100 za jednog – o značaju sećanja na 14. oktobar

Konzervator restaurator Predsednik beogradskog odbora Pokreta slobodnih građana

Vreme čitanja: 3 minuta

Ilustracija: Vladimir Pajić

 

Kako započeti kratak prilog o stradanju ljudi tokom jedne odmazde?

Da li čoveka najpre uvesti u geografsku poziciju mesta “preko pruge”, gde miris mazuta i dalje čini zavesu koju razgrćeš dok prelaziš mali pešački most?

Da li početi priču kao destilat porodičnog pamćenja na drage nam pobijene ljude ili “iz kolevke sećanja” izvlačiti metaforične scene branja kamilice na tom istom mestu?

Da li se posvetiti problemu promene konteksta mesta stradanja koje je poslednjih godina uzelo maha i time zaseniti skrušenost. Da li uopšte biti skrušen ili prkosan?

Da li početi sa brojevima? Da li je broj važan ili je potpuno nevažan kada se govori o ženama, deci i muškarcima koji su pobijeni?

Svejedno. Tih ljudi nema.

Pavle Pajić, krojač i amaterski glumac. Streljan 14. oktobra. Foto: lična arhiva.

Pavle Pajić, krojač i amaterski glumac. Streljan 14. oktobra. Foto: lična arhiva.

Vođeni antitezama, a napareni smrću kao najvećom žrtvom, pokušavamo pisati o zločinu. Učimo se tome. Trudimo se da nađemo ispravan način. Da budemo tačni, precizni, koncizni i jasni. Da se ne igramo time, već da svoju veštinu uvećamo i usavršimo. Da sve buduće zločine još bolje razumemo i još veštije opišemo. Jer kako bismo drugačije opisivali hiljade mrtvih tela na travi? Ako se tome pristupi realistično, slika je odbojna i živi ljudi se od nje sklanjaju, pa je opis jalov. Ako se bavimo detaljima, postajemo vrane koje nadleću stratište. Pa tako, zakočeni strahom i besmislom, dajemo smrti herojski obraz.

Kao alat za odnos prema opštem haosu u kome se, zarad vanserijske gluposti i zlobe, prekidaju tuđi životi, herojstvo je postalo poželjno. Samu smrt ćemo nazvati herojskim činom. Streljane ljude pamtićemo kao lepe slike. U svojoj slabosti da sagledamo strah, gordo i samopouzdano ćemo dati sebi previše slobode. Čoveka koji je po profesiji krojač, a u slobodno vreme osnivač radničkog kulturnog društva, koji je glumio ženske uloge jer je bio blagog lica, koji je imao ideje i stremljenja, želje i još hiljade slojeva svog života, koji je greškom odveden i mučki streljan, spakovaćemo na jednu crno-belu sliku i nazvati herojem. Iz besmisla, besmislica. Heroizam je izbeljivač ljudskih života i voda koja spira tvrde fleke zločina. Želim svoga pradedu, a ne streljanog heroja na slici.

Zato je Spomen park “14. Oktobar“ u Kraljevu značajan. Tokom sedamdesetogodišnjeg iščitavanja, njegova važnost je doživela nebrojeno tumačenja pa se kao prelistavana knjiga pogužvala. Da bi se smrt brže razumela, izgleda je moralo doći do banalizacije čitavog parka.

U blizini je podignuta kapela, a u centralnom delu drveni krst. Na ulazu u spomen park postavljena je tabla sa natpisom „Groblje streljanih 1941“.

Prvi problem razumevanja spomen parkova javlja se kada se na njega dodaju slojevi vremena koje ga tumači za sopstvene potrebe, a veličinu i prostor posmatra kao nepotrebnu usputnu prepreku ili, suprotno, kao livadu. Jer ako se takva praksa nastavi, jedna zaokružena celina postaje kolaž svega. Na taj način se komplikuje razumevanje osnovne poruke.

Drugi problem se javlja kod pokušaja pojednostavljivanja tog zakomplikovanog konteksta, pa će se Spomen park „14. Oktobar“ nazvati prosto „Grobljem streljanih 1941“. Tako će se jedna arhitektonska celina i njena apstrahovana poruka „prekida obojenog plodonosnog života“ svesti na jednu nekropolu.

I tako, malo po malo, sočivo po sočivo, zamagljuje se slika smrti. Sve da bi se pobeglo od činjenice da se pod tim crnim plaštom nalazimo isti ti mi. Ipak, taj je spomenički kompleks uprkos svemu ostao ono što je isprva i bio.

Deherojizovana niska okamenjenog, isečenog, gorostasnog drveća koja rađa i izvodi muk u sredini širokog amfiteatra od humki.

Muk, jer to je jedino što ostaje nakon odmazde “100 za jednog“.

 

Ilustracija: Vladimir Pajić 

 

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.