Glavni urednik

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

Nismo morali da čekamo izveštaj Evropske komisije da bismo saznali da je Srbija zarobljena država. Problem je što su mnogi sa tim izveštajem očekivali i konkretne postupke koji bi uticali na početak oslobađanja Srbije. Umesto toga najavljen je veliki paket ozbiljnih ulaganja u transport, energetiku, životnu sredinu, digitalne tehnologije.

Sankcije i finansijska podrška logično ne idu zajedno. Kako je moguće da nas EU u isto vreme i kritikuje i dodeljuje nam ozbiljna sredstva? Možda je bolje da uticaj EU umesto lamentiranja, zbunjenosti i/ili očajanja počnemo da posmatramo realistično.

Srbija neće skoro ući u EU. Nema više ni onih okvirnih godina koje se stalno pomeraju. Dok se ne stvori nova  perspektiva (da ne zvučim baš skroz pesimistično) EU ne sme da se politički potpuno otuđi od regiona. Unija mora da vodi aktivnu politiku kako bi u najboljem slučaju zadržala postojeći nivo javne podrške kod građana Srbije. Drugi aspekt zbog koga EU ne bi mogla da nas prepusti samima sebi jeste svojevrsni vakuum moći koji se u Srbiji javlja. Vodeće države unije znaju da ekonomiju ne može ništa da zameni. Ali koliko god ekonomski tokovi bili od presudnog značaja kada procenjujemo ovaj uticaj, oni nisu dovoljni za širu sliku.

Pomenuti prvi aspekt je stvar javne diplomatije. Ali pomalo i psihologije. Godine 2003. EU entuzijazam bio je na najvišim nivoima (oko 76% građana bi na referendumu glasalo za ulazak u EU). Ovo, međutim, nije bio plod aktivnosti javne diplomatije nego nade – ljudi su istinski poverovali da je svanulo, da je prohodnost ka prosperitetnom životu u Srbiji izvesna. Ovakav uspon entuzijazma desio se još 2009. kada je ukinut vizni režim za građane Srbije. Osetili smo da kao društvo koračamo ka stvarnoj ravnopravnosti. Mnogi su, međutim, iskoračili i pre i posle toga iz Srbije i otišli u tu uniju bez želje da se vrate. Ovo je tek jedan od mnogo razloga zašto je ovaj entuzijazam splašnjavao. Danas je situacija potpuno drugačija – ljudi mogu da odu i odlaze. Oni koji to ne mogu, a pri tom su još i razočarani, zajedljivi, beznadežni ili samo umorni i ravnodušni nadu polažu u male izvesnosti za sebe i svoje porodice, ne u velike priče o svetloj EU budućnosti i evropskim vrednostima.

Ovim ljudima nije dovoljno izneti brojke. Reći da je izvoz roba iz Srbije u EU ogromnih 76%. Podsetiti da je EU naš najveći donator u najrazličitijim sferama od životnog značaja. Za ove stvari zaista nema alternative. Mi smo međusobno najtešnje moguće povezani. Ali ekonomski. Deo stvari se tek delimično može popraviti unapređenom javnom diplomatijom. Unija će morati ozbiljno da se potrudi. Mogu na primer da pogledaju šta rade Amerikanci – sa akcijama Vi ste svet, sa podsećanjima na zajednička stradanja, sa buđenjem uspomena na udružene herojske podvige – Amerikanci uviđaju značaj empatije, uvažavanja, isticanja ponosa i zasluga u prvi plan. Brojke su često previše hladne i udaljene. Ljudske priče, sećanja, uspomene daleko su toplije. Takav pristup budi prijatne emocije koje posledično utiču i na kvalitet doživljaja nekih procesa političkog približavanja. Predsednik Makron je bio na tom tragu kad je držao govor na Kalemegdanu.  Ali njegovi građani plaćaju neke birokrate i komesare da se bave ovim stvarima umesto njega. Prioriteti moraju da se znaju. C’est la vie.

Drugi deo odgovora na pitanje o uticaju EU u Srbiji tiče se vakuuma moći. Videli smo da EU nije svejedno što Kina kreće sve dublje da pušta korenje po dvorištu zemlje koja je njen kandidat. Interesi Kine su multidimenzionalni i nisu toliko stvar transparentne strategije. Sa jedne strane, nema ništa nužno loše u tome što Kina od dva kontinenta, slikovito rečeno, hoće da napravi jedan – svako povezivanje kopnenim, vodenim, vazdušnim tokovima ima pozitivne spoljne efekte. Time se povećava sloboda kretanja, sloboda protoka roba i usluga. Sa druge strane, zapitanost nad motivima povezivanja uvek mora da postoji – šta su dublji motivi tog povezivanja, pod kakvim se uslovima ono odvija, da li možda sve veće povezivanje, paradoksalno, dugoročno ograničava slobodu izbora građana monopolizujući prostor i suptilno namećući politički poželjne ishode? Pitanje je dakle da li je povezivanje šargarepa za nevidljivi (da ne kažem digitalni) štap čija moć narasta što je povezivanje veće. Vakuum koji produbljuju ova pitanja Evropa neće moći da ispuni bez presudnog uticaja Amerike, ali to je posebna tema.

Izazov za EU u narednom periodu biće dakle tehno-imperijalističke namere Kine – strategija da Evropa počne što više da se navikava na kineske tehnološke standarde prihvatajući robe i usluge takvih standarda kao poželjne, jeftine i korisne. Srbija je u tom smislu viđena kao neka mala, skromna laboratorija sa upravom spremnom da na svojoj teritoriji izvodi eksperimente.  Čak i sa regionom van EU za neko dogledno vreme (da ne zvučim baš skroz pesimistično) evropske vodeće sile nemaju luksuz da ćute i pasivno gledaju šta Kina radi u Srbiji i regionu. Ove sila pak neće ni da se ponašaju kontraofanzivno kao SAD pokušavajući da zapreče širenje iz Pekinga. EU će da radi ono što najbolje ume – ili bar ono što je najbolje umela – da promoviše sebe ako primer dostižnog prosperiteta i sloboda koje pružaju usaglašene institucije i privreda utemeljena u poverenju.

Ali kako će ovo da se komunicira (za ove koji ostaju)? Kada će i da li će uopšte predsednik Vučić da poljubi plavu zastavu za zvezdicama kao što je poljubio crvenu zastavu sa zvezdicama? Ko god da bude predsednik SAD Vučićev opasni avanturizam u najosetljivijem delu Evrope neće biti odobravan. Postaviće se neke crvene linije. Kao i po pitanju Rusije za koju su te crvene linije postavljene ranije i uglavnom se tiču bezbednosti, odbrane i naoružanja. Šta će biti crvene linije sa Kinom? Da li su obrisi toga već viđeni u Vašingtonskom papiru?

Dok čekamo odgovore na ova pitanja EU će morati ozbiljnije da se pozabavi odnosom Beograda i Prištine. Koliko je u mogućnosti. Ugled i imidž EU ozbiljno su narušeni u domaćoj javnosti, a ovi pregovori će imati određeni uticaj na to. Možda Merkel ima nekog keca u rukavu koji čuva za kraj poslednje četvrtine pre nego što se povuče. A možda je to samo naša naivna nada da će EU i njeni komesari i izaslanici umesto nas samih imati idealna rešenja za sve tuđe probleme. Kad smo pa uopšte i imali realističan odnos prema njima?