Zašto ignorišemo stanje ljudskih prava u Kini?

Autorka

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Nije tajna da Kina nije baš utopija ljudskih prava. Ipak, ovo nije nešto što se pominje kada se govori o tome da li Srbija na spoljnopolitičkom planu treba blisko da sarađuje sa azijskom supersilom.

 

Čelično prijateljstvo Srbije i Kine već nekoliko godina je činjenica srpske spoljnopolitičke slagalice, ali se po svemu sudeći javljaju pritisci da prijateljstvo preraste u mlako druženje. Uprkos značajnom ekonomskom rastu Kine prethodnih decenija (mada se i ovaj trend menja), sve glasnije čuju se zamerke: krađa intelektualnog vlasništva, špijuniranje, propaganda i kršenje ljudskih prava. Ovo poslednje dolazi i sa najvećim posledicama po živote ljudi u Kini, ali i šire.

 

Kako žive manjine u Kini?

Autoritarizam uz potporu  tehnoloških dostignuća realnost je svih građana Kine, ali i u toj autoritarnoj sredini različite manjine izvukle su deblji kraj.

Verovatno najpoznatiji primer ugnjetavanja neke grupe događa se u Sinđijangu, provinciji na severozapadu Kine. Etnička grupa muslimana Ujguri čini preko 44% populacije ove provincije, a organizacije za zaštitu ljudskih prava godinama izveštavaju o različitim vidovima njihovog ugnjetavanja od strane zvaničnog Pekinga. Posledica jeste suzibijanje posebnog kulturnog identiteta ove grupe kako bi se smanjile separatističke tendencije. Sukobi između Ujgura i Han Kineza, kojih je sve više u ovoj provinciji, eskalirali su 2009. godine kada je poginulo preko 150 ljudi. Povod za sukob u prestonici regije Urumćiju bio je izveštaj o navodnoj pogibiji dvojice etničkih Ujgura u tuči sa pripadnicima većinskog kineskog Han stanovništva na jugu zemlje. Samo godinu dana ranije, separatističke tendencije dela Ujgura rezultirale su eksplozijom gde je 11 ljudi poginulo. Kineske vlasti su na ovo odgovorile otpočinjanjem kampanje protiv “ekstremnog terorizma” 2014. godine, a od 2016. kreće i oštrija represija. Česta su i arbitrarna pritvaranja u zatvorima i centrima za političku edukaciju, gde su Ujguri primorani da uče kineski i hvale Kinesku komunističku partiju, navodi se u izveštaju organizacije Humans Rights Watch. Tehno-autoritarizam je takođe u svom punom sjaju u Sinđijangu, pa su građani podvrgnuti konstantnoj prismotri, o čemu svedoče i procene da oko milion ljudi aktivno radi na različitim vidovima prismotre muslimana. Gotovo je nemoguće za novinare da imaju neograničen pristup ovoj provinciji i centrima za “edukaciju”. Prema svim dostupnim izveštajima, Sinđijang po nivou prismotre i ograničenja sloboda podseća na zatvor na otvorenom.

Sinđijang nije jedina oblast u kojoj građani trpe represiju kineskih vlasti. Tibet je jedna od pet autonomnih oblasti u Kini, ali autonomija je u slučaju Tibeta malo više od mrtvog slova na papiru. Ova oblast je u sastavu Kine od 1951. godine, a duhovni vođa Dalaj Lama, koji se nalazi u izganstvu od 1987. godine, još se aktivno zalaže za nezavisnost Tibeta. Ovde živi preko 6 miliona Tibetanaca, od kojih većina živi u skladu sa religijskim nazorima budizma, a budistički monasi godinama protestuju protiv kineskih vlasti i sve većeg broja Han Kineza. Protesti su nekada otišli toliko daleko da se nekoliko budističkih monaha javno spalilo, a razlozi za ovako drastične akcije su religijska diskriminacija i rastuće razlike u primanjima između Han Kineza i Tibetanaca. Han Kinezi sve više migriraju na Tibet, što dodatno izaziva konflikte sa lokalnim stanovništvom. Postoji i jaka prismotra budističkih hramova, a 2019. godine je u okolnoj provinciji razrušen jedan budistički centar usled čega je bez domova ostalo gotovo 6.000 monaha. Kineske vlasti na Tibetu takođe podstiču stanovnike da prijavljuju sve koji podržavaju Dalaj Lamu, dok je 2018. godine grupa stanovnika Tibeta sa kineskim pasošima morala da se vrati sa puta u Indiju. gde su nameravali da posete predavanje Dalaj Lame. Naime, vlasti na Tibetu saznale su razlog putovanja i zapretile da će njihove porodice snositi posledice ukoliko se ne vrate nazad na Tibet.

Ako loše prolaze čak i oni čiji je religijski identitet načelno dozvoljen u Kini, šta se događa ukoliko je vaša religija jednostavno zabranjena? Ovo je problem koji ima Falun Gong (koji se nekada naziva i Falun Dafa), spiritualni pokret koji predstavlja mešavinu različitih istočnjačkih verovanja i religija. Nakon velikog i mirnog protesta ispred prostorija Kineske komunističke partije 1999. godine, kineske vlasti su otpočele progon pripadnika Falun Gonga. Ljudi koji su deo ovog pokreta ne rade ništa naročito opasno, akcenat je na nekoliko fizičkih vežbi i generalnom pristupu životu u skladu sa načelima istine, saosećanja i tolerancije. Falun Gong je brzo postao svetska senzacija, a u Kini se njegova popularnost pripisuje pozitivnom uticaju na zdravlje i ispunjavanju duhovnih potreba. Ako živite u zemlji sa lošim zdravstvom i vakuumom spiritualnosti, kao što je slučaj u Kini, Falun Gong je logična opcija. Širom sveta, pripadnici ovog pokreta godinama bezuspešno protestuju i pokušavaju da ukažu na progon i zločine koji se vrše nad njima u Kini. Sličan tretman su dobile i neke hrišćanske grupe, a razlog je to što Kineska komunistička partija toleriše upražnjavanje religijskih običaja u privatnoj sferi, ali ima bojazan od bilo koje organizacije koja može da ima kolektivni autoritet nad ljudima.

