitanja:

 

Kako dijaspora efikasno da glasa?

Birači u inostranstvu trenutno moraju da ulože značajna sredstva i vreme kako bi glasali, što je demotivišući faktor za većinu njih. Prvo morate da se prijavite diplomatsko-konzularnom predstavništvu Republike Srbije da želite da glasate, i to da podnesete pisani (ili skenirani, mada to zavisi od konkretnog predstavništva) zahtev. To i dalje ne garantuje ostvarenje biračkog prava – biračko mesto se organizuje tek ako postoji najmanje 100 podnetih zahteva.

Stoga su birališta dostupna u ograničenom broju država. U ogromnim zemljama sa velikom dijasporom, poput SAD ili Kanade, obično je otvoreno tek jedno ili dva biračka mesta. Što znači da morate satima ili danima da putujete da biste glasali. Možda zato u poslednjoj deceniji broj birača iz dijaspore nijednom nije premašio deset hiljada.

Radi se o začaranom krugu: otvaranje birališta u inostranstvu je skupo, a interesovanje dijaspore za glasanje je vrlo nisko; a sa druge strane, verovatno bi interesovanje bilo veće kada bi birališta bila dostupnija.

Dakle, premrežavanje čitave dijaspore biračkim mestima je preskupo i organizaciono nemoguće. Problem je i „pohvatati“ gde dijaspora sve živi, uzevši u obzir kako kapacitete naše države, tako i administrativnu nekulturu građana. Šta ostaje? Prvo, da se građani u inostranstvu sami registruju za glasanje (što je i sada slučaj), ali uz značajno olakšanu proceduru. Drugo i važnije, omogućiti glasanje na daljinu: poštom ili onlajn. Dakle, nakon prijave i utvrđivanja identiteta, građani na naznačenu adresu dobijaju ili pismo sa glasačkim listićem, ili pristup specijalizovanom portalu za glasanje.

Najvažnija stavka u ovom procesu je potvrda identiteta birača, kako bi se sprečile malverzacije. Ceo sistem mora biti pouzdan, bezbedan, mora biti obezbeđena tajnost glasanja – a istovremeno transparentnost sistema. U drugim državama u kojima postoji onlajn glasanje, birači imaju pravo da koriguju svoj glas u toku izbornog dana, a po zaključenju glasanja dobijaju potvrdu svog izbora.

Glasanje na daljinu ima dva konkretna problema.

Prvo, otvara se pitanje organizacije istog takvog sistema u Srbiji. Ako bi dijaspora mogla da glasa na daljinu, zašto ne i svi ostali?

Drugi problem je endemski za ceo naš izborni proces i odnosi se na nepoverenje. Zamislite da umesto dosadašnjih 8 ili 9 hiljada glasača u dijaspori odjednom, zato što su olakšane procedure, na izbore izađe 300 hiljada ljudi koji mahom glasaju poštom ili onlajn? Sumnje u rezultate i teorije zavere bile bi ogromne, posebno jer…

 

Nismo baš sigurni za koga bi dijaspora glasala

U začaranom balonu interneta često možemo da pročitamo pomalo neutemeljenu tvrdnju da je dijaspora prevashodno opoziciona i da bi, da glasa u većem broju, SNS bio značajno ugrožen.

Na ovakve zaključke često navode rezultati glasanja u inostranstvu. Na pojedinim biračkim mestima van Srbije u prošlosti su pobeđivale Dveri, Dosta je bilo, LDP. Međutim, uzorak za takvo rezonovanje je premali – radi se o glasovima par stotina ljudi. Onog malog dela dijaspore koji ima dovoljno novca, administrativnih znanja i motivacije tj. građanske svesti da uloži vreme i novac da bi glasao. Bauštelac iz Insbruka sigurno neće na dan izbora putovati 500 kilometara o svom trošku, da bi glasao u ambasadi Srbije u Beču.

Na izborima 2020. godine preko 9 hiljada birača glasalo je u inostranstvu, a 70% njih zaokružilo je SNS. Ipak, to je incidentna situacija, jer je na snazi bio bojkot, a i SNS je na svim nivoima, uključujući i inostranstvo, išao agresivno u mobilizaciju birača – upravo da bi se ublažili efekti bojkota.

Na parlamentarnim izborima pre toga vidimo jasan obrazac: za vladajuću partiju glasa 30-40% birača iz dijaspore, a natprosečno visoke rezultate ostvaruju ili stranke krajnje desnice (SRS ili Dveri) ili u tom trenutku percipirano liberalne stranke (LDP i DJB). To je u skladu sa onom šaljivom izrekom da našu (politički aktivnu) dijasporu čine programeri i četnici.

Međutim, ne smetnimo sa uma da dijasporu u najvećoj meri zapravo čine obični ljudi, dobrim delom, kao i u Srbiji, gubitnici tranzicije, kojima je dominantna medijska veza sa domovinom Fejsbuk. Pogađajte za koga bi glasali građevinci i konobari iz bečkog 16. becirka, ako bi glasanje u inostranstvu bilo maksimalno olakšano.

Rešenje za etički i politički problem prevelikog uticaja dijaspore na sastav parlamenta, ukoliko se olakša glasanje iz inostranstva, bilo bi u formiranju posebne izborne jedinice za dijasporu, prilikom neke buduće reforme izbornog sistema. To rešenje primenjuju mnoge države: npr. Hrvatska bira 3 predstavnika dijaspore u posebnoj 11. izbornoj jedinici; Rumunija bira 4; u Makedoniji se bira 3 (ali samo ukoliko uspeju da prebace određeni broj glasova) itd.

Takvim rešenjem bi se umanjila i politička motivacija za eventualne izborne prevare, jer tri poslanika više možda i nije vredno takvog rizika; a dijaspora bi takođe dobro prošla jer bi dobila svoje direktne predstavnike imenom i prezimenom, umesto glasanja za bezlične liste.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.