Sedam zabluda o uvođenju većinskog izbornog sistema

Politikolog, Predavač na Webster Univerzitetu

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Skupljanjem stotina hiljada potpisa stvara se mobilizacija građana i njihovo organizaciono ujedinjavanje oko konkretnog cilja: raspisivanja referenduma o izbornom sistemu

 

Ključni problem Srbije je ministarska neodgovornost. Uzrok je izborni sistem. Postojeći proporcionalni izborni sistem propisuje da građani glasaju samo za partije. Kandidati za poslanike moraju biti na partijskim listama. Liste kroje partijski lideri po merilu odanosti. Zato posle izbora partijski lideri iz uloge ministara i premijera kontrolišu poslanike vladajuće skupštinske većine. Tako ministri nikada ne odgovaraju, ma kakvo zlo učinili.

Kako poslanike osloboditi partijskog ropstva? Uvođenjem pravila da se pojedinci mogu kandidovati i bez pripadnosti bilo kojoj partiji. Srbija bi imala 250 izbornih jedinica koje bi davale po jednu poslanicu/ka. To je većinski izborni sistem. Praktično sve opozicione partije odbijaju ovaj sistem, nudeći „promenu“ koja bi građanima udelila pravo da biraju između partijskih kandidata sa liste, ali nema ukidanja lista. Koji su argumenti protiv većinskog izbornog sistema i referenduma o njemu?

 

1. Bilo bi isto kao 1990. kada je SPS-ovih 46% glasova donelo 78% mandata.

Ova kritika gađa glavnu slabost većinskog izbornog sistema: rezultat je neproporcionalan, pa se zato smatra nepravednim.

Još je Aristotel raspredao o neslaganjima oko proporcionalnosti kao uzroku sukoba, a moderni eksperimenti pokazuju da majmuni takođe reaguju na nejednakost. Stoga ne čudi refleksno odbacivanje većinskog izbornog sistema zbog neproporcionalnosti. U proporcionalnom izbornom sistemu partije dobijaju skupštinske mandate proporcionalno procentu osvojenih glasova na izborima. U većinskom izbornom sistemu nema proporcije: kandidati sa najviše glasova osvajaju mandate u njihovim izbornim jedinicama. Drugoplasirani ne dobijaju ništa. To znači da kandidati jedne partije na nivou države mogu zbirno osvojiti 46% glasova, a da partiji to donese 78% skupštinskih mandata.

Međutim, ispuštaju se iz vida drugi bitni zadaci izbornog sistema: da ojača odgovornost poslanika prema glasačima, a ministara prema poslanicima; da obezbedi liberalnu demokratiju (podelu vlasti); da oteža korupciju i nepotizam; da obezbedi efikasno delovanje države, a ne da sve to žrtvuje zarad totema proporcionalnosti kao jedinog merila pravde. Vidimo da tako shvaćen „pravedan izborni sistem“ ne sprečava propadanje našeg pravosudnog sistema, pa samim tim i nepravdu.

Da su 1990. izbori bili proporcionalni, bar šest partija ne bi prešlo cenzus što bi verovatno SPS-u dalo više od 50% glasova. SPS je nasledio infrastrukturu komunista, a snažni legitimitet Miloševićevim popularnim stavovima. U uslovima raspada države, izbori 1990. su imali referendumski karakter. Tad je izborni sistem sekundaran. To smo videli i na britanskim izborima 2019: za ili protiv Džonsonovog Bregzita. Kod nas su svaki izbori liderski i stoga referendumski: za ili protiv Vučića. Kandidati su nebitni. Takođe, većinski sistem je napušten već 1992. Milošević je duže vladao u proporcionalnom nego u većinskom sistemu. Uzgred, fašisti i nacisti su na vlast došli u suštinski proporcionalnim izbornim sistemima.

 

2. „Jedan Pekić je izgubio od Šešelja“

Ova česta kritika se odnosi na izbore 1990. i izbornu jedinicu Rakovica gde čuveni književnik Borislav Pekić nije osvojio poverenje glasača, ali Šešelj jeste. Međutim, tu je prvo pobedio čuveni književnik Miodrag Bulatović ispred SPS, koji je ubrzo umro, pa su izbori ponovljeni. Dakle, Rakovica je tada ipak izabrala jednog književnika, ali ne Pekića. Takođe, Šešelj je tada bio mladi disident, doktor prava i nacionalista, a ne ovo što je sad. Uostalom, glasači su dobili sebi odgovornog poslanika. To je i smisao. Zato ova kritika ne stoji.

 

3. SNS bi imao 240 poslanika.

SNS sada po proporcionalnom sistemu ima 188 poslanika. Kritičari time dokazuju nebitnost izbornog sistema: SPS je 1990. po većinskom sistemu imao 194, a SNS danas po proporcionalnom 188. Da to nije isto već sam objasnio isticanjem referendumskog karaktera izbora 1990. usled dramatičnih okolnosti. Dalje, izborni sistem je kao dijeta – treba vremena da se vidi (ne)uspeh. Ali, većinski nije nikad ponovljen, pa nismo videli koliko bi kandidata SPS (izabranih na svoje ime) podržavalo Miloševićevu politiku posle 1992. Srećko Mihailović je utvrdio („Sociološki pregled“, XXIV, 1990) da je polovina glasača tada glasala prvenstveno za ličnost kandidata, ne za partiju. U Vojvodini je SPS osvojio 57 od 120 mandata. U Skupštini Srbije je bilo 19 nezavisnih poslanika, a 154 je pobedilo tek u drugom krugu.