Sve ovo je ipak samo vrh ledenog brega kršenja ljudskih prava u Kini. Pored pritvaranja boraca za ljudska prava i pravnika u ovoj oblasti, kao i ignorisanja optužbi za seksualno uznemiravanje, jedna od ozbiljnijih optužbi je i ona za prisilno uzimanje organa od zatvorenika, što u nekim slučajevima znači i smrt onih od kojih se organi uzimaju. Ovo je prošle godine potvrdio i nezavisni Tribunal koji se nalazi u Londonu, koji je zaključio da su nedobrovoljnim presađivanjem organa pogođeni i pripadnici Falun Gonga koji se nalaze u kineskim zatvorima.

 

Šta sve ovo znači za Srbiju?

Nije tajna da Kina nije baš utopija ljudskih prava. Ipak, ovo nije nešto što se pominje kada se govori o tome da li Srbija na spoljnopolitičkom planu treba blisko da sarađuje sa azijskom supersilom. Sve dok ekonomija cveta, nema razloga da se brinemo o tretmanu manjina u Kini. Šta mi imamo sa tim?

Ekonomska saradnja sa Kinom često ipak dolazi uz određene koncesije po pitanju ljudskih prava. Kada je trebalo da se u Savetu za ljudska prava Ujedinjenih nacija nešto glasno kaže o problemima u Sinđijangu, zemlje u razvoju u koje je Kina dosta ekonomski uložila bile su neobično tihe. Ne samo to, već je nekolicina zemalja 2019. godine potpisala pismo Savetu UN za ljudska prava u kojem se navodi da je Kina jednostavno preduzela mere kao “odgovor na pretnje terorizma i ekstremizma” u Sinđijangu. Među potpisnicama se nalaze zemlje poput Kambodže, Belorusije, Kube, Eritreje i Ugande. Dakle, zemlje koje imaju bliske ekonomske veze sa Kinom. Kada su 2018. godine predstavnici svih zemalja Evropske unije potpisali izveštaj kritkujući kineski projekat “Pojas i put”, Mađarska je jedina zemlja koja nije želela da potpiše, najverovatnije zbog infrastrukturnih projekata Kine u ovoj zemlji. Godinu dana ranije, Grčka je blokirala zvaničnu EU izjavu u kojoj se kritikuje stanje ljudskih prava u Kini. Grčki ministar spoljnih poslova je nakon toga rekao da je u pitanju “nekonstruktivna kritika Kine”, dok su komentatori ukazali na slona u sobi: kineska kompanija COSCO ima 51% udela u vlasništvu luke Pirej, najveće u Grčkoj. Kina nekada i otvoreno kažnjava zemlje koje se usude da se na neki način usprotive, a ovde je naročito zanimljiva kineska diplomatija pandama. Kineske pande sa nalaze po različitim zoološkim vrtovima širom sveta, a kada se, na primer, bivši američki predsednik Barak Obama susreo sa Dalaj Lamom, glasnogovornikom nezavisnosti Tibeta, kineske vlasti su zatražile nazad pandu koja se nalazila u vašingtonskom zoološkom vrtu.

Ni Srbija se ne izdvaja po glasnom aktivizmu protiv ugrožavanja ljudskih prava u Kini, što smo dokazali 2014. godine. Tada je 11 aktivista za ljudska prava Falun Gonga uhapšeno, a zatim i deportovano iz Srbije. Ovo se dogodilo uoči početka samita platforme 17+1 u Beogradu, na kojem su učestvovali i predstavnici zvaničnog Pekinga. Četiri godine nakon toga, MUP je zabranio skup Falun Gonga ispred kineske ambasade, a Kuća ljudskih prava je u saopštenju navela i da je ovo od 2014. godine čak deseti zabranjeni skup. Srbija podržava i pretenzije Kine na teritoriju Tajvana, koja se nalazi u specifičnom odnosu sa Pekingom. Srbija je prošle godine potpisala pomenuto pismo Savetu UN za ljudska prava u kojem se tvrdi da ne treba “politizovati” pitanje ljudskih prava i da Kina ne radi ništa loše u Sinđijangu.

Ekonomska saradnja sa Kinom jeste činjenica sa kojom živimo, ali uz ekonomske veze dolazi i zavisnost. Da li će Srbija moću da se usprotivi i javno bude protiv budućih ugrožavanja ljudskih prava koja se dogode u Kini, ako smo svesni velikih kineskih infrastrukturnih i tehnoloških projekata? Kina ni izdaleka nije jedna zemlja koja ugrožava i ne štiti prava manjina, ali je nivo autoritarizma, nadzora i ekonomske moći u rukama zvaničnog Pekinga gotovo bez premca. Ako Srbija i druge zemlje ćute ili čak podržavaju ponašanje kineskih zvaničnika, onda će deo krivice za patnju ljudi koji su hiljadama kilometar daleko pasti i na njih. Malo bliža ekonomska saradnja neće biti izgovor za udžbenike istorije.