Većinski sistem nije rešenje za Srbiju – odgovor na tekst Mladena Mrdalja

Docent na Fakultetu političkih nauka UB

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock 

Srbiji je potrebna promena izbornog sistema. Većinski model, međutim, nije rešenje. A rešenja ima dosta i nisu uperena protiv interesa manjih partija.

 

Ovaj tekst je odgovor na zablude Mladena Mrdalja u tekstu „Sedam zabluda o uvođenju većinskog izbornog sistema“. I da bude jasno, odmah na početku, Mladen i ja se slažemo da je proporcionalni sistem kakav ima Srbija (jedna izborna jedinica i zatvorene izborne liste) jedan od ključnih uzroka lošeg funkcionisanja institucija u našem političkom sistemu. Ne samo od 2012. godine, nego i ranije.

Mladen, međutim, pojednostavljuje raspravu o tipu izbornog sistema. Reklo bi se, na osnovu Mladenovog uvoda u tekst, da sve države u kojima institucije funkcionišu imaju većinski izborni sistem. Zabluda broj 1.

 

1. Od 45 država na tlu Evrope, na izborima za donje domove parlamenta, samo se u tri koriste većinski sistemi

U Ujedinjenom Кraljevstvu i Belorusiji primenjuje se sistem relativne većine, a u Francuskoj sistem apsolutne većine. U osam država, u različitim modalitetima, kombinuju se većinski i proporcionalni izborni instituti u okviru neke varijante mešovitog izbornog sistema. Preostale 34 države u Evropi pripadaju široj porodici proporcionalnih izbornih sistema. U dve, Republici Irskoj i Malti, na snazi je sistem pojedinačnog prenosivog glasa (STV), koji je zasnovan na malim izbornim jedinicama, preferencijalnom glasanju za kandidate i složenom sistemu raspodele mandata unutar jedinica, ali koji rezultira proporcionalnim ishodima. Ostale države imaju proporcionalne sisteme zasnovane na listama, pri čemu osam država ima zatvorene blokirane liste, deset fleksibilne, odnosno zatvorene neblokirane liste, deset otvorene liste, tri koriste sistem panaširanja, dok Danska omogućava političkim partijama da odaberu između više modela kandidovanja (u osnovi ti modeli se mogu svesti na otvorene i fleksibilne liste).

Od osam evropskih država koje imaju zatvorene blokirane liste, na kojima birač nema nikakav uticaj na odabir kandidata sa izborne liste, samo u dve je cela država konstituisana kao jedna izborna jedinica – u Srbiji i Crnoj Gori. U ostalim se uglavnom kombinuju male, srednje i velike izborne jedinice. Zašto je ovaj dosadni komparativni pregled važan? Da ne biste pomislili, na šta Mladenov tekst indirektno ukazuje, da proporcionalni izborni sistem ide u paru sa nefunkcionalnošću, a da u državama sa većinskim institucije “grme”. I da još jednom naglasim da je dilema većinski vs proporcionalni sistem kakav ima Srbija lažna. Jer osim UK, Francuske, Belorusije, Srbije i Crne Gore, sve države u Evropi imaju nešto drugo.

 

2. Većinski sistemi (barem oni koji nemaju kompenzacijsku listu – mešoviti izborni sistemi sa jednim glasom) su u praksi uvek izrazito disproporcionalni

Činjenica da je Srbija samo jednom imala parlamentarne izbore po većinskom sistemu, na šta se Mladen poziva, to neće promeniti. Jer to pokazuju i uporedna iskustva i domaća izborna praksa na izborima na različitim nivoima. Dakle, ako želite većinski sistem, onda morate biti spremni na to da će on rezultirati različitim vrstama izborne pristrasnosti (electoral bias). Ako vam te anomalije ne smetaju onda je većinski izborni sistem pravi izbor za vas.