Većinski sistem prisiljava opoziciju na ujedinjenje, inače je poraz i siguran i stalan. Zato SNS može imati 240 poslanika samo i jedino ako bi partije i glasači opozicije, ali i apstinenti, slepo nastavili da (ne) glasaju kao do sada. To je nemoguće. U prvom krugu bismo imali kandidate partija i nezavisne (koji bi verovatno povukli i apstinente u tako malim izbornim jedinicama). U drugom krugu bismo onda imali dva kandidata: SNS i ne-SNS. Onda nema vrdanja kao sada (npr. gloženje Jeremić-Đilas), nego ili si pozicija ili opozicija. Nema šanse da SNS uzme 240 tada. I većina bi bila upitna.

Poslednje se odnosi na monolitnost partija. U većinskom sistemu nema partijske discipline kao u proporcionalnom. Razlog je prost: što veća izborna jedinica, to treba više para za kampanju. Ko ima pare (državne ili privatne) taj komanduje listom partijskih kandidata. Ko se pobuni, leti sa liste, kao dvoje niških pobunjenika protiv partijske direktive da Niš preda aerodrom. Tu je srž partokratije. Mala izborna jedinica – mali troškovi kampanje. Svako može biti kandidat. Nemoguće je sve takve držati pod kontrolom. Zato, kao u SAD i UK, glavne partije imaju frakcije i glasanje nije uvek izvesno, jer se poslanici plaše glasača.

 

4. Vlast bi nametnula svoje Jutke i Palme

Naredna kritika pretpostavlja da bi u većinskom sistemu u svakoj izbornoj jedinici pobedio najnasilniji kabadahija. Lokalne kabadahije to mogu biti samo ako imaju „leđa“ u monolitnoj vlasti na državnom nivou koja ih štiti od istraga. Većinski sistem uništava monolitnu vlast. Kada nemaju podršku sa državnog nivoa, lokalne kabadahije ne mogu terorisati glasače njihove izborne jedinice.

 

5. Etničke partije bolje prolaze od drugih sa sličnim brojem glasova

Ovo je varijanta žalbe na neproporcionalnost. Kandidati mađarske partije mogu osvojiti pet mandata i ukupno 56.000 glasova, ako pobede u pet izbornih jedinica. Kandidati ekološke partije mogu osvojiti 56.000 glasova i nijedan mandat, ako ni u jednoj izbornoj jedinici nisu osvojili glasove većine. To ne znači da u drugom krugu oni ne mogu usloviti podršku najpopularnijim kandidatima ekološkom agendom. Izborni neuspeh tako ne znači političku nemoć u većinskom sistemu.

 

6. Hoću da glasam baš za kandidata na drugoj izbornoj jedinici

Ako se glasa za program, onda se glasa za kandidata koji program oličava. Ako je najbolji kandidat van naše izborne jedinice, glasamo za jednog od ponuđenih koji podržava program tog najboljeg. Tako postepeno nastaju organske stranke u skupštini, kao skupovi sličnomislećih poslanika/ca, a ne kao vojske partijskih zombija.

 

7. Sedma zabluda je o tome da prvo treba smeniti SNS, a onda menjati sistem

Kritičari kažu da SNS neće nikad dozvoliti većinski sistem (zašto ne, ako bi tako cementirao svoju većinu na famoznih 240?). Uopšte nije pitanje šta bi SNS dozvolio, nego kako mobilisati kritičnu masu da natera SNS na ustupke. Na to pitanje opozicija nema odgovor koji nije isproban: bojkot nije doneo spoljnu pomoć, a afera za aferom ne ruše podršku SNS-u (povratak opozicije na vlast očigledno nije dovoljan motiv). Tvrdnja da će „oslobađanje medija“ srušiti režim ne objašnjava kako osloboditi medije. Šta sad?

Prema CeSID-u, 70% ispitanika želi glasanje za kandidate po imenu. Dakle, to treba ponuditi kroz prevođenje prvih šest tačaka ovog članka na jezik običnog naroda. To znači da kampanja mora svaki bitan problem građana predstaviti kao posledicu neodgovornosti ministara svake vlasti, što je suština i istina. Ministri kradu, jer se ne plaše skupštine. Moćnici prolaze nekažnjeno za saobraćajne nesreće, jer ministri kontrolom skupštine kontrolišu pravosuđe i tužilaštvo. Mora se nastupiti proaktivno, poučavanjem građana, a ne samo demagoškim reakcijama na ankete i fokus grupe.

Skupljanjem stotina hiljada potpisa stvara se mobilizacija građana i njihovo organizaciono ujedinjavanje oko konkretnog cilja: raspisivanja referenduma o izbornom sistemu. To je izlaz iz „svi su isti“ zamke. Po Ustavu, Narodna skupština mora raspisati referendum na zahtev 100.000 glasača. Zato zahtev treba predati kad se dosegne kritična masa od par stotina hiljada potpisa pred izbore 2022. Ako Skupština odbije, Vučić će morati da obrazlaže odbranu partokratije. To znači defanzivu.

Emotivno vezivanje za dati potpis i konkretnost Ustavom utemeljenog zahteva bi mobilisali masovne demonstracije. SNS će ili ustuknuti ili zaoštriti u okolnostima kad vojska i policija dobijaju političku alternativu SNS-u koju sada nemaju. Ako zaoštri, referendumske demonstracije imaju izbor: ili će prihvatiti nasilje ohrabrene sopstvenom brojnošću i pasivnošću vojske i policije ili će preneti referendumski anti-partokratski zamah na izbore. Ako SNS ustukne i prihvati referendum, njihova defanziva se nastavlja – Vučić će ubeđivati građane da na referendumu odbiju da ubuduće sami biraju svoje poslanike. Ako se Srbija podeli na toj temi, većina će biti za ono što ruši i Vučića i vučiće. A većina boga ne moli.

 

Pročitajte i:

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.