Koji su modaliteti te pristrasnosti? Jedan je, recimo, da partija koja osvoji ukupno manje glasova može formirati vlast samostalno, a ona koja je osvojila više glasova ostati u opoziciji (moram da priznam da bih uživao u ovome jer se i ovako kuka da SNS vlada, a podržava ga nešto manje od trećine ukupnog broja birača; šta bi se tek desilo da suštinski pobednik izbora mora u opozicione klupe). Ovo se nije dešavalo samo na Novom Zelandu, ali je NZ odličan primer jer su nakon izbora 1978. i 1981. baš građani bili jedan od ključnih aktera koji su učestvovali u reformi izbornih pravila. I ne znam da li ste ovo očekivali, ali su napuštanje većinskog sistema i uvođenje nemačke varijante kombinovanog izglasali baš na referendumu. Budale.

Drugi oblik izborne pristrasnosti je spominjao i Mladen. Jedna partija može da „plati“ mandat mnogo većim brojem glasova nego neka druga. Npr. da osvojite 25,4% glasova i 3,5% mandata, 16,07% glasova i jedan mandat, 20,65% glasova i dva mandata. Ili da osvojite 3.881.099 glasova i jedan mandat, a druga partija 1.454.436 i 56 mandata. Na istim izborima. Verovali ili ne, nijedna od ovih brojki nije izmišljena. Ako vam ni ovo ne smeta, ne sumnjam, većinski izborni sistem je pravi izbor za vas. Proporcionalnost, naravno, nije jedino čemu treba težiti, ali ako postoje modeli koji objedinjuju prednosti većinskog i proporcionalnog (npr. slovenački), da se ne igramo sa anomalijama. Ili ako se već igramo, da budemo upoznati unapred koje su.

I da mi se ne prigovara da koristim primere van Srbije. Nije u potpunosti tačno da je Srbija samo 1990. imala iskustvo sa većinskim izborima. Praktično sve do opštih lokalnih izbora 2004. godine na lokalu smo koristili većinski sistem, u različitim podvarijantama. A imali smo ga i u periodu 2004-2012. u Vojvodini, gde su građani 60 poslanika Skupštine APV birali dvokružnim većinskim sistemom. Da ne idem u detaljnu argumentaciju, morate mi verovati, ali na tim izborima, lokalnim i pokrajinskim, iz različtih razloga (npr. u Vojvodini, kod mešovitog, zbog “efekta kontaminacije”) disproporcionalnost rezultata, natpredstavljenost jednih i potpredstavljenost drugih, morali bi da budu manji. Kakvi su zapravo bili ishodi? Drugi po redu lokalni izbori održani su istovremeno sa parlamentarnim. To su oni izbori na kojima je SPS osvojio 28,77% glasova. Na lokalnim izborima socijalisti su, međutim, osvojili ukupno 59,4% odborničkih mesta i kontrolisali apsolutnu većinu u 70% opštinskih parlamenata (132 ukupno).

Na lokalnim izborima održanim istovremeno sa saveznim 2000. godine, disproporcionalnost je takođe bila izražena. Sećate se, verovatno, to su oni izbori na kojima je Koštunica jedva pobedio Miloševića u prvom krugu. Istovremeno, DOS je imao 107 od 110 odbornika u Skupštini grada Beograda (85 od 95 u Nišu). Ili, recimo, pokrajinski izbori 2012. po mešovitom sistemu. Lista okupljena oko DS-a je imala podršku 20,98% građana, a osvojila je 70% većinskih mandata. Ako vam je sve ovo ok, da, opet ponavljam, većinski sistem je pravi izbor za vas. Samo nemojte da posle bude plaky.

 

3. Većinski sistem i nezavisni, nepartijski kandidati

Treća velika Mladenova zabluda zasniva se na pretpostavci da će nezavisni, nepartijski kandidati na prvim izborima po većinskom sistemu “pokidati” partijske. U UK, na koju se Mladen često poziva, u poslednjih 70 godina izabrano je tek desetak nezavisnih kandidata (poslednji 2006). Nećete verovati, ali broj nezavisnih kandidata koji osvajaju mandat veliki je jedino u Belorusiji – na poslednjim izborima 89 od 110. Nadam se da ne moram da objašnjavam koliko su izabrani zaista nezavisni jer u tom sazivu nema opozicionog poslanika. Situacija je bila značajno bolja na prethodnim izborima kada su u beloruski parlament ušla dva opoziciona kandidata (“nezavisnih” je bilo 94, a 2012. čak 104).

Tačno je da je na izborima 1990. godine, kod nas, u parlament ušao nemali broj nezavisnih poslanika. Ali takav uspeh bio je posledica nestrukturiranosti partijskog sistema. A uporedno se zapravo radi o malom broju nezavisnih kandidata jer je u državama nastalim raspadom SSSR-a, koje su takođe imale neinstitucionalizovane partijske sisteme, broj nezavisnih bio daleko veći. Još je interesantnija njihova sudbina. Oni koji se nisu priklanjali šefu države u potrazi za institucionalnom podrškom, a takvih je bilo najviše, formirali su zajedničke poslaničke klubove i na narednim izborima nastupali, po pravilu, kao partijski kandidati. Taj “mehanizam” nije novije prirode.

Za one koji ne znaju, većinski sistemi u jednomandatnim izbornim jedinicama su relativno nova institucija. Izbori su se nekada (do sredine 19. veka predominantno) održavali po većinskom sistemu u višemandatnim jedinicama. Kandidati su bili nezavisni, ali bi nakon izbora u parlamentu obrazovali frakcije. I onda se shvatilo da su partije bolje od frakcija, pa su i većinski sistemi modifikovani. Da se ogradim, ne volim ni ja partije, posebno ove domaće, no sumnjam da se bez njih može. Ili makar za suprotnu tvrdnju ne nalazim uporište u uporednoj izbornoj praksi.

 

4. Kada postoji veliki broj partija, vraćanje na većinski sistem je gotovo nemoguće

I konačno, poslednja velika Mladenova zabluda, reinstitucionalizacija većinskog izbornog sistema je praktično gotovo nemoguća. I ne radi se tu samo o Srbiji. Džozep Kolomer u jednoj uporednoj analizi reformi izbornih sistema pokazuje da je samo 7 od 126 “velikih” promena izbornih pravila išlo od proporcionalnih ka većinskim sistemima. Razlog je jednostavan. Kada u jednom društvu postoji veliki efektivni broj političkih partija, povratak unazad (na većinski) postaje nemoguć, osim nametanjem od strane jedne partije, a takvi primeri često propadaju zbog protivljenja aktera i javnosti.

Reakcije na Mladenovu ideju, koje poslednjih dana dolaze od predstavnika opozicionih partija, zapravo su najbolji dokaz Kolomerove tvrdnje. Bilo bi interesantno videti šta o ideji misli i SPS, imajući u vidu da bi do pobede verovatno mogli samo u izbornim jedinicama Surdulica i Jagodina. A da sam SNS, mudro bih ćutao. I čekao. Promena mi sada i nije potrebna. Posebno jer bi razljutila koalicione partnere. Ali ako ikada podrška padne na 30-35%, zašto ne bismo prihvatili ideju opozicije da se uvede većinski sistem i da građanima omogućimo da biraju poslanike po imenu i prezimenu. Pazite šta tražite, da ne bude posle plaky. Zato u poduhvatu dostizanja 100.000 potpisa, entuzijasti koji traže većinski sistem ne treba da računaju na podršku partija. Moraće sami. Jer kakve god da su opozicione partije u Srbiji, nisu baš toliko blesave.

Srbiji je potrebna promena izbornog sistema. Većinski model, međutim, nije rešenje. A rešenja ima dosta i nisu uperena protiv interesa manjih partija. Neka od njih odgovaraju i na preostale Mladenove zablude o zabludama. Jedno je makar izvesno. Postoji način da dođe do ujedinjenja opozicije. I kao u Crnoj Gori, ideja se zasniva na tri kolone. Doduše u nešto drugačijem obliku. U prvoj koloni bili bi Vučić i saučesnici. U drugoj Mladen sa idejom o većinskom izbornom sistemu. Treću bi činila sva opozicija, i bojkot i nebojkot, i leva i desna i s centra, i ona za Rusiju, i ona za EU. Ujedinjena. Verovatno ne protiv režima, nego protiv većinskog izbornog sistema.

 

Pročitajte i: Sedam zabluda o uvođenju većinskog izbornog sistema

 

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